KOLUMNA
8. novembra bi
sve što je politički pokret Zelenih dobro uradio otkako je osnovan mogla
zasjeniti Zelena partija u Sjedinjenim Državama, ako Jill Stein, njen kandidat
za predsjednika, prouzrokuje pobjedu Donalda Trumpa.
Piše: Peter
Singer, thebosniatimes.ba
Ja pripadam
Zelenima. Dva puta sam bio kandidat Zelenih Australije za poslanika u
federalnom parlamentu. Ali 8. novembra bi sve što je politički pokret Zelenih
dobro uradio otkako je osnovan mogla da zasjeni Zelena partija u Sjedinjenim
Državama, ako Jill Stein, njen kandidat za predsjednika, prouzrokuje pobjedu
Donalda Trumpa.
Bilo nas je tu i
ranije. Al Gore bi 2000. godine postao predsjednik da je pobijedio na Floridi.
George W. Bush je dobio ovu državu sa 537 glasova, a 97.241 građana Floride je
glasalo za Ralpha Nadera, kandidata Zelenih. Nader je kasnije napisao na svom websiteu:
“Godine 2000. ankete među biračima koji su glasali su ukazivale da bi 25
posto mojih birača glasalo za Busha, 38 posto za Gora, dok ostali uopšte ne bi
glasali”. Ako na taj način raspodijelimo Naderove birače, rezultat bi, bez
njegovog učešća u trci, bio taj da bi Gore na Floridi pobijedio sa više od
12.000 glasova.
Prije izbora,
grupa bivših Naderovih aktivista objavila je otvoreno pismo u kojem je
apelovala na njega da odustane. “Sada je jasno”, pisali su, “da
biste sigurno mogli da predate Bijelu kuću Busu”. Nader je odbio da to
uradi, tvrdeći da nema značajne razlike između dva vodeća kandidata.
Sada znamo koliko
je to bilo pogrešno. Da se Nader nije kandidovao na Floridi, SAD bi izabrale
najvećeg zagovornika akcije u vezi s klimatskim promjenama koji se ikad našao
na mjestu predsjednika. Još 1992. u svojoj knjizi “Zemlja u
ravnoteži” Gore se zalagao za takav plan.
Štaviše, Gore je
kao potpredsjednik Sjedinjenih Država, u ime administracije predsjednika Billa
Clintona, potpisao Kyoto protokol, što je bio prvi ozbiljan međunarodni pokušaj
da se ograniče emisije gasova koji stvaraju efekat staklene bašte. Bush je,
nasuprot tome, odbio naučna istraživanja klimatskih promjena, povukao američki
potpis sa Kyoto protokola i osam godina aktivno onemogućavao međunarodne napore
da se problem riješi.
Bush je, naravno,
donio i mnoge druge katastrofalne odluke, pre svega ničim isprovociran i
nepotreban napad na Irak. Svijet se još bori sa posljedicama destabilizacije
tog regiona.
Poslije toga,
možda ste se nadali, niko više neće pokušati da zauzme stav “nema
razlike”, a pogotovo ne na izborima na kojima se odlučuje između Donalda
Trumpa i Hillary Clinton! Najzad, Clintonova ne bi bila samo prva žena
predsjednik SAD; ona se također dugo bori za prava žena, zdravstveno osiguranje
i kontrolu oružja. Prihvatajući nominaciju Demokratske stranke rekla je:
“Vjerujem u nauku, vjerujem da su klimatske promjene stvarnost”.
Nasuprot tome,
Trump je na Twitteru napisao: “Koncept globalnog zagrijevanja stvorili su
Kinezi za sebe kako bi proizvodnju u SAD učinili nekonkurentnom”. Kasnije
je rekao da je to bila šala; ali je isto tako rekao – ne na Twitteru, već u
glavnom govoru o ekonomskoj politici – da će “ukinuti Pariski klimatski sporazum”
i “prekinuti sva davanja dolara od poreza programima UN o globalnom
zagrijavanju”.
Pa ipak, što je
nevjerovatno, Stein zvuči baš kao Nader 2000. Kada su je pitali da li je
perspektiva s Trumpom kao predsjednikom ista kao u slučaju izbora Clintonove,
odgovorila je “oboje vode istom mjestu”. Onda je rekla da demokrate
“bolje spinuju … ali su jednako katastrofalni”. Govoreći u prilog
tome rekla je: “Pogledajte samo Obamine politike o klimatskim
promjenama”.
Ja to pratim. I
politike Obame u vezi s klimatskim promjenama su mnogo bolje od onih iz vremena
Busha. Obamine politike su omogućile zaključivanje Pariškog klimatskog
sporazuma prošlog decembra – to, naravno, nije dovoljno, ali je mnogo bolje od
bilo čega što bi, izgleda, Trump uradio. Imajući na umu republikansku većinu u
Kongresu SAD, Obama je dobro radio.
Hoće li se
historija ponoviti? Sumnjam da bi Trump bio gori predsjednik čak i od Georgea
W. Busha, pa se nadam da neće. Ali Steinova je na glasačkim listićima u Floridi
i Ohaju, dvjema velikim državama koje mogu da odluče izbore. Jedno nedavno
istraživanje dalo joj je tri posto glasova, što je dovoljno da napravi razliku
u bilo kojoj od ovih država.
Molim lidere
zelenih partija širom svijeta da apeluju na Steinovu da povuče svoje ime sa
glasačkih listića u državama u kojima će izbori po svoj prilici biti tijesni.
Ako ona to neće da uradi, onda treba da apeluju na birače, da ih mole, da ne
glasaju za Zelene na ovim izborima. Rizici su preveliki.
Shvatam važnost
promjene dvopartijskog sistema. Americi je prije svega potrebna promjena
glasanja. Zeleni ne bi trebalo da rade na izboru zelenog predsjednika, što je u
sadašnjem sistemu nemoguće, već da se bore za pravedniji izborni sistem, možda
nalik australijskom, koji koristi ono što je u Americi poznato kao “instant
drugi krug”. Birači rangiraju kandidate prema svojim preferencijama i ako
nijedan kandidat ne dobije većinu glasova, onaj sa najmanjim brojem glasova
biva eliminisan. Glasovi koje je taj kandidat dobio se potom prebacuju na drugi
izbor birača koji je za njega ili nju glasao.
U takvom sistemu
bi birači Steinove mogli za nju da glasaju bez bojazni da bi to išlo u korist
Trumpu koji, pretpostavljam, ne bi bio njihov drugi izbor. Da SAD imaju takav
sistem, ne bih pisao ovu kolumnu.
Autor je profesor
bioetike na Univerzitetu Princeton i profesor laureat na Univerzitetu
Melbourne. Napisao je pored ostalih knjige “Oslobođenje životinja”,
“Zeleni” (koautor Bob Braun), “Jedan svet” i “Najviše
dobrog što možete da učinite”
(TBT, Project
Syndicate)
