Iako su utihli pozivi dvojice akademika Abdulaha Sidrana i Esada Durakovića za sazivanje svebosanskog sabora, ovo pitanje sigurno nije i ne treba biti skinuto sa dnevnog reda nacionalne politike. To što Sidran i Duraković nisu uspjeli uvjeriti (svebosansku) inteligenciju, kojima su se primarno obraćali u svojim javnim pozivima, govori mnogo o njima samima, ali i njihovim motivima (nijetu) za sazivanjem tako ozbiljnog nacionalnog skupa. U svojim javnim onzananama obojica su ostavila utisak da imaju skrivene političke agende koje primarno koincidiraju sa krizom vlasti unutar probosanskog bloka stranaka, te da bi se jednim takvim skupom na neki način spasio režim, koji počiva na osovini dviju stranka SDA i DF-a. Tako da su njihove apelacije shvaćene kao pokušaj korekcije volje naroda iskazane na posljednjim izborima. Volja naroda su u ovom slučaju pokazala suprotnom od očekivanja intelektualne sarajevske elite. Ta elita naprosto ne vjeruje da će opozicioni blok stranaka imenovan „Osmorkom“ adekvatno predstavljati, braniti i na adekavatan način afirmirati i zastupati državne interese. Posebno se sumnja da lideri Osmorke nisu dorasli protivničkim igračima Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku, za razliku od njihovih favorita Željka Komšića, pa i Bakira Izetbegovića. Tu je naravno i sumnjiva uloga međunarodne zajednice kojoj se zamjera licemjeran odnos, tu Duraković ispoljava čak ekstremna stajališta, prema Bošnjacima kao muslimanima.
MIT AVNOJA I JUGONOSTALGIJA
Sidran je čak bio prozirniji u takvim svojim namjerama jer se na društvenim mrežama tokom izborne kampanje politički ekponirao kao propagandist novog predsjednika S za BiH Semira Efenedića. Na ranijim izbornim ciklusima čak se pojavljivao na izbornim plakatama kao kanidat na listama stranaka prograđanske opcije. Posljednji put je tako osvojio svega 600 glasova.
Duraković se držao podalje od stranačkih politika iako je poznato da je dugogodišnii prijatelji, a i bivši kolega Harisa Silajdžića s kojim je skupa radio kao profesor na Filozofskom fakultetu u Prištini . Zajedničko obojici akademika jeste da su kritizeri nacionalnih stranaka, koje vode nacionalističkepolitike, ali nikad izravno nisu kritizirali Izetbegoviće, kao vlastodršce.
Obojica su zagovornici cijelovite, multietničke države sa puno elemenata avnojevskog mita i jugonostalgije. Takve vizije države imanentne se većini sarajevskih intelektualaca. One kao takve sve više zvuče kao izanđale populističke fraze koje srpski i hrvatski nacionalisti kavlificiraju unutarističkim.
Ono štoje imanentno obojici akademika jeste činjenica da su skloniji kritizirati vjerski diskurs i ponašanja Bošnjaka, pa i vjerskih poglavara, nego političkih močnika koji stoje iza besramno bogatih sarajevskih tajkuna.
Tako su Sidranu zasmetali preglasno „odvijeni“ zvučnici na munarama sarajevskih džamija u vrijeme učenja ezana, što narušava usnuli mulitrerijigski duh grada. A Duraković čak smatra da uopće vjerski predstavnici ne trebaju biti pozivani na svebosanski sabor. To nije samo zanimljivo već i frapantno stajalište ako se ima u vidu da je Duraković svršenik medrese, te da je kao orijentalista preveo i Kur'an na bosanski jezik. Treba li Durakovića, kao takvog, podsjećati da su vijećnici ZAVNOBiH-a bili vjernici i da su sa abdestom prisustvovali takvim antifašistikim zasjedanjima?!
Obojica akademika, Sidran i Duraković, polemizirali su sa bivšim reisul-ulemom dr Mustafom Cerićem zbog prefiksa bošnjački koje je davao institucijama koje je on utemeljio od Bošnjačke gimnazije,do Bošnjačke akademije nauka (BANU) i Svjetskog bošnjačkog kongres (SBK), čime je djelovao u pravcu razbijanja bosanskih institucija, odnosno same države.
