Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nije bilo nikakvih reakcija od strane režimskih medija na smjenu direktoraOSA-e Osmana Mehemdagića Osmice, odnosno nije bilo reakcija na dovođenje na njegovo mjesto Almira Džuve. To ne mora značiti da su lideri SDA, ili DF-a zadovoljni, ali im sigurno nije ni mrsko. Dva-tri portala bliska Osmorci napadno su forsirala tu temu da bi poetirali sa jednom dosta komformističkom peontom kako je Džuvo CIA-in čovjek. A onda su tu činjenicu pravdali geopolitičkim kontesktom kako baš takav prvi obavještajac treba Bosni u vremenu kad zemlje zapadne alijanse vode obavještajni rat sa (pro)ruskim tajnim službama.“Ma hajte, molim vas“, rekao bi najveći naš politički kleber Željko Komšić.
RADE ZA STRANCE, ŠMEKAJU „MUSLIMANCE“
Indikativno je da su najavu Džuvine kandidature mediji počeli kao da je SDP-ov igrač. To je bilo dosta neuvjerljivo pošto je u raspodjeli stranačkih pozicija ispred Trojke ovaj resor pripao NiP-u.Onda je Elemdin Konaković, kojeg još ne popušta adrenalin, mistificirao ime kandidata uvjeravajući javnost kako će to biti jedan poštenjačina. „Etika je u pitanju,“ rekao je. Međutim, dok je on govorio o „etičnosti“ znalo se da će Risto Zarić, kojeg je Milorad Dodik vrati na poziciju zamjenika direktora OSA-e, kod svog šefa lobirati da ovaj izlobira Džuvu i tad se priča uozbiljila.
Mehmedagić je toliko zabrljao da je bilo postalo važno samo da on više ne vodi OSA-u. Tako je moglo „dati ruke“ da ga zamjeni i Džuvo, mada je to još jedan veliki kiks Trojke, posebno Nermina Nikšića. Pitanje je više da li on uopće može kontrolirati kadrovske poteze te famozne tro-osmorke. Jer kako mu SDA podmeće svoje „trojanske konje“, stranci mu nameću svoje. Tako da je tro-osmorka postala tor za brojnu „ergelu trojanskih konja“. Nije problem samo u tome što Konaković nije imao svog kvalitetnog kandidata, već je problem u tome da je postalo ofirno u kojoj mjeri je spreman udovoljavati strancima, posebno Amerikancima. Imao je NiP vrsnih kandidata koji možda ne ispunjavaju uvjete jer nemaju špijunpskog iskustva. Zar tako nešto nisu radili pri izboru prvog tužioca Milanka Kajganića, ili prvog sudije Ranka Debevca. Niko osim njih nije ispunjvao uvjete kao ni Džuvo.
Stoga uopće ne želim lamentirati nad izborom Džuve. Ionako smo kao društvo puni raznih „Aleksa Žunića“ i šmekera raznih profila, posebno u medijima, koji rade za strance i šmekaju „muslimance“. Eto im onda i OSA, pa neka su kompletirani u zaštiti sebe i svojih interesa u Bosni. Tako valjda OSA čuvajući strance čuva nam i državu. Mi se možemo samo moliti Bogu da nas zaštiti od javnih i tajnih neprijatelja.
Porblemi izbora Džuve su druge naravi. Prvo, kao da pravi dušmani Bosanskih Muslimana ne znaju ko je on. Kao da ga nisu skenirali i poretretirali dok je radio 8 godina kao šef OSA-e. Ako se takvim bošnjačkim kadrovima, poput Osmice i Džuve, povjeravaju najmoćnije države „alatke“, da ih ni nakon 16 godina njihovog mandata nema ko zamjeniti, onda nema jasnije poruke o kakvoj se jadnoj službi radi.
