KOLUMNA
“Država
blagostanja” zapravo predstavlja ostvarenje američkog sna. Dakle,
Clintonova bi, ipak, mogla naučiti nešto od Danske
Piše: Bo
Lidegaard, thebosniatimes.ba
Kada je američki
demokrata Bernie Sanders, u oktobru 2015, branio socijalni sistem u Danskoj za
vrijeme “trke” za dobivanje stranačke nominacije za učešće na
predsjedničkim izborima u SAD, njegova partijska koleginica i rivalka Hillary Clinton
mu je odbrusila: “Mi nismo Danska”. Istina, Sjedinjene Države nisu
Danska, ali Sanders je pogrešio što se nije zapitao šta čini “ekonomiju
blagostanja” u skandinavskim zemljama tako uspješnom i šta bi Amerikanci
mogli da nauče od Skandinavaca
Najkraći odgovor
glasi da su te države osigurale svojim građanima posao koji im omogućava da
dovoljno zarađuju kako bi vodili zdrav i sretan život. Dakle, ne morate da
budete ekonomista da biste shvatili da bogatstvo jedne zemlje u najvećoj meri
zavisi od procenta stanovništva sa visokokvalitetnim radnim mjestima. Sudeći
prema studiji Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, sedam država u svetu
u kojima je stopa zaposlenosti najviša, imaju “ekonomiju
blagostanja”, od čega su četiri nordijske: Island, Švedska, Norveška i
Danska, a preostale tri su Švicarska, Novi Zeland i Nemačka. Istovremeno, u
četiri nordijske države i Švicarskoj žene čine više od 70 posto radne snage.
Stoga, “države blagostanja” uspele su u namjeri da učine dostupnim
širok opseg poslova različitim segmentima društva koji u prošlosti nisu imali
pristup dobro plaćenim radnim mjestima. U tom kontekstu, primjena pojedinih
mera dala je veće šanse radnicima, dok su im druge metode omogućile da
iskoriste takve šanse. Na primjer, “države blagostanja” osiguravaju
besplatno obrazovanje i obuku za sve uzraste, tako da radnici mogu da se uzdižu
na ljestvici tržišta rada, dok se nezaposlenima daje socijalna pomoć, pa
privremeni gubitak posla ne postaje “lična katastrofa”. Najzad, veoma
su razvijeni sistemi brige o deci, starima i “ranjivim” pripadnicima
društva, tako da zaposleni ne moraju da biraju između posla i staranja o
bližnjima.
Baš zbog
činjenice da privremena nezaposlenost ne predstavlja katastrofu tržište rada je
postalo fleksibilnije i predvidljivije. Na taj način poslodavcima je postalo
lakše da zapošljavaju i otpuštaju radnike, a zaposlenima da traže najbolji
mogući posao. Navedena fleksibilnost tržišta rada predstavlja ključnu odbranu
od posljedica globalizacije i “otvorenih granica”. Bez sumnje, bilo
bi pravedno reći da od potpuno slobodne razmene roba i usluga ekonomija u
cijelosti ima koristi, ali iskustva iz prethodnih decenija pokazuju da u većini
država privilegije nisu pravilno raspoređene. Taj osjećaj nepravde poslužio je
kao okidač za nezadovoljstvo i frustraciju među onima koji su videli kako im
realne zarade padaju, radna mjesta nestaju, a njihove socijalne povlastice se
umanjuju kao rezultat utaje poreza, ili povećanja broja imigranata. U ovom
trenutku gnjev uperen protiv posljedica globalizacije potresa same temelje
zapadnog društva, pa ne treba da nas čude Brexit, uspon populističkih partija
širom Evrope, kao ni rast popularnosti Trumpa i Sandersa u Americi. Na koncu,
dobra strana demokratije jeste ta što oni koji pate zbog sve veće
neravnopravnosti i smanjenja šansi mogu da iskažu nezadovoljstvo na izborima.
Skandinavske “države blagostanja” nisu imune na populizam,
nacionalizam ili nativizam i svaka zemlja ima svoje političke ekstreme. Ipak,
zahvaljujući većoj stopi zaposlenosti i smanjenju jaza između građana, izazovi
za “društveni ugovor” su ovdje daleko manji nego u drugim dijelovima
sveta, naročito u Sjedinjenim Državama. “Država blagostanja” zapravo
predstavlja ostvarenje američkog sna. Dakle, Clintonova bi, ipak, mogla da
nauči nešto od Danske.
/Autor je bivši
glavni urednik danskog lista Politiken/
(TBT)