MEGAFONI „DUBOKE DRŽAVE“
Napadi na bivšeg reisa su postali pomodarni nakon što je odstupio sa trona. Razvlašćen svih funkcija faktički je postao bespomoćan. Baš bi on mogao poslužiti kao primjer za objašnjanje djelovanja bošnjačke „duboke države“ prema svojoj inteligenciji. S jedne strane to pokazuje da Cerić nije „povio šiju“ i da je svojeglavo nastavio na svoj, manje više neuspješan, način javno djelovati. Za razliku od njega moćnici iz vremana dok je on stolovao u Sarajevu, poput Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumdžije, Bakira Alispahića, Safeta Oručevića, pristali su uz skute „duboke države“ i njima je omogućeno djelovanje iz sjene. Svi nabrojani podržavaju režim (SDA i DF)preko svojih medija i intelektualaca pokušavajući ga predstaviti osovinom „bosanskog patriotskog bloka“ . To je plašt ispod kojeg se krije neprgledna močvara kriminala! Svaki intelektualac koji želi bilo kakvo ozdravljenje društva, odnosno predvoditi ili sudjelovati u kulturnom i političkom preporodu nacije, morao bi imati vizije, bar sanjati, kako preplivati ovu močvaru kriminala u koju su se zaglibili sva četiri točka na kojima počiva budućnost države i nacije! Vrlo prostim riječnikom rečeno ta močvara je posjed, ili leno kojeg su zaposjeli ratni profiteri, a koji se predstavljaju kao bosansko-hercegovačke patriote, i to je ono što Bošnjaci kontroliraju od države. Čak šta više, kroz mali milion boračkih organizacija pljačkaju se budžeti koji su harač ukupljen od strane poreznih uprava da bi se njima nahranila armija režimskih uhljeba. Da o ostalim segmetima pljačke državne imovine,kao i imovine građana ne govorimo. Bez suočavanja sa takvom zbiljom u koju nas je dovela politička svevladajuća nacionalna bošnjačko-muslimanska stranka(SDA) i njeni surogati, iliti derivati, nema govora ni o kakvoj civiliziranoj državi.
Gospodin Sidran je imao iskustvo sa bošnjačkim tajkunima u Tešnju, bošnjačćkom malom tajkunistanu koji je postao personifikacija bošnjačke „duboke države“, kada je uživao njihovo gostoprimstvo uz naknadu u vidu smještaja i besleme. On o tom iskustvu šuti. Ali to je primjer da je ta bošnjačka „duboka država“ svoju inteligenciju svela na prosjački štap, tejra ih na kontenjere, i da je razumljivo da zbog straha od gubitaka nafake, ili položaja, ne smiju barkati u poslove, pa ni u politiku, vođa „duboke države“. Zato se intelektualno djelovanje sarajevske akademske zajednice doživljava kao fantaziranje, ublehašenje, ili čak beljezganje koje se tiče samo dokonih nostalgičnih baba i dekica.
Bosanski muslimani još od 1918. pokušavaju uraditi tako nešto kada su odlučili formirati Muslimansku Maticu. Trebala im je materijalna podrška toj ideji pa su preko nacionalnih glasila (Biser)pokrenuli akciju (Liga hiljada) u kojoj su pozvali narod da daju prilog od sto kruna da bi se finansirali. Oda tada do danas Bosanski Muslimani iskazuju ukletu sebičnost i pohlepu; skoro da uopće nemaju kulturu finansiranja kad je u pitanju materijalna izdvajanja i pomaganja javnim društvenim, kulturnim i političkim djelatnicima. Izuzmemo li vjersku populaciju koja zbog sevapa udjeljuje i daje dobrovoljne priloge za Islamsku zajednicu, te iz istih motiva udjeljuje sadaku fukari, nema baš svijetlih primjera muslimanskih mecena kad su laički, politički i kulturni projekti u pitanju.
Koliko je to stanje političke(ne)kulture i kulturne (ne)osvješćenosti i neprosvjećenosti naroda, toliko je i problem povjerenja prema intelegineciji koja ih je mnogo puta kroz povijest izdala ili ostvaila na cjedilu.
I na koncu, prije nego se ponovo pokuša organizirati neki nacionalni skup, poput sabora, moraju se radefinirati implikacije sazivanja pravog Bošnjakog sabora iz septembra 1993. godine. Osim što je na tom skupu usvojeno nacionalno ime (Bošnjak), i odbijena trodjelna podjela države, nikakve druge odlukei defincije (himna, zastava, grb) bitne za naciju nisu usvojene. Zbog toga je Atif Purivatra, a još nekolicinom svojih drugova, tražio od Alije Izetbegovića sazivanje i drugog Bošnjačkog sabora, kao nastavak prvog, što je ovaj rezolutno odbijao. Čak se branio kako tako nešto ne bi podržao ni Silajdžić, koji je tada slovio kao „drugi do Alije“ kod Bošnjaka.
Ako bi neko sa današnje distance pokušao definirati razultate, implementacije, ili posljedice odluka Bošnjačkog sabora, najbliži istini bi bio onaj politički um koji bi smogao snage, a i hrabrosti reči da su na tom saboru udareni temelji bošnjačke „duboke države“. Nažalost,na njene temelje su kao žrtve prineseni i neki intelektualci, poput akademika Sulejmana Redžića. Ako se zbog toga može razumjeti strah intelektualaca da se sutežu imati posla sa vladarima bošnjačke „duboke države“, ne oprostivo je da budu njihovi megafoni. Bolje, poštenije i časnije je da šute!
(TBT, Tim za analitiku)
