Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U jednoj od ljetnih noći provedenih na Košarama, kad noćimo pod šatorom, uz veliku vatru koju naložimo, više da bismo imali romantičan ugođaj i da njome plašimo medvjede, nego da se grijemo, Džemo će uzviknuti: „Da nam babo nije bio vidovit, pa da nas nije poslao u medresu, ostali bismo ovdje koseći ćaire…“.
MAŠTRAFA ŠERBETA I MAŠTRAFA SUZA
Zagledan u isto ono zvjezdano nebo na kojem „od zvjezdanog praha finog, mjesec zlatne broševe kuje“, kako ga je Džemo opjevao u pjesmi „Školjka“, dugo sam šutio prije nego sam mu odgovorio: „Pa, oduži mu se“. „Kako?“, priupitao je. „Uradi ono šta je najviše volio“, sugerirao sam mu. „Misliš li na mevlud?“ „Da“, skoro sam uskliknuo. Nije da ga hvalim zato što mi je babo, ali Bog zna da li će se ikada više roditi neko ko je tako lijepo učio mevlud.
„Koliko bi se maštrafa šerbeta ispilo, toliko bi se suza u njih izlilo, kad bi on, rahmet mu duši, mevlud zauči“, pripovijedaju džematlije sela Privora i Neretvice.
Već smo ranije u par navrata uz duge šetnje po našim čobanskim stazama, kad nas obuzme nostalgija za djetinjstvom, vodili razgovor na tu temu. Iskazivao sam brigu kako nismo dovoljno učinili da odbranimo žrtvu koju je naš babo, kao imam, dao za islam. Smatrao sam da novi ledeni vjetar selefizma, koji je okovao duhovnost bosanskih muslimana izravno nipodaštava žrtvu koju je jedna cijela plejada gordih seoskih imama, poput njega, podnijela u vrijeme komunizma. Jedan od težih udara na tu njihovu žrtvu jesu vehabijski brutalni napadi na mevlud koji je stavljen na vrh „top liste“ zloćudnog vehabijskog priručnika „Shvatanja koja treba ispraviti“.
Tek slijedećg proljeća kad smo sami šetali po Košarama, a iznad nas zakliktao isti onaj soko koga je Džemo opjevao u ilahiji (Ispod Sunca kružim, snijem, s mora Tvoga aška pijem), rekao mi je kako je reis Husein Kavazović u jednom razgovoru sa turskim reisom Mehmedom Gormezom prihvatio njegovu ideju da se raspiše konkurs za pisanje novog mevluda, te da je nanijetio prijaviti se. Ushićen sam mu poklonio „Divan“ od Hafiza Širazija kojeg je na bosanski jezik preveo i kao svoj prijevod u rukopisu meni poklonio hafiz Halid Hadžimulić. Uporedo dok je čitao bejtove svjetskog kralja lirike i u pjesničkom zanosu ispisivao pjev vječnog aška svoje duše, Džemo je po instiktu progonjenog pjesnika iskazivao brigu da će ga zavidnici (hasedaši) pokušati omesti i u tome. I bio je u pravu. Rijasetova komisija sastavljena od neukih hasedaša i iskompleksiranih muftija poništila je konkurs kako bi osujetila objavljivanje Bosanskog Mevluda.
Slijedio je za pjesnika možda mukotrpniji put štampanja i distribuiranja Bosanskog Mevluda. I kad je sam samcat uspio odštampati svoj mevlud, zbog jednog televizijskog intervjua u kojem je kritički govorio o poratnoj nacionalnoj bošnjačkoj politici, na Pjesnika je bačena anatema. Tek kad je reis uočio da su se te spletke činile u njegovo ime, odlučio je se osobno angažirati i skinuti anatemu sa najplodonosnijeg i najomiljenijeg muslimanskog savremenog pjesnika. Tako je povodom obljetnice 110 godina osnivanja Udruženja ilmije, reisovom intervencijom izvedena prekrasna „Poema o bijelom šehidu“ čiji je autor Džemaludin Latić.
