Tužit ću Rusiju i tražiti kompenzaciju sa svu materijalnu štetu i izgubljene poslove“, najavio je krajem juna Rinat Ahmetov, najbogatiji Ukrajinac u čijem je vlasništvu čeličana Azovstal u Mariupolju koja je tokom ruske agresije postala simbol ukrajinskog otpora. Osim Azovstala, u Mariupolju je i željezara Iljič, također u njegovu vlasništvu. Na pitanje koliki će iznos na sudu tražiti, Ahmetov je odgovorio da se radi od 17 do 20 milijardi dolara.
Ahmetov je široj javnosti, posebno sportskom dijelu javnosti, najpoznatiji kao vlasnik nogometnog kluba Šahtar iz Donjecka. Međutim, Ahmetov je puno više – njegova biografija je puna kontroverznih detalja, a u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu posebno su zanimljivi njegovi odnosi s Kremljom i bivšim ukrajinskim predsjednicima Viktorom Juščenkom, Viktorom Janukovičem i aktualnim Volodimirom Zelenskim.
Njegov nogometni klub je u zadnjih dvadesetak godina postao važan faktor evropskog nogometa. Međutim, Ahmetov za razliku od većine ukrajinskih bogataša, nije napustio državu. Ukrajinska pravda, najčitaniji tamošnji dnevni list, objavila je da je samo 13. februara, malo prije početka ruske invazije, iz Kijeva odletjelo 20-ak čartera i privatnih zrakoplova koji su bogate ukrajinske obitelji odveli na sigurno. Iako mu ne bi bio problem smjestiti se bilo gdje u svijetu, između ostalog vlasnik je najskupljeg stana u Londonu koji je platio 136.4 milijuna funti, Ahmetov je odlučio ostati u glavnom ukrajinskom gradu, iako su neki mediji javili da je, kada se postalo izvjesno da će Rusija napasti Ukrajinu, nakratko bio napustio državu. Spomenuti najskuplji stan na svijetu je zaista najskuplji, radi se o sedmom i osmom katu luksuzne zgrade u parku One Hyde u četvrti Knightsbridge, ne postoji podatak da je igdje u svijetu stan plaćen skuplje.
Čeličana Azovstal postoji još od 1933., kratko je prekinula rad za vrijeme Drugog svjetskog rata, a Nijemci su je nakon osvajanja 1942. prenamijenili u tvornicu za proizvodnju streljiva. Nakon nezavisnosti Ukrajine čeličana je došla u državni posjed, a od 1996. je u vlasništvu Metinvesta, tvrtke sa sjedištem u Mariupolju. Metinvest je dio SCM-a (System Capital Management), kompanije u stopostotnom vlasništvu Rinata Ahmetova sa sjedištem u Donjecku. Čeličana Azovstal se prostire na 11 četvornih kilometara, 2015. u njoj je bilo zaposleno 12.293 ljudi, a 2005. je proizvela 5906 milijuna tona čelika.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu čeličana Azovstal je postala simbol ukrajinskog otpora, ali i stradanja. Zahvaljujući nuklearnom skloništu i kilometarskim podzemnim tunelima, Ukrajinci su u Azovstalu dva i pol mjeseca držali pozicije i odolijevali žestokim ruskim napadima, ali sredinom svibnja su se, ostavši bez medicinske pomoći, hrane i streljiva, predali ruskim okupatorima. Što će biti s oko 2200 ukrajinskih vojnika iz Azovstala, koliko se procjenjuje da ih se predalo, niko ne zna.
Ahmetov je svoj uspon i bogatstvo počeo graditi početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, s još desetinama i stotinama vlastima bliskih stanovnika bivšeg Sovjetskog Saveza koji su se prometnuli do ranga oligarha i visokih pozicija na Forbesovim listama najbogatijih ljudi na svijetu. Danas je njegovo bogatstvo teško procijeniti, ali sigurno je da je ono puno manje nego prije godinu dana, a pogotovo prije početka ruskih aspiracija prema regijama Luhansk i Donjeck. Forbes sada procjenjuje Ahmetova, odnosno njegovu imovinu na 4.1 milijardu dolara i nalazi se na 687. mjestu na listi najbogatijih ljudi na svijetu, što je puno manje od 15.4 milijarde dolara i 47. mjesto najbogatijih ljudi na svijetu, kako ga je magazin procijenio 2013.
