ESEJ
Moderno doba karakteriše emancipacija političkog od
religioznog. Rezultat je mogao biti povratak religioznog njegovoj izvornoj
čistoti. To se nije dogodilo
Piše: Hannah Arendt, thebosniatimes.ba
Kršćanstvo i politika
1. Govorit ćemo o kršćanstvu, ne o religiji kao takvoj.
Glavna razlika između kršćanstva i drugih religija u našoj kulturi: sve druge
religije su bile ili državne ili nacionalne, religije koje su štitile ili grad
ili jedan poseban narod. Ovo je važno zato što one, za razliku od kršćanstva,
nisu bile antipolitičke po svom porijeklu. Shematski govoreći, može se reći da
je tokom antike postojala ta čisto eshatološka, antipolitička vjera, a da je
tokom srednjeg vijeka, kad je crkva bila prinuđena da na svoja pleća primi
teret vladavine, religija osvojila političko područje. Moderno doba karakteriše
emancipacija političkog od religioznog. Rezultat je mogao biti povratak
religioznog njegovoj izvornoj čistoti. To se nije dogodilo. Pretpostavimo kao
činjeničnu pozadinu naše rasprave sljedeće: naime, da sekularizacija nije bila
samo razdvajanje države i crkve, politike i religije, nego i to da je sama
crkva bila “sekularizirana” ili prije socijalizirana – masovnom invazijom
društva u institucionaliziranu religiju. I to u tolikoj mjeri da se ponekad
pitamo da li se istinska vjera možda nalazi izvan crkve.
2. Možemo li, u smislu gornje pretpostavke, identifikovati
specifično religiozne brige koje ne mogu biti zbrinute u društvu ili javnom
području? Da bismo ih identifikovali, ne u njihovom teološkom nego u njihovom
opštem značenju, okrenimo se religioznim misterijama antike jer ovi tajni
rituali – tajni jer su držani u tajnosti od područja koje je pripadalo
građanima – izgleda ukazuju na ograničenja službene religije polisa. Imamo
jedan Pindarov fragment koji kaže: oni se bave “krajem života i njegovim od
Zeusa datim početkom”. Oni se bave onim što leži izvan života i izvan ljudske
zajednice: inter homines ese znači živjeti. Misterije: zajedno iskusiti ono što
se zapravo tiče svakoga u njegovom singularitetu. Odatle: myein, zatvoriti oči
za svijet u kome se živi.
3. Vi ovo ne morate prihvatiti; međutim, neporecivo je da,
dok je kršćanska vjera živa, između nje
i svijeta postoji tenzija. Isusove pripovjedi, pripovjedi jevrejskih proroka
ili psalmi. Politika ima tendenciju da ih sve niveliše i da crkve koristi u
moralne svrhe, da bi natjerala ljude da se pristojno ponašaju, bilo preteći im
paklom ili integrišući ih u društvo sa prihvaćenim obrascima ponašanja. Izvan
ovoga, znate da je – Lutherovim riječima – “najpermanentnija sudbina božje
riječi da za svoj vlastiti račun potresa svijet. Jer propovjed božja dolazi da
bi promijenila i oživjela čitavu zemlju u mjeri u kojoj dopre do nje” (De Servo
Arbitrio). Međutim, ova revolucija može imati samo posredan efekat, zato što je
antipolitička po svom porijeklu; nema polisa koji bi mogao biti zasnovan na
čisto krišćanskim principima. Ipak,
efekat može biti veoma veliki u smislu uticaja, pod uslovom da prevlada bar u
crkvama.
4. Primjer: Na antiratnim demonstracijama Divinity škole
govorilo se da smo svi mi krivi. Možete to reći u religijskom kontekstu – Avinu
Malkeinu, Oče naš… itd. – zato što vi tada kažete: pred bogom, svi smo mi
krivi. Ali ovo “pred bogom” nema nikakvog prava u političkom području i prosto
je pogubno. Jer tu vi kažete da smo svi mi krivi a da niste u stanju da kažete
pred kim smo mi to svi krivi, dok za to vrijeme oni koji su stvarno bili
uzročnici onoga što se dogodilo nestaju u gomili. Možda smo svi mi potencijalne
ubice (ja to ne mislim), ali to može tvrditi samo neko ko zagleda u ljudska
srca. Za nas se računa samo ono što možemo tvrditi kao stvarnost, a ne kao puke
potencijalnosti i namjere.
5. Drugim riječima, kršćani koji se više ne osjećaju kao
hodočasnici na zemlji nego se tu osjećaju kao kod kuće mogu možda biti izvrsni
građani i idealisti i šta već sve ne, ali oni teško da su kršćani. Vi možete
reći da je ovo veoma zastario način mišljenja i govora; međutim, ovo je jedino
gledište koje se slaže sa historijom i tekstovima. Ako želite da promijenite
gledište morate poreći objavu. Ovo poricanje, prema mojoj privatnoj knjizi
pravila, još ne baca vjeru kroz prozor, ali ono baca kroz prozor same temelje
na kojima religijske institucije mogu biti zasnovane. A bez ovih institucija
čak i uticaj, koji dopuštam da imate, neće potrajati. Vi nemate vlast i nemate
ništa trajno, ništa što će spriječiti da se današnje raspoloženje za pet godina
promjeni.
Intelektualci i odgovornost
I) Ko su intelektualci? a) Jedan funkcionalan dio društva
koji ima veliki, stalno rastući, značaj. Nema sumnje da vlada zavisi od njih.
