KOLUMNA
Obje bi zemlje
trebale pogledati kako se njemačko-poljska pomirba razvijala tokom protekla dva
desetljeća
Piše: Janusz
Bugajski, thebosniatimes.ba
Ključajući spor
između Hrvatske i Srbije obnovljen je usred kritičnih političkih prijelomnica u
obje zemlje. Nacionalistička retorika se pozicionirala s uspostavom nove
srbijanske Vlade i dolazećim hrvatskim parlamentarnim izborima. Trenutno
prepiranje pokazuje da sukobljene historijske interpretacije zagorčavaju
bilateralne odnose i slabe regionalnu stabilnost jačajući gnjev zbog brojnih
sadašnjih problema. historijska pomirba oko rata u 1990-ima ne podrazumijeva
izjednačavanje krivnje nego prihvaćanje usporedne odgovornosti. Rat protiv
civila, pokrenut iz Beograda i preko njegovih posrednika 1991, doveo je do
okupacije hrvatskih teritorija i pokolja hiljada civila. Beogradsko odbijanje
odgovornosti vidljivo je u rehabilitaciji Slobodana Miloševića unutar određenih
političkih krugova u Srbiji i povratak Vojislava Šešelja, ključnog vođe
milicija u napadu na Hrvatsku, u Skupštinu: osvojio je više od 8 posto glasova
i 22 od 250 zastupničkih mjesta na izborima u aprilu .
Zagreb treba
preuzeti odgovornost za cjelovitu istragu ubojstava više stotina Srba tokom
operacije Oluja koja je oslobodila okupirane hrvatske teritorije u augustu
1995. iako Vlada nije orkestrirala masakre. Istraga ratnih zločina u
sadašnjosti je bitno važnija nego nakon Drugog svjetskog rata, kad su saveznici
prešućivali masakre nad njemačkim civilima smatrajući ih nesretnom nuspojavom
oslobođenja od nacizma. Usporedbe nekih srpskih dužnosnika između današnje
Hrvatske i nacističkog saveznika Nezavisne države Hrvatske (NDH) tokom Drugog
svjetskog rata nisu samo netačne nego istodobno kreiraju ozračje straha i
bijesa u oba glavna grada. Hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač s
pravom je odbacio optužbe srbijanskog ministra rada Aleksandra Vulina da je
hrvatski ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić pretvorio zemlju u NDH.
Ministar Orepić je izazvao kontroverziju izjavom da trenutno u Vukovaru nema
više od 30 posto srpskog stanovništva i da stoga ne bi trebali imati pravo na
korištenje svog jezika i pisma na lokalnom nivou kao što je uređeno hrvatskim
zakonima. Bez iznošenja dokaza o lažnim prijavama boravišta Srba stvoren je
dojam da Zagreb nastoji uskratiti prava manjine.
Navodi
srbijanskih dužnosnika da Hrvatska uvodi “rasne zakone” protiv
srpskog stanovništva ne pridonose poboljšanju odnosa, i to u doba kad je Srbija
izložena kritikama da su u pitanje dovedene medijske slobode, da je pravosudni
sustav politički korumpiran i da je u porastu šovinistički nacionalizam.
Istraživanja Instituta za europska pitanja u Srbiji pokazuju da ljudi u toj
zemlji i dalje kao najvećeg neprijatelja vide Hrvatsku, ispred SAD-a i Albanije
– i to ne ide ruku pod ruku s međudržavnom pomirbom. Paradoksalno, Srbija je
postala ovisna o dobroj volji i podršci Hrvatske otkad je krenula dugim i
zahtjevnim putem pristupanja EU s obzirom na to da svaka članica može blokirati
proširenje. Bit će brojnih prepreka na tom putu kao što je Hrvatska iskusila
kad su sporovi sa Slovenijom zaprijetili da opstruiraju ulazak u EU. U slučaju
Beograda, Zagreb nastavlja zahtijevati da Srbija izmijeni svoj zakon o
jurisdikciji nad ratnim zločinima u skladu s Poglavljem 23 Acquis
communautairea. Od Srbije će se očekivati da sarađuje s hrvatskim sudovima i
agencijama u potrazi za nestalim osobama iz rata 1990-ih. Hrvatska i Srbija
imaju dug popis nesporazuma u kojem svaki sitni spor može zadobiti vrlo
prijeteće dimenzije. To uključuje sporove o vlasništvu hrvatskih tvrtki koje su
nacionalizirane i o posjedima Srba koji su bili protjerani ili su izbjegli iz
Hrvatske u augustu 1995. Tu su i granični sporovi na Dunavu, gdje je rijeka u
proteklih 25 godina mijenjala tok.
No, iznad svega
stoji pitanje manjinskih prava. Oba glavna grada tvrde da je njihova manjina
diskriminirana kad je riječ o zapošljavanju i stanovanju te da je isključena iz
čitavog niza kolektivnih prava. Nedvojbeno, dok se Srbija nastoji približiti
EU, njezin tretman različitih etničkih i religijskih manjina bit će podvrgnut
pomnom razmatranju. Dok neki političari u obje zemlje podgrijavaju historijske
mitove, stvarna pomirba se zapostavlja. Kad bi stvarno prevladao vlastiti
interes, i u Beogradu i u Zagrebu bi ostavili historiju historičarima
usredotočujući se na trenutne pravne, ekonomske ili društvene zapreke koje
sprječavaju integraciju srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji.
Obje se strane moraju fokusirati na razvijanje ekonomske saradnje kroz
zajedničke projekte kakva je Dunavska strategija EU ili različite inicijative
koje bi mogle olakšati zajedničke probleme u opskrbi energijom.
Obje bi zemlje
trebale pogledati kako se njemačko-poljska pomirba razvijala tokom protekla dva
desetljeća. Hiljadu godina duga historija ratova između Poljaka i Nijemaca i
genocid koji su nacisti proveli tokom Drugog svjetskog rata nisu spriječili
pomirbu i razvoj izuzetno korisnih ekonomskih veza. Ne smije se dozvoliti
povijesti da stoji na putu budućnosti.
(TBT, Washington
mail)