Kako je raslo njegovo bogatstvo, tako su rasli i uspjesi Šahtara iz Donjecka. Ahmetov je postao prvi čovjek kluba 1995., naslijedio je Ahata Bragina koji je u oktobru te godine na putu na Šahtarovu utakmicu odletio u zrak s autom i petoricom tjelohranitelja. Bragin je godinu ranije preživio jedan atentat, ali ovoga puta mu nije bilo spasa. Navodno su ga identificirali po Rolexu koji je ostao na dijelu ruke pronađenom na mjestu eksplozije. Ahmetov je bio u drugom automobilu nekoliko stotina metara iza i ubrzo je bio označen kao prvi sumnjivac, dio medija je smatrao da je on htio smaknuti Bragina koji mu je bio smetnja u ispunjenju ambicija. Istraga je pokazala da se radilo o napadu suparničke mafijaške skupine, a jedan policajac je i osuđen zbog sudjelovanja u atentatu.
Ahmetov je predsjednik Šahtara postao 11. oktobra 1996., ni mjesec dana nakon 30. rođendana. Ipak, iako se s obzirom na njegovo bogatstvo koje je već u to vrijeme bilo veliko, nije poput mnogih drugih otvorio novčanik i krenuo u gradnju instant-rezultata, nego je krenuo od temelja. Prvo je krenuo u potpunu kadrovsku reorganizaciju kluba, maknuo sve podobne iz mandata Ahata Bragina i doveo nove, kvalitetne suradnike.
Za početak, na mjestu starog Kirša, trening-centra u Donjecku, Ahmetov je uložio u novi, u to vrijeme jedan od najboljih kampova u cijeloj Evropi koji je službeno otvoren 1999., u sklopu kojeg je na 430 hiljadaa kvadratnih metara izgrađeno devet nogometnih terena, od toga jedan s podlogom od umjetne trave, a tri travnata terena imali su podzemno grijanje. Uz nogometne terene, u centru su izgrađeni restoran, bazen, medicinski centar, konferencijska dvorana, sauna, IT soba… Šahtar je organizirao i klupsku akademiju, a polako je počeo graditi i ono po čemu je bio najviše poznat i po čemu je bio najuspješniji – skautsku službu.
Prvi rezultatski uspjeh stigao je krajem te sezone kad je klub iz Donjecka pobjedom 1:0 u finalu nad Dnjiprom osvojio kup. Šahtar je u prvih 11 tada imao deset Ukrajinaca i jednog Gruzijca, a i sva tri igrača koji su ušli s klupe su također bili domaći.
Nakon što je uredio klub, postavio kvalitetan stručni kadar i maksimalno osuvremenio infrastrukturu, krenuo je Ahmetov s ozbiljnijom kupnjom igrača. Možda ćete se iznenaditi, prvi igrač s kojim je Šahtar probio granicu od milion eura odštete stigao je iz splitskog Hajduka. Bio je to makedonski stoper Igor Đuzelov koji je nakon dvije sezone u Splitu, u ljeto 2001. za tačno milion eura, kaže Transfermarkt, prešao u Šahtar. U istom je prijelaznom roku, za nešto manje novca, 750 hiljada eura, dovedeno ipak puno zvučnije pojačanje, nigerijski napadač Julius Aghahowa.
Kijevski Dinamo je do te sezone 2001/02. bio dominantan u ukrajinskom nogometu. Dominirala su braća Surkis, uz koje se veže pojam kontroverzni. Mlađi brat Igor bio je predsjednik Dinama koji je, osim 1992. kad je prvak bila Tavrija, osvojio svako prvenstvo, dok je stariji brat Grigorij bio predsjednik ukrajinskog nogometnog saveza.
Šahtar je u sezoni 2001/02. osvojio dvostruku krunu i to je bio početak promjene odnosa snaga u ukrajinskom nogometu, ali i nastavak rasta kluba iz Donjecka. Od 2002. Šahtar je osvojio 13, a Dinamo sedam titula prvaka.
Nakon osvajanje prve titule u Šahtar je stigao i prvi brazilski igrač, potpis Brandaa za klub iz Donjecka bio je početak onoga što je bila najveća snaga kluba. Do danas, Šahtar je najpoznatiji po fantastičnim igračima koje su doveli iz Brazila i s kojima je klub stvarao velike rezultate i prodavao ih za veliki novac, s ostalim pametno (i relativno jeftino) dovedenim igračima.
Nisu bili u pitanju samo Brazilci, iako veliki klubovi i istraživački novinari i danas istražuju kako je Šahtar u Brazilu uspio izgraditi tako kvalitetnu skautsku mrežu. U ljeto 2003. Šahtar je u paketu za bagatelnih 2 miliona eura kupio Darija Srnu i Stipu Pletikosu, a taj je transfer zbog svoje cijene na Poljud privukao policijske istražitelje jer se pričalo, ali nikad nije dokazano, da je Hajduk „bez računa“ primio još par miliona eura.
