KOLUMNA
Zar će musliman da bi u Americi, pobijede
li demokrati, stekao pravo na riječ, morati da žrtvuje sina? Takvo što je Bog
zaiskao od Abrahama, ali se On, za razliku od moloha nacije, u zadnjem
trenutku, ipak, predomislio
Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba
Khizir Khan 1980. godine stigao je u
Sjedinjene Američke Države kao useljenik iz Pakistana. Bilo je to vrijeme kada
je zemljom vladao zloglasni general Muhamed Zia ul-Hak. On je 1977. u državnom
udaru smijenio demokratski izabranog predsjednika Zulfikara Ali Butoa, koji je
nastojao liberalizirati i umjereno sekularizirati zemlju te je osloboditi
prevelike ovisnosti o bivšim kolonizatorima. Njegovim padom za duga je
desetljeća nestalo društvenog entuzijazma i nade, i opet su nastupila masovna
iseljavanja iz te umjetno stvorene zemlje, kojoj je i samo ime priručno skovani
akronim pokrajina u kojima su živjeli sjevernoindijski muslimani: Pandžaba,
Afganije, Kašmira, Sindha i Beludžistana.
Takav je, dakle, bio društvenopolitički
okvir za odlazak Khizira Khana iz svoje prapostojbine i domovine. Došao je
otamo sa ženom i najstarijim sinom koji mu se rodio u Ujedinjenim Arapskim
Emiratima, u Americi su narodili ostalu svoju djecu, i proživjeli relativno
prosperitetan i sretan život, sve dok im 2004. u iračkome ratu, kao kapetan
američke vojske, nije poginuo sin, taj koji je rođen u Emiratima. A poginuo je
tako što je pokušao deaktivirati automobil bombu. Prije toga je svojim
vojnicima naredio da odu u zaklon. Riječ je o jednom od onih samožrtvovanja,
kakva su mila svakoj ratnoj i patriotskoj propagandi. To valja reći bez imalo
ironije ili umanjivanja njegova čina. U životu, a možda i u književnosti, žrtva
Khizira Khana drukčije zvuči nego u političkim i domoljubnim histerijama. Pače,
politika je u stanju potrošiti i obezvrijediti i ono što je u životu veliko.
Na Khiziru Khana i njegovu ženu Ghazalu je,
kao i na milijune američkih muslimana, različitih po podrijetlu, svjetonazoru i
sudbini, kao najgore poniženje djelovala predizborna najava Donalda Trumpa da
će, dođe li na vlast, muslimanima zabraniti ulazak i doseljenje u Sjedinjene
Države. Takav Trumpov stav i proglas u suštini se nimalo ne razlikuje od
nacionalsocijalističkih proglasa o Židovima iz godina 1931., 1932. i 1933. Ali
ljudima poput Khizira i Ghazale Khan sasvim sigurno nije ta usporedba bila na
umu. Njih muči nešto drugo: Donald Trump obezvrijedio je sav njihov život u
Americi, sve što su tu postigli i doživjeli, sve čemu su se veselili i zbog
čega su žalili. Na kraju krajeva, učinio je da od tog trenutka drukčije gledaju
na američku zastavu. Khiziru i Ghazeli Khan doveo je u pitanje smrt njihova
sina. Možda je u redu to što se žrtvovao za svoje drugove, ali što ako je
poginuo pod krivom zastavom, onom koja će poništiti njegovo ime i njegovo
ljudsko dostojanstvo?
Izborni tim Hillary Clinton izabrao je
roditelje paloga vojnika da govore na izbornoj konvenciji Demokratske stranke.
Učinjeno je to iz strasti za prolivenom krvlju, s vizijom krvavog domoljublja i
sirovog nacionalizma – koji se u Americi, barem u predizbornim kampanjama, ne
razlikuje od hrđavih, krvavih i sitnih balkanskih nacionalizama – a ne da bi
muslimane uzeli pod svoje okrilje i zaštitili od Trumpa. Zar će musliman da bi
u Americi, pobijede li demokrati, stekao pravo na riječ, morati da žrtvuje
sina? Takvo što je Bog zaiskao od Abrahama, ali se On, za razliku od moloha
nacije, u zadnjem trenutku, ipak, predomislio.
Majka je, kao većina majki, stajala na
pozornici, kao sleđena, trudeći se da ne zaplače, a otac je otpovrnuo Donaldu
Trumpu kao Amerikanac Amerikancu, naglasivši da njegov sin, da je po Trumpu, ne
bi mogao ni ući u Ameriku, kamoli da se za tu zemlju bori i da za nju pogine.
Već sutra ili prekosutra Donald Trump
hladno je i surovo odgovorio roditeljima poginulog američkog časnika. Rekao je
da se Khizir Khan buni protiv njegove namjere da muslimanima zabrani ulazak u
Sjedinjene Države zato što on, Khizir Khan, očito želi da u Ameriku i dalje
dolaze teroristi. I još je cinično primijetio kako je Ghazala Khan stajala na
pozornici demokratske konvencije, a da nije progovorila nijedne riječi. Založen
i zabrinut za ženska prava, Trump je svojoj publici prepustio da zaključuje je
li, kako kaže, ženi u toj kulturi uopće dopušteno da govori.
