Naslovna priča u svjetskom nogometu ovog ljeta odnosila se na odluku mladog francuskog fenomena Kyliana Mbappea da potpiše trogodišnji ugovor sa Pari Sen Žermenom (PSG) nauštrb prelaska iz svog životnog sna u španskog giganta Real Madrida.
PSG, koji je u vlasništvu Qatar Sports Investments (QSI), koji finansira država, učinio je 23-godišnjeg Mbappea najplaćenijim nogometašem na svijetu, a navodno mu je čak i dao 125 miliona dolara bonusa, što je gotovo nečuven iznos za tim koji zadržava svog igrača.
U daleko manje objavljenoj priči, krajem maja argentinska nogometna reprezentacija otkazala je zakazanu prijateljsku utakmicu protiv Izraela, odgovarajući na pozive palestinskog nogometnog kluba Al-Khader da se povuče iz utakmice, čiji je 19-godišnji igrač Mohammad Ali Ghoneima su u aprilu ubile izraelske okupacione snage.
Na drugom mjestu posljednjih sedmica, egipatska nogometna reprezentacija našla se u središtu velike regionalne krize. Nakon šokantnog poraza od Etiopije rezultatom 2-0 u kvalifikacijama za Afrički kup nacija sljedeće godine, emocije su porasle jer navijači i politički zvaničnici nisu mogli a da ne povuku veze između učinka tima na terenu i stalne svađe Egipta s Etiopijom oko izgradnje Velike etiopske renesansne brane, koju Egipćani smatraju egzistencijalnom prijetnjom pristupu zemlje vodama Nila.
U međuvremenu, Miguel Salgado, 17-godišnji sin bivšeg defanzivca Real Madrida i Španije Michela Salgada, nedavno je pozvan da predstavlja reprezentaciju svoje zemlje do 20 godina – ta zemlja su Ujedinjeni Arapski Emirati, gdje je stariji Salgado radio je od povlačenja iz nogometa prije jedne decenije.
Zajedno, ove priče prikazuju sveprisutno mjesto koje je nogomet zauzeo na Bliskom istoku i, zauzvrat, utjecaj regije na fudbal u globalu. Nogomet je dugo bio najpopularniji sport u većem dijelu Bliskog istoka, zaokupljajući maštu miliona ljudi, kanalizirajući njihove težnje i uzdižući legije navijača u tom procesu.
Šire pojave na djelu
Više od igre, međutim, nogomet se takođe pojavio kao ključni marker poluga političke i ekonomske kontrole, kao i instrument u rukama onih koji bi osporili vladajući poredak.
Otkako je FIFA šokirala navijače širom svijeta 2010. godine dodijelivši Kataru prava domaćina Svjetskog prvenstva 2022., novinari, akademici, aktivisti, politički lideri i zaljubljenici u igru širom svijeta traže smisao ove odluke i odvagnu implikacije mala arapska država koja služi kao dom najpopularnijeg sportskog događaja na planeti.
I dok su se pitanja u vezi sa radničkim pravima, politikom meke moći i ulogom novca u fudbalu nadvila nad veći dio razgovora oko Svjetskog prvenstva 2022., drugi su vidjeli kako nogomet nudi sočivo za identifikaciju širih fenomena na djelu u regiji.
U tom duhu pristupili smo našem radu na Football in the Middle East: State, Society, and the Beautiful Game, novoj knjizi u kojoj 12 naučnika nudi uvid u to kako je nogomet postao arena takmičenja i sporova u širokom spektru pitanja.
Jedna od prvih stvari koja postaje očigledna je da nogometno nasleđe na Bliskom istoku dugo prethodi trenutku kada je počeo da igra ulogu domačina Svetskog prvenstva, ili da koristi neuporedivo bogatstvo nafte na evropskom tržištu transfera.
Zaista, evropski kolonijalni zvaničnici uveli su fudbal u region prije više od jednog stoljeća, kao dio napora da se od koloniziranih subjekata kultivišu „ispravno poslušni pojedinci“.
Zauzvrat, nacionalističke borbe koje su predvodile lokalne elite uključile su snažno vjerovanje u organizirani sport kao obilježje kulturnog i civilizacijskog napretka, a primjer je stvaranje egipatske nogometne lige.
Kao što pokazuju rane iteracije legendarnih nogometnih klubova kao što su Al-Ahly i Zamalek, uspostavljanje nacionalne lige stvorilo je novi teren na kojem će se igrati pitanja nacionalnog identiteta, društvene klase, ekonomske mobilnosti i raspodjele političke moći.