NIJE OSA, NEGO ASA
Nejasno je zašto se američki ambasador Michael Murphy opredjelio za Džuvu. Mora da je bio izlobiran od svojih prethodnika, možda Raffia Gregoriana, s kojim je Džuvo prisno sarađivao. Doima se da takve američke diplomate žele sebi odanog obavještajca koji bi im prikrio velike greške koje su počinili u Sarajevu. Možda su zbrljali gore nego u Afaganistanu. To će se sigurno pokazati već na narednim loklanim izborima kada se očekuje „pomor“ tro-osmroke i povratak SDA, i to one njagore njene ideološke varijante. Okuraženi i uljuljkani u podršku stranaca lideri tro-osmorke nisu izvukli pouke iz prošlih izbora kada su nestale neke stranke sa političek scene. Senad Šepić je primjer političara koji vjerovao da će dopasti biračima jer se predstavljao suviše proevropskim čovjekom. On se kao mlad političar susretao i fotografirao sa Cristianom Schmidtom dok je ovaj još bio samo parlamnetarac, pa je tu foktu objavljivao tokom kampanje. Da li mu je to šta vrijedilo na izborima? Očito da nije! Malo su mediji posvetili pažnje fenomenu nestanaka SBB-a sa političke scene. Osim zluradih komentara režimskih medija nije bilo ozbiljnjeg osvrta na ovaj fenomen. Fahrudin Radončić je sa svojom strankom 2010. godine bio lider opozicije i najrespektabilniji oponent politike Bakira Izetbegovića. Fenom gašenja njegove stranke leži u tome da je bio veoma cijenjen kako od strane regionalnih lidera, tako i od predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu. On bar na tom polju nije imao greške, niti je sebi dozvolio gaf ili verbalni ispad. Čak se u par navrata kao ministar pokazao vrlo radinim i efektnim. Da li mu je to nešto pomoglo na izborima? Nije mu pomglo, a moguće da mu je čak i odmoglo. Po tom fenomenu bošnjačkog političkog „striptiza“ pred strancima,moguće je očekivati da će se 5-6 opozicionih stranaka, koje pežorativno zovu SDA-ovim derivatima, ugasiti na narednim izborima. Opstat će SDP, ali ni njoj se ne predviđa sjajna budućnost nakon smjene na vrhu stranke koja se očekuje nakon kongresa koji je zakazan za jesen.
Na ovakav rasplet političke situacije ukazuje gorko iskustvo koje su imali nekadšanji američki favoriti od Harisa Silajdžića, Muhameda Šaćirbegovića, kao i Mustafe Cerića i Zlatka Lagumdžije. Svi su odbačeni nakon poraza. Od njih ništa bolje nije prošao ni Bakir Izetbegović koji je čak i javno anatemiziran. Tek je Sulejman Tihić, zbog svoje snishodljivosti prema Miloradu Dodiku, dobio javnu pohvalu i podršku Joea Bidena. Ta pohvala je imala svoju „jednokratnu upotrebu“ da pobjedi na kongresu SDA Bakir Izetbegovića. Sve ostalo je palo u zaborav. Bez obzira na tu američku pohvalu, Tihić će ostat upamćen kao najblijeđa figura među bošnjačkim (po)ratnim liderima.
Nisu ovo antizapadni stavovi,kakve ispoljavaju režimski mediji kad kritiziraju međunarodnu zajednicu zbog podrške Osmorki. Ovo je pokušaj ukazivanja na dugogodišnji problem zapadnih diplomata u Sarajevu koji zaboravljaju da Bosanski Muslimani, za razliku od bosanbskih Hrvata i Srba, po Daytonu nemaju specijalne odnose sa svojom „matičnom“ državom. Njima jedino preostaje građenje prijateljski, pa čak i bratskih odnosa, ako je to moguće, sa zemljama islamskog svijeta bez obzira što u vodećim islamskim državama (Turka, Saudijska Arabija,Iran, Egipat…) stoluju bezobzirne autokrate i diktatori. Za to do sada nisu imali razumjevanja stranci, posebno Amerikanci, koji su opsjednuti problemom islamskog terorizma. U ovu slagalicu kao američku puzzle se uklapa Džuvo. Ali ta slagalica se ne zove OSA, već ASA (Američka obavještajna agencija).
(TBT)