Reakcija američke javnosti bila je
dramatična i pomalo katarzična. Javio se i Trumpov republikanski protukandidat
na predizborima John Kasich da zgroženo primijeti: “Postoji samo jedan
način da se govori o junakovim roditeljima: uz počasti i s poštovanjem.” I
ostale su reakcije, koliko možemo čuti i pročitati, bile slične. Ljudi su se
zgrozili zbog načina na koji je Trump progovorio o roditeljima palog borca.
Iako, on i nije govorio o Amerikancima koji su u ratu izgubili sina, nego je,
naprosto, govorio o – muslimanima. A to što su muslimani za američki račun
izgubili sina naprosto ne dopire do njegove glave i srca. Kao što, nastavimo s
usporedbama, esesovcima nije značilo baš ništa kada bi se na ulazu u logor
pojavili veterani iz Velikog rata, čije su grudi bile zakićene ordenjem. Uz
batine i uvrede slali su ih u plinske komore i krematorije zato što su ti ljudi
bili – Židovi.
Khizir Khan je, nastupajući u odnosu na
Trumpa kao Amerikanac prema Amerikancu, rekao da je “islam religija
mira”. To je jedna od onih fraza kakve već godinama čujemo od muslimanskih
velikodostojnika, a katkad i od suživljenih i razumnih predstavnika drugih
religija i svjetonazora, kad god svijetom odjekne kakva teroristička eksplozija
ili kleveta na račun islama. Ta tvrdnja zgodno zvuči, ali je u suštini kriva,
isprazna, a na kraju i lažna. Barem onoliko koliko je kriva, isprazna i lažna
tvrdnja da je kršćanstvo vjera mira. Ili tvrdnja da su religije krive za rat, a
da su ateizam i bezbožništvo vjere mira. No, svi oni kada se nađu u manjini,
ili se zateknu u stvarno demokratskom i slobodnom okruženju, počinju djelovati
– mirotvorno. I Khizir Khan je u Americi dobio priliku da bude ono što jest, i
da kao takav bude poštovan. Zato je i njegov islam istinski i iskreno religija
mira. A moglo je biti i drukčije. I bilo bi drukčije da je te 1980. na vlasti
bio Donald Trump, a ne Jimmy Carter. Kao što ni njegov sin danas, možda, ne bi
pošao u rat za Ameriku kojoj je Trump mogući budući predsjednik. Mogu se
zamisliti okolnosti koje čovjeka navedu da se bori i da gine za suprotnu stvar
od one za koju se bori i gine evo ovoga trenutka. Zato i tvrdnja da je islam
religija mira ima upravo onoliko smisla koliko i tvrdnja da su muslimani
odgovorni za terorističke napade u svijetu.
Hoće li Khizir i Ghazala Khan zadržati
vjeru u Ameriku? Vjerojatno hoće. Ništa im drugo ne preostaje. Teško je
izgubiti sina i onda shvatiti da je njegova smrt bila besmislena. Ili da je pao
na pogrešnoj strani. Osim toga, reakcije javnosti katkad djeluju
hipnotizirajuće. Njima dvoma čini se da je uz njih cijela Amerika. Ne misleći o
tome na čijoj su strani oni koji će u studenom glasati za Trumpa, kakav god bio
ishod tih izbora.
Ali dok iz ovih dalekih daljina prati
njihov slučaj, i dok mu Khizir i Ghazala Khan bivaju nekako bliski i njegovi,
čitatelj ne može da u njima ne vidi roditelje nekih svojih drugova, koji su
1992. pošli u rat i poginuli braneći Sarajevo, a bili su Srbi i Hrvati. Na umu
su mi petorica njih, svakome sam, makar iz čuvenja, poznavao roditelje. Znam
što je bilo s tim ljudima, kako su proveli rat i gdje su danas, ako su živi. Za
što su pali njihovi sinovi? Postoji li danas uopće svijet u ime kojega su oni
otišli u rat? I što su njihovi roditelji ako su danas u Sarajevu – a nisu tamo,
osim na sarajevskim grobljima – jesu li Srbi i Hrvati, sumnjivi manjinci, ili
su roditelji palih boraca?
Donald Trump je balkanizirao Ameriku. Ta
zemlja danas neodoljivo sliči nama i našim nevoljama, našoj moralnoj bijedi i
potrebi da ponižavamo druge ljude. Ako u studenom osvoji vlast, Trump će, u to
nema baš nikakve sumnje, balkanizirati svijet. Tada će nam sve biti jasno i svi
ćemo biti domaći. Tamo gdje smo većinci, imat ćemo sva ljudska prava, a
naročito ono pravo da kinjimo manjince. Tamo gdje smo manjinci, imat ćemo pravo
da pođemo tamo gdje ćemo biti većinci. Nema smisla ni potrebe da se misli
svojom glavom. Tko god je mislio, taj je pogriješio. Humayun Khan, američki
časnik koji je stradao u Iraku, želio je postati vojni odvjetnik. Želja mu se
nije ispunila. Dvaput je stradao kao musliman. Prvi put kada je poginuo, drugi
put kada se Donald Trump narugao njegovim roditeljima. A bio je uvjeren da je
Amerikanac. U Hitlerovoj Njemačkoj Židov nije bio onaj tko se osjeća Židovom,
nego onaj koga je Hitler smatrao Židovom. Ne, ne služim se hiperbolom, niti
kanim reći da je Trump novi Hitler. Hitler je bio siromašan, a Trump je bogat.
Nema te vjere ni ideje za koju bi on žrtvovao svoje bogatstvo.
(TBT, Jutarnji.hr)