Uspjeh i neuspjeh na terenu odražavali bi žestoku konkurenciju među sportskim institucijama u nastajanju oko pristupa resursima, perspektivnim igračima i srcima egipatskih navijača širom zemlje.
Napeti odnosi
Stoga nije bilo iznenađenje da je nakon uspona Gamala Abdela Nasera na vlast u postkolonijalnom Egiptu, nogomet ponovo poslužio kao mjesto političke borbe, ovoga puta između egipatskih građana i nastajajućeg autoritarnog režima koji je nastojao kontrolirati živote miliona strastvenih fanova. Kako je njegova popularnost rasla, Nasser je imenovan počasnim predsjednikom Al-Ahlyja i nastavio s imenovanjem vojnog zvaničnika od povjerenja na čelo Egipatskog nogometnog saveza.
Ubrzo nakon toga, Nasser je predvodio osnivanje Afričke nogometne konfederacije 1957. godine i inaugurirao Afrički kup nacija u vrijeme kada se Egipat suočavao s međunarodnom izolacijom nakon sukoba s bivšim kolonijalnim silama Britanijom i Francuskom. Egipat je podigao trofej na prvom turniru i do danas je osvojio više afričkih kupova (sedam) od bilo koje druge zemlje.
Vremenom bi države sve češće projektirale svoje političke agende na svoje nacionalne nogometne timove. Na Svjetskom prvenstvu 1998., utakmica grupne faze između Irana i Sjedinjenih Država ponudila je pozornicu na kojoj se odigravaju godine neprijateljstva između dvije nacije, koje datira još od iranske revolucije 1979. godine.
Nadogradnja utakmice, koju je Iran na dramatičan način dobio rezultatom 2-1, uključivala je intenzivnu medijsku pažnju i nabijene političke osjećaje koje su izrazili navijači s obje strane, dok su američki i iranski šefovi država pokušali iskoristiti trenutak i ponuditi pomirljive geste usred inače napetih odnosa.
Inače, Iran i SAD će se sastati na stadionu Al Thumama u Kataru u još jednom obračunu grupne faze kasnije ove godine. Nakon eskalacije regionalnog rivalstva i zaustavljenih pokušaja da se ponovo pokrene iranski nuklearni sporazum, utakmica će sigurno dobiti daleko veće značenje od rezultata na terenu.
Mobilizacija masa
Pored pokušaja da se podrže autoritarni vladari ili izazovu rivalske države, strast za nogometom je takođe prizvana tokom mobilizacije narodnih masa.
Tokom arapskih pobuna 2011. godine, nogometne navijačke grupe kao što je Al-Ahlawy Ultras u Kairu igrale su važnu ulogu u masovnim protestima koji su se suprotstavili režimu Hosnija Mubaraka, donoseći bogato iskustvo u suočavanju sa sigurnosnim snagama i izazivanju državne moći.
Nedavno je protestni pokret Hirak u Alžiru, koji je nastojao spriječiti bolesnog diktatora Abdelaziza Boutefliku da se kandidira za peti uzastopni predsjednički mandat, uključio je u svoje antirežimske ulične proteste popularne navijače, chaabi narodne pjesme i navijanje koje su obično rezervirane za utakmice dana.
Tokom arapskih pobuna 2011. godine, grupe nogometnih navijača kao što je Al-Ahlawy Ultras u Kairu igrale su važnu ulogu u masovnim protestima protiv režima Hosnija Mubaraka
Tako je i pokret Bojkot, oduzimanje, sankcije (BDS), koji je pokrenulo palestinsko civilno društvo, iskoristio globalni apel nogometa da pozove navijače, klubove, reprezentacije i njihove sponzore da poštuju kulturni bojkot Izraela kao odgovor na njegovu kontinuiranu okupaciju palestinske zemlje i kršenja ljudskih prava Palestinaca.
Nadovezujući se na sportski bojkot usmjeren na aparthejd u Južnoj Africi, pokret BDS uspio je ukazati na nesreću Palestinaca dijelom kroz kampanje kao što su uspješno otkazivanje utakmice Argentina-Izrael i poziv timovima i navijačima da bojkotiraju Pumu dok ne okonča svoj sponzorstvo timova koji se nalaze u ilegalnim izraelskim naseljima.
Izbjeglice koje su pobjegle u susjedni Liban nakon izraelskog nasilnog protjerivanja stotina hiljada autohtonih Palestinaca 1948. godine i dalje žive kao stanovnici bez državljanstva, uskraćena mnoga osnovna prava i pristup desetinama određenih profesija.
