KOLUMNA
Položaj Turske –
između istoka i zapada, Evrope i Azije – odredio je njenu historiju i odredit
će njenu budućnost. Ona bi mogla i morala biti komad čvrstog tla u veoma
nestabilnom regionu. Ali nije, i to nije problem samo Turske, već svih nas
Piše: Jeremy
Bowen, thebosniatimes.ba
Čak i u najteža
vremena Istanbul je prelijep grad, a Bosfor impresivan prolaz između dva mora.
Turci će vam zamjeriti ako ga slučajno nazovete rijekom. U pravu su. Jer Bosfor
ima životnu energiju sa kojom se nijedna rijeka ne može uporediti. Provedite
pet minuta promatrajući Bosfor i shvatit ćete zašto je Orhan Pamuk, turski
dobitnik Nobelove nagrade za književnost, bio toliko opčinjen ovim moreuzom dok
je odrastao i svakodnevno gledao prekookeanske tankere i ratne brodove na putu
između Azije i Evrope.
Jednom sam u
osmanskoj palati na azijskoj strani Bosfora čekao na intervju sa bivšim
premijerom Ahmetom Davutogluom. Davutoglua je prije dva mjeseca smijenio turski
predsjednik R. T. Erdogan, zato što se previše držao slova turskog ustava koji
kaže da je vođenje vlade nadležnost premijera, dok je predsjednik samo
ceremonijalni šef države. Erdoganu je to sasvim odgovaralo dok je on bio na
mjestu premijera. Sada, kao predsjednik države, traži promjenu ustava. Ako
osigura podršku u parlamentu, Erdogan će praktično legalizovati sistem koji je
gradio otkako je postao šef države. U danima poslije puča nije bilo nikakve
sumnje o tome ko zaista drži poluge vlasti u zemlji.
Pogled iz
osmanske palate bio je predivan. Iza raskošnog parka u sjenci jela video se tanker
na putu ka Crnom moru i mnoštvo manjih brodova koji su presijecali glavne
morske puteve. Treba naglasiti da to nije bila Davutogluova privatna
rezidencija. Kuća je bila samo pozajmljena za tu priliku, zbog ambijenta. Ipak,
jednu moju tursku prijateljicu to je podsjetilo na izjavu člana Erdoganove
partije AKP: da se neće smiriti dok se ne usele u rezidencije sa balkonima i
baštama koje gledaju na Bosfor, dugo rezervisane za sekularnu elitu koju su
željeli da sruše.
Pamuk također
piše o hüzün, posebnoj melankoliji koja muči stanovnike Istanbula. Njen izvor
su historija i dugo propadanje grada, zvuk brodskih sirena sa Bosfora, zidine
koje leže u ruševinama još od pada Vizantijskog carstva, nezaposleni ljudi u
čajdžinicama, pokrivene žene koje čekaju autobuse koji ne dolaze, uporna kiša i
mračne večeri: vezivno tkivo grada i svih njegovih stanovnika. „Moja polazna
tačka“, kaže Pamuk, „bilo je osjećanje koje me je obuzimalo dok sam kao dječak
gledao kroz zamagljeni prozor.“
Istanbul ovog
trenutka pati od jakog napada nečega što liči na Pamukov hüzün. U njegovim
romanima stanovnici Istanbula se perverzno ponose svojom melanholijom. Niko u
Istanbulu niti bilo gdje u Turskoj ne vidi ništa utješno u onome što se danas
događa. Protivnici se pitaju kakvoj budućnosti se mogu nadati u Erdoganovoj
Turskoj. Isto osjetio i u masama ljudi koji su se okupili da podrže Erdogana
dan poslije pokušaja puča.
Erdoganovi
politički protivnici nisu potišteni zbog toga što udar nije uspio. Glavni
razlog neuspjeha pučista je u tome što udar nije imao podršku šire javnosti.
Turci previše dobro poznaju autoritarnu vladavinu vojnih režima da bi poželjeli
njen povratak. Pravi uzrok melanholije je to što će Erdogan iskoristiti puč da
se još dublje ukopa na pozicijama moći. Čistka koju sprovodi previše je
detaljna, previše dobro organizovana i obuhvatna da bi bila tek spontana
reakcija na pokušaj preuzimanja vlasti. Prije bi se reklo da je plan već dugo
bio spreman – samo je čekao dobru priliku.
Turska je duboko
nesretna zemlja. Sada je to teško zamisliti, ali u vrijeme Arapskog proljeća
2011. ona je bila uzor cijelom Bliskom istoku. Imala je demokratske izbore i
uspješnu ekonomiju. Kada sam u to vrijeme pitao Davutoglua da li je moguće
obnavljanje osmanske sfere uticaja u 21. vijeku, on se skromno nasmiješio,
odbacio takve ambicije i objasnio da su ustanci 2011. pravo nasljeđe Osmanskog
carstva. Stoljeće evropske i zatim američke dominacije bližilo se kraju. To je
bio lažni novi početak u historiji Bliskog istoka. Sada se ta historija vratila
na pravi put. Narodi u regionu su uzeli sudbinu u vlastite ruke i moguće je da
će Turska u tome imati izvjesnu ulogu, možda kao stariji brat.
Položaj Turske –
između istoka i zapada, Evrope i Azije – odredio je njenu historiju i odredit
će njenu budućnost. Ona bi mogla i morala biti komad čvrstog tla u veoma
nestabilnom regionu. Ali nije, i to nije problem samo Turske, već svih nas.
Puč nije došao
niotkuda. Turska je već bila u dubokoj krizi. Dio problema je Erdoganova
politika koja produbljuje podjele u društvu. Od prve pobjede 2002. on je svoj
AKP vodio iz trijumfa u trijumf. Ali politika njegove vlade nije bila
inkluzivna. Izgleda da predsjednik ne mari mnogo za ogorčenost i otpor koji
izaziva na drugoj strani, dokle god su njegove pristalice zadovoljne.
Možda je to bilo
neizbježno. Kao politički islamista dobio je zadatak da promjeni zemlju, da
okonča vladavinu sekularnih elita, uključujući i vojsku, koje su dominirale
otkako je Mustafa Kemal Ataturk stvorio modernu Tursku poslije pada Osmanskog
carstva. Također, ne može se zanemariti uticaj previranja i ratova na Bliskom
istoku. Turska se graniči sa Sirijom i Irakom i duboko je umiješana u ratove
koji se tamo vode. Državne granice ne mogu zaustaviti virus nasilja. Stotine
ljudi su prošle godine nastradali u bombaškim napadima po turskim gradovima.
Neke su izveli džihadisti takozvane Islamske države, a druge kurdski
separatisti pod vodstvom PKK.
To je zlokobni
splet okolnosti. Možda bi Erdogan imao više izgleda da je puč iskoristio za
pokušaj ujedinjenja zemlje. Sve parlamentarne stranke su složno osudile državni
udar. Umjesto toga, on je svoja ovlaštenja upotrebio za obračun sa političkim
protivnicima. Teškim vremenima se ne nazire kraj.
(TBT, New
Statesman)