Koja je, po vladi, njihova funkcija? Magazin Fortune : Da se prihvate svog
teškog i neophodnog zadatka usmjeravanja vlade pomoću istine. Mogu li oni to
učiniti ako su i sami dio struktura vlasti? I da li istina ikada usmjerava
vlast – umjesto da je kontroliše? Kakav je odnos između istine i moći? b) Ili u
slučaju diskusije u Nacionalnom savjetu o humanističkim studijama u Nacionalnom
institutu za umjetnost i književnost (predstavnik vlade, gospodin Gardner): Oni
su odgovorni “za unapređenje vrijednosti i prosuđivanja”. Predsjednik Johnson
na ceremoniji polaganja zakletve: Profesori moraju “znati da učenje ne postoji
zbog sebe samog nego zbog ljudi”, da bi vodilo “napade protiv siromaštva
ljudskog duha”. Prema tome “institut treba da preporuči samo one koji bude nadu
da bi mogli odrediti, … za studente i američki narod u cjelini, koje su bile,
koje su sada i koje bi trebale biti u budućnosti njihove vrijednosti i
ciljevi”. (Odgovor gospođice Markit Šut, 165.)
II) Vlada ima tendenciju da definiše odgovornosti
intelektualaca, a to znači da ih sve uključi u funkcionisanje društva. Međutim,
sve dok su funkcionišući dio društva oni se ne razlikuju od ostalih dijelova i
ne vidi se dobro zašto bi trebalo da imaju neke specijalne odgovornosti.
Štaviše, to ne funkcioniše. Da dam jedan primjer: hidrogenska bomba. Još uvijek
je bilo moguće odlučiti da li da se napravi ili ne. Posljedice su znali jedino
naučnici. To je još uvijek bio jedan mali klub. Stoga se pitanje odgovornosti
možda u potpunosti odnosilo na “intelektualce”. I šta se dogodilo? U diskusiji
su se pojavile sve neizvjesnosti političkog odlučivanja i prosuđivanja, a
intelektualci su – potpuno saglasni o posljedicama i stepenu destruktivnosti –
pokazali neslaganje na tačno isti način na koji su to učinili građani. Obično
raspravljamo o nečemu kao da su naučnici i intelektualci na jednoj strani a
građani i političari na drugoj (razlika je samo u tome što ovi posljednji
nemaju dovoljno informacija). Ovdje ih imate u jednim istim osobama. I čim se
pojavio momenat političke odgovornosti prevladao je politički čovjek.
Zaključak bi bio: intelektualci po definiciji imaju veću
odgovornost zato što znaju više. To nije tačno. Tačno je samo u izvjesnoj
ograničenoj mjeri. Jer im to znanje ne garantuje da će moći donijeti bolji, to
jest jednoglasniji, sud. Stoga njihova posebna odgovornost leži u pružanju
činjenica o stvarima koje su u pitanju; nakon toga oni nastavljaju da igraju
ulogu prosuđujućih građana, kao i svi drugi.
III) Univerziteti: Oni zavise od vlade zbog novca, ali vlada
mnogo više zavisi od njih. Taj novac nije puno opasan, može se “sterilizovati”
(Henry Steel) pošto sami univerziteti imaju veliku moć. Univerziteti imaju
dvostruki zadatak: da obrazuju, kao takvi oni su također funkcionalan dio
društva; i da vrše istraživanja, gdje se traga za saznanjima zarad njih samih –
jer nema drugog razloga zbog kojeg želimo istinu. (A ne vrijednosti. Stvaranje
vrijednosti za društvo i igranje “savjesti društva” – kakva arogancija. Društvo
ili ima savjest ili je nema. Ne možemo mu je mi nabaviti. Možemo ispitivati
vrijednosti, savjest i slično, ali ih ne možemo nabaviti.) Svako od nas nosi
dva šešira. Mi također podučavamo istini onakvoj kakvu je vidimo – nastavljamo
ovu potragu za istinom. Povrh toga mi smo također i građani i preuzimamo
odgovornosti koje nam pripadaju.
IV) Šta su onda odgovornosti ovih tražilaca istine koji po
samoj prirodi svog rada, u najmanju ruku, nisu pretjerano dobri u
funkcionisanju? Naivno je vjerovati da je sve što oni pronađu u interesu
društva kome pripadaju, ili čak u interesu čovječanstva. Da su naučnici u svom
srcu imali interes čovječanstva mi nikad ne bismo dobili kopernikanski sistem. Načinili
smo prvi korak u univerzum upravo zato što su oni mogli apstrahovati od svakog
zemaljskog interesa. Oni na vlasti bili su protiv toga – s pravom, sa gledišta
interesa.
Međutim, moć i interes imaju svoje granice a one su u onome
što nazivamo istinom. Istina, ili stvarnost, svete se neograničenoj moći i
povođenju za interesom. Stoga: Istina ima obavezu, ako ima ijednu, da
kontroliše moć. To je njena jedina funkcija. Da kažu istinu – to je jedina
odgovornost intelektualaca, ukoliko su intelektualci. Čim skrenu sa tog puta
oni su građani, ulaze u politiku i brane svoje mišljenje. To je njihovo pravo.
Svi to činimo i moramo činiti. Međutim, nemamo pravo tvrditi da smo, zato što
smo intelektualci, mi “savjest nacije”.
„Kršćanstvo i politika“ – prevod predavanja Religion and
politics, iz 1967, u Divinity školi u Čikagu, Kongresna biblioteka.
„Intelektualci i odgovornost“ – prevod predavanja
Intellectuals and Responsibility, iz 1967, Kongresna biblioteka.
(TBT, Peščanik.net, Preveo Branislav Dujmić)