Libanska nogometna liga je institucionalizirala ove diskriminatorne prakse postavljajući kvote na broj palestinskih igrača dozvoljenih u svakom klubu i čak im uskraćivala priliku da igraju kao golmani.
Rodna diskriminacija
Slično, nogomet može pružiti sredstvo kojim se razotkriva i osporava rodna diskriminacija. U Turskoj, na primjer, ženska igra je bila podložna nejednakom tretmanu, što je dovelo do toga da nogometašice imaju velike razlike u platama, neadekvatnu medicinsku skrb, ograničen pristup objektima i veću nesigurnost u karijeri u odnosu na igrače.
U Iranu su zabranu navijača na stadionima osporavale ne samo FIFA i međunarodne organizacije za ljudska prava, već i sami gledaoci, u nizu napetih sukoba.
Štaviše, priprema za Svjetsko prvenstvo 2022. pomogla je u rasvjetljavanju brojnih pitanja od značaja posebno za regiju Zaljeva. Reprezentativci Katara koji će započeti turnir kasnije ove godine uključuju punopravne državljane Katara, osobe koje imaju dugotrajan boravak rođene u zemlji i naturalizirane građane koji su došli iz drugih zemalja.
Ipak, bilo da se radi o intervjuima za medije, objavama na društvenim mrežama ili proslavama na terenu, dokazivanje nacionalnog identiteta od strane članova ekipe često dovodi u pitanje unaprijed stvorene ideje o identitetu i državljanstvu u zaljevskim državama.
Po pitanju radnih prava migranata, pripreme za Svjetsko prvenstvo izložile su globalnu publiku zloupotrebama svojstvenim kafala sistemu koji regulira radne odnose u Zaljevu.
Kako su državne vlasti, globalne građevinske firme i agencije za zapošljavanje nadgledale velike projekte, od stadiona i objekata za obuku do hotela i gradskog metroa, međunarodna kampanja pritiska pozvala je Katar da reformira svoje radne prakse.
Vlada je najavila niz reformi u 2017. godini, a sljedeće godine je Međunarodna organizacija rada (ILO) otvorila ured u Dohi, gdje je izvještavala o promjenama uvjeta radnika migranata.
Uspon zaljevskih država
Svjetsko prvenstvo 2022. postalo je simbol uloge koju države bogate novcem igraju pomjeranjem centra gravitacije u svjetskom nogometu. Zaista, protekle dvije decenije bile su svjedoci značajnih transformacija u sportu, uz povećanu globalizaciju i komodifikacija igre.
Kupovina Manchester City FC-a 2008. od strane kraljevske investicione grupe iz Emirata, nakon čega je ubrzo uslijedila kupovina PSG-a od strane QSI-a, uvela je novu eru u kojoj su zaljevske države postale glavni igrači u najboljim evropskim ligama. Osim rezultata na terenu, ove države su iskoristile svoje prestižne posjede u potrazi za diplomatijom meke moći i geopolitičkim interesima.
2015., na primjer, Guardian je izvijestio da su članovi glavnog ureda Man Cityja lobirali kod britanske vlade da pokrene istragu o Muslimanskom bratstvu kao produžetku akcije vlade Emirata protiv pokreta u cijeloj regiji. Nedavna akvizicija Newcastle Uniteda od strane Saudijskog fonda za javna ulaganja izazvala je optužbe da se režim bavio pranjem sporta, posebno u svjetlu nedavne bujice kršenja ljudskih prava u zemlji i inostranstvu.
Drugdje, rat oko prava na emitiranje nogometa bio je u centru pažnje tokom blokade Katara od strane kvarteta susjednih zemalja koja je počela 2017. Piratski satelitski signal sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji pod nazivom “beoutQ” radio je dvije godine, potkopavajući beIN kojim upravlja Katar. Sportska mreža, koja ima prava na emitiranje najgledanijih nogometnih takmičenja na svijetu.
Gledajući unaprijed, budućnost nogometa na Bliskom istoku vjerovatno će biti još više isprepletena sa širim političkim, kulturnim i socioekonomskim razvojem u regionu. Kako se domet ove lijepe igre sve više širi u društvo i postaje sve dublje upleten u državne i korporativne interese, sigurno će pokrenuti nova pitanja vezana za konzumerizam i održivost, nacionalne interese i radnička prava, stabilnost režima i političke slobode.
Kako usponi i padovi igre odjekuju daleko izvan terena, svima postaje jasno da je nogomet više od igre.
(TBT, MEE)
