KOLUMNA
Mjere koje Zapad primjenjuje u borbi protiv
terorizma i njihova djelotvornost, barem kada je riječ o teroristima, prilično
su sumnjive, ali su zato razorne po zapadna društva. Dok su u borbi protiv
luđaka potpuno besmislene
Piše: Jakob Augstein, thebosniatimes.ba
Da li je terorizam ludilo? Poslije 11.
septembra 2001. ovo pitanje nije bilo tako važno. Vidjeli smo da je neko uletio
avionom u zgradu. Ali poslije Nice i Vircburga postavljamo pitanje o djelu i
krivici. To su inače pitanja iz krivičnog procesa – za sudije, advokate i
vještake. Ali ovo pitanje sada dobija i jednu političku dimenziju, od čijeg
odgovora zavisi više nego što mislimo – naša sigurnost i naša demokratija.
Kada je čin nasilja terorizam, a kada delo
jednog luđaka? Terorizam je politički pojam, a ludilo psihološki. Atentat u
Nici je odmah proglašen političkim činom. Francuski predsjednik, njemačka
kancelarka i najvjerovatnije buduća predsjednica SAD su složni da je tu riječ o
terorizmu. Zašto? Zato što je napadač Tunižanin. Zato što je navodno uzvikivao
“Allahu akbar”.
Ali nije svako ko uzvikuje “bog je veliki”,
što je na Zapadu već odavno postalo sinonim za teroristički rječnik,
istovremeno i islamski terorista. “Islamska država i džihad su postali utočište
za nestabilne ljude, koji pokušavaju da daju smisao svojim urušenim životima”,
izjavio je stručnjak za terorizam iz američkog ministarstva vanjskih poslova.
Poslije napada u Vircburgu, kada je jedan maloljetni izbjeglica napao ljude
sjekirom i nožem u vozu, njemački ministar unutrašnjih poslova je bio daleko
oprezniji. “Riječ je o napadu koji možemo svrstati negdje između čina
poremećene osobe i terorizma”. U pravu je. Granica je nejasna, ali je razlika
važna.
Dobro ste primijetili, ovdje nije riječ o
zaštiti počinioca, iako bi i to trebalo da bude prioritet u pravnoj državi.
Ovdje je riječ o našoj zaštiti. Mjere koje Zapad primjenjuje u borbi protiv
terorizma i njihova djelotvornost, barem kada je riječ o teroristima, prilično
su sumnjive, ali su zato razorne po zapadna društva. Dok su u borbi protiv
luđaka potpuno besmislene.
Čitav svijet je poslije neuspjelog državnog
udara i kontraudara zabrinut za demokratiju u Turskoj, u zemlji koja nije čak
ni član Evropske unije. Istovremeno nijemo posmatramo kako Francuska postaje
policijska država. Vanredno stanje, uvedeno prošle jeseni, ponovo je produženo.
S one strane pariških bulevara i plaža na Azurnoj obali ova zemlja se mijenja:
od uvođenja vanrednog stanja sprovedeno je hiljade pretresa, nekoliko stotina
sumnjivih lica je privremeno privedeno, zadržano u policijskom ili kućnom
pritvoru – sve bez odluke suda.
Na unutrašnjem planu politika se podredila
policijskoj, a na vanjskom vojnoj logici. Francuska je poslije napada u Parizu
u novembru 2015. pojačala vojne akcije na Bliskom istoku. Ali kako će vazdušni
udari po Siriji odvratiti atentatora iz Nice od njegovog paklenog plana? Šta
mogu da učine mjere vanrednog stanja protiv do sada neupadljivog počinioca,
koji svoje lično ludilo povezuje sa svima dostupnom iščašenom islamističkom
ideologijom i izvršava djelo neočekivanim sredstvom? Ove strategije ne mogu da
zaustave nasilje. One ga samo potiču i podrivaju našu demokratiju.
Nije to slučaj samo sa Francuskom. I kod
nas u Njemačkoj zaštitni omotač demokratije postaje sve tanji. U Vircburgu je
policija ubila osumnjičenog. Političarka Zelenih Renate Künast je iste večeri
postavila pitanje: “Zašto napadača nisu samo onesposobili?” Uslijedio je pravi
haos, jer se Künast usudila da posumnja u ponašanje policije. Da li je to
svetogrđe? Novinar Bernd Urlich je odnos američke javnosti prema njihovoj
policiji opisao kao “neprobojnu opnu hipermorala”. Civilzovana društva ne
poznaju neprobojne opne otporne na kritiku. Ali koliko smo zaista civilizirani?
Predsjednik njemačkog policijskog sindikata
Rainer Wendt je odgovorio na pitanje Renate Künast: “Nisu nam potrebni
parlamentarni pametnjakovići”. Dobro znamo ovaj odbojni ton i ovaj
demonstrativni prezir za parlamentarnu demokratiju i njene predstavnike. Da li
smo dotle došli da moramo ovo da trpimo? Ili će se Wendt pravdati da ga je
ponio trentutak, kao vjerovatno i one koji su ispalili fatalne hice u
Vircburgu?
Tokom takozvanog Malajskog ustanka 1950-ih,
jedan britanski general je rekao da se pobjeda ne može postići tako što ćemo
slati sve više vojnika u džungle, već tako što ćemo pridobiti srca i glave
ljudi.
Zapad je potpuno zaboravio ovu lekciju
tokom “rata protiv terorizma”. Slali smo sve više vojnika, prvo u pustinju, ne
u džunglu, a onda u naše gradove. Ali još uvijek nemamo pobjedu protiv
terorizma, već samo širenje borbene zone. Vrijeme je da shvatimo da gubimo ovu
borbu. Vrijeme je da pokušamo da pridobijemo srca i glave muslimana. Ali ta
borba se ne vodi oružjem.
Da li smo dovoljno hrabri da odložimo
oružje?
(The Bosnia Times, Spiegel, Preveo Miroslav
Marković)
