KOLUMNA
Ali onda sam se prisjetio čuvene molitve
Reinholda Niebuhra: “Daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promijenim,
hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da spoznam razliku”.
Piše: Paul Krugman, thebosniatimes.ba
Američki komentatori ignorišu ubjedljivo
vodstvo Hillary Clinton prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja i
tvrde da bi ona pretrpjela siguran poraz od nekog drugog republikanskog
kandidata. Naravno, nikada nećemo saznati da li je to tačno. Ono što znamo je
da niko od rivala Donalda Trumpa nije taj imaginarni savršeni kandidat
republikanaca za predsjednika SAD, jer nijedan ne odgovara opisu razumnog
konzervativca sa umjerenim idejama.
Sjetimo se Marca Rubia koji je neprestano
ponavljao da predsjednik Obama svjesno uništava SAD. Ova izjava je slična
Trumpovoj o tome da je Barack Obama osnivač ISIS-a. Prisjetimo se i da je Jeb
Bush, idealni kandidat establišmenta, započeo svoju kampanju suludom tvrdnjom
da bi njegovi prijedlozi duplirali američki ekonomski rast.
To me dovodi do teme ovog teksta –
ekonomske vizije Hillary Clinton. To je vizija lijevog centra: povećanje poreza
za bogate, uvođenje reda u finansijski sektor i povećanje socijalnih davanja. U
ovom planu je primjetno i odsustvo nerealnih obećanja. Za razliku od
republikanaca, ona ne tvrdi da će njeni zahvati povećati ekonomski rast i kao
što Centar za poresku politiku kaže: „Ona je političarka koja će ispuniti ono
što obeća“.
Moje pitanje glasi: da li je dobro to što
je ovaj ekonomski plan skroman? I da li ubrzanje ekonomskog rasta uopšte treba
da bude prioritet? Američka ekonomija se prilično dobro oporavlja od
finansijske krize 2007-2009, ali je dugoročni ekonomski rast i dalje
razočaravajući. Nešto od ovoga možemo pripisati demografiji, jer bejbi bumeri
odlaze u penziju, što dovodi do smanjenja radne snage. Ali je također došlo do
donekle zagonetnog pada zaposlenosti među radnicima u najvećoj starosnoj grupi
između 25 i 54 godine i naglog pada produktivnosti. Prema Kongresnoj budžetskoj
kancelariji, posljedica toga je pad stope potencijalnog rasta koji bi ekonomija
ostvarivala u stanju pune zaposlenosti – sa 3,5% godišnje kasnih 1990-ih na
sadašnjih 1,5%. Ljudi kojima vjerujem tvrde da bi povratak visokim stopama
rasta trebalo da bude najvažniji cilj naše politike.
Ali onda sam se prisjetio čuvene molitve
Reinholda Niebuhra: “Daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promijenim,
hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da spoznam razliku”. Svjestan
sam da primjena ove molitve na ekonomsku politiku djeluje bogohulno, ali mi se
trenutno čini prikladnom. Čemu uopšte služi ekonomska politika? Znamo da ona
može da osigura opštu zdravstvenu zaštitu, što se i čini u većini razvijenih
zemalja. Znamo kako pomoću nje ljudi dobivaju penzije. A naročito dobro znamo
kako se pomoću nje podižu zarade slabo plaćenih radnika. Rekao bih da znamo i
kako da se njome izborimo sa finansijskim krizama i recesijama, uprkos
političkim otporima i opsesiji deficitom koji su prepreka primjeni tog znanja.
Sa druge strane, šta znamo o ubrzanju
dugoročnog ekonomskog rasta? Prema Kongresnoj budžetskoj kancelariji,
potencijalni ekonomski rast je bio prilično stabilan u periodu 1970-2000. i
ništa što su Ronald Reagan i Bill Clinton činili nije uticalo na taj trend. Pad
koji je počeo pod Georgom W. Bushom nastavljen je tokom mandata Baracka Obame.
Hstorija nas uči da ovaj trend nije lako promjenjiv. Ne kažem da ne bi trebalo
da to pokušamo. Zagovaram daleko veća ulaganja u infrastrukturu od onih koje
predlaže Hillary Clinton, a time i veće zaduživanje države. To bi moglo da
značajno potakne rast, ali nije zagarantirano. Možda je najbolje da se
posvetimo stvarima koje zaista znamo, umjesto da pričamo bajke o čudesnom
rastu.
Kada konzervativci obećavaju fantastičan
rast ako im pružimo priliku da još jednom primjene Bushovou ekonomiju, oni ne
govore o rezovima u popularnim socijalnim programima koji su nužni kako bi se
nadoknadilo smanjene poreza. Kada nas centristi pozivaju da ignorišemo pitanje
pravedne preraspodjele i da se umjesto toga skoncentriramo na rast, oni
izbjegavaju odgovore na suštinska pitanja. Zaista je hrabro izjaviti: “Ovo
želim da uradim i evo kako ću to da platim. Žao mi je, ali neki će morati da
plate više od drugih”. Bilo bi odlično da ovakva politička iskrenost postane
pravilo.
(TBT, The New York Times)