Malo je poznato da je Gazi Husref-beg u svojoj Vakufnami uvasijetio da se u njegovoj džamiji svakog 12. Rebiul-evela prouči mevlud. Tako je bilo i ove godine, kao i svih proteklih od njenog utemeljenja. Nekad bi Uzeir Skaka prilikom mevluda prskao džematlije mirišljivom ružinom vodicom, jer je rua simbol Poslanika, častio ih šerbetom i dijelio slatke peksimete. Njegovom smrću ta tradicija se ugasila. Kao što se mahom ugasila tradicija učenja mevluda po kućama. Malo koja muslimanska kuća nije uz Musaf, pokoju levhu i tespih, imala na rafi i ukoričenu bar jednu od mevludskih poema: Turčina Sulejmana Čelebija, u prijevodu njegova mevluda na bosanski, hafiza Salih-ef. Gaševića, dr. Safvet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Rešada Kadića, ili Ešrefa Kovačevića, neka je rahmet njihovim dušama.
ŽELJA SVIH SVJETOVA
Sama legenda kako je i zašto Sulejman Čelebi napisao svoj mevlud,navodno za jednu noć, dovoljno govori kad nastaju mevludi. Navodno su u vrijeme svjetske islamofobije i inkvizitorske mržnje prema islamu, a koja je kulminirala rušenjem osmanskog carstva i hilafeta, toliko vrijeđali poslanika islama Muhammeda (alejhis-selam), da mu je Čelebi iz bola ispjevao ljubavnu poemu za jednu noć.
Tako je i nastanku „Bosanskog Mevluda“ prethodila je lavina islamofobičnih napada na poslanika Muhammeda (alejhis-selam) u zapadnim medijima. Usporedo pojavom selefističke ideologije među lokalnom ulemom koja je rezultirala uklanjanjem imena poslanika Muhammeda (alejhis-selam) iz novosagrađenih džamija, čiju su izgradnju finansirali muslimani iz arapskog svijeta, te proglašenjem učenja mevluda novotarijom (bid'atom). Nažalost indiferentna ulema nije bila svjesna da neprijatelji i oponenti napadaju ono što je najvridnije , pa tako nije adekvatno odgovorila njihovim opakim nakanama, već se rađe sklanjala u stranu ne želići „imati posla“ sa nasrtljivim daijama (propagatorima). Tako su se generalno ponašali i bosanski muslimani. Ne vole vehabije zbog njihovog arogantnog i nasilničkog ponašanja u džamijama, a još nisu uspjeli definirati i nazvati njihovu ideologiju pravim imenom. A zapravo se ovdje radi o crnoj propagandi i demagogiji koja na zamjeni teza gradi svoje stavove i izriče ih kao fetve i „Bogom dane istine“. Pojava selefizma je najdrastičniji oblik bid'ata (novotarija) u savremenom islamu. Upravo je učenje mevluda, kao izraz aška i ljubavi prema Poslaniku izraz „želje svih svjetova“ (Kur'an), kao što je isticanje Poslanikovog imena u formi levhe (Muhammedun resulullah) odslik levhe sa Arša, preko kojeg je ispisano ime Allahovog, dž.š., miljenika. Kako to da je, prema svim islamskim predanjima o mi'radžu, ime Muhammeda (alejhis-selam) ispisano na Aršu-Rahmanu, a da ne može biti ispisano na zidu džamije, pored imena Allaha, dž.š.,?!
Milion je ovakvih paradoksa u koje je već upala kontroverzna ideologija selefizma. Takve se ideologije pokušava otarasiti i aktuelni suveren „kolijevke selefizma“. To nas ovdje u ovom trenutku ni ne mora tangirati. Naše je da vratimo svoje levhe u svoje džamije, svoje mevlude na rafe, da donosimo salavate na našeg devletliju, resuli-ekrema Muhammeda (alehis-selam) i iz sveg srca učimo melvud, toliko glasno koliko nas grlo nosi!
P.S.
Više o Bosanskom Mevludi-šerifu Džemaludina Latića možete pročitati ovdje.
MEVLUD KOJI PJEVA ZNANJE: Kur'ansko—hadisko utemeljenje Latićevog BOSANSKOG MEVLUDA
MEVLUDI-ŠERIF: Evo pravog bisera, evo sufijskog dragulja, evo derviškog mevluda Džemaludina Latića
(TBT)