Brandao, doveden za milion eura iz brazilskog kluba Iraty, bio je početak nečega što je u potpunosti zaživjelo od 2004. kad je trener Šahtara postao Mircea Lucescu. Dok je bio trener Galatasaraya, Lucescu se povezao s Franckom Henoudaom, francusko-alžirskim agentom. Henouda je oženjen za Brazilku, zna portugalski, povezan je s predsjednicima i agentima u Brazilu i uz uvjet da preseli tamo, bio je idealan čovjek za taj posao.
Stvarno je bio. Čovjek je radio bez greške. Nabrojat ćemo samo neke: Elano, Matuzalém, Fernandinho, Luiz Adriano, Willian, Douglas Costa, Alex Teixeira, Alan Patrick, Taison, Bernard, Fred, Marlos, Tetê, Maycon, Fernando… Uz njih, Šahtar je dovodio i kapitalce iz Europe, Cristiana Lucarellija, Dmitra Čigrinskog, Eduarda da Silvu, Jevgenija Seleznjova… ali je i nastavio raditi s mladim domaćim igračima, od kojih je Ruslan Malinovski najpoznatiji.
Sljedeća stavka u gradnji velikog kluba koju je Ahmetov zadao, realizirao čak i prije roka, bio je novi stadion. Šahtar je igrao na starom, 1936. izgrađenom, a kasnije moderniziranom stadionu koji je primao nešto manje od 32 hiljade gledalaca.
U maju 2006. je počela gradnja Donbas Arene, modernog stadiona koji će primati 52.518 gledalaca i čije će otvorenje zaokružiti priču oko Šahtara kao vrhunskog kluba. Gradnja je iznosila 400 miliona dolara, stadion je dovršen prije roka u samo tri godine, a službeno je otvoren 29. avgusta 2009. koncertom Beyonce Knowles.
Iste je godine, bila je to sezona 2008/09., Šahtar osvojio Kup UEFA. Nakon što su skupinu Lige prvaka okončali na trećem mjestu, u nokaut-fazi su pobijedili Tottenham, CSKA, Marseille, Dinamo Kijev i Werder i podigli evropski trofej. U Ligi prvaka najdalje su došli sljedeće sezone jer ih je u četvrtini finala izbacila Barcelona, kasniji pobjednik.
Italija, zajednički Hrvatska i Mađarska te također zajednički Ukrajina i Poljska kandidirali su se za organizaciju Europskog prvenstva 2012. U Cardiffu je objavljeno da je prihvaćena posljednja opcija. Navodno su braća Surkis i Ahmetov odradili ključne stvari u lobiranju, pritom se opet spominjalo da se s nagovaranjem članova UEFA-e koji su bili određeni za glasovanje, znalo otići u zonu mita i korupcije, ali je to ostalo samo na pričama i EP je bilo sjajno organizirano te nitko nije mogao ništa prigovoriti. Na stadionu u Donbasu igrale su se utakmice Skupine D te po jedno četvrtfinale i polufinale.
Sve je bilo sjajno do 2014. kad su proruski separatisti uz obilnu pomoć Moskve odlučili osnovati paradržavu. U avgustu te godine stadion je oštećen u borbama vladinih snaga i separatista i od tada više nije u funkciji. Šahtar je morao naći novi dom, prvo je to bio stadion u 1200 kilometara udaljenom Lavovu, zatim je 2017. klub preselio u 300 km udaljeni Harkiv, ali 2020. kad je stanje i u tom dijelu države postalo opasno, slijedilo je novo preseljenje u Kijev.
Te 2014. bilo je dosta govora o tome koja je uloga Rinata Ahmetova. S jedne strane, s obzirom na njegovu raniju povezanost s Kremljom, smatralo se da je Ahmetov na strani Rusa. To je u jednom momentu osnaženo izjavom Pavela Gubareva, samoproglašenog guvernera Donjecke oblasti, u kojoj je za novine Ruska Gazeta rekao kako je Ahmetov financirao dvije trećine svih troškova ruskih separatista. Međutim, već istog dana, bilo je to 12. juna 2014., Ahmetov je dao saopćenje u kojem je to opovrgnuo, rekavši kako podržava ostanak regije Donbas u Ukrajini te da nije dao niti će ikada dati ijedan cent ikome od njih.
Prošle godine Ahmetov i predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij su ušli u otvoreni sukob. Ukrajinski parlament krajem 2021. donio je „zakon o oligarsima“ kojem je bio cilj maknuti oligarhe iz politike, zabraniti im financiranje političkih stranaka i smanjiti njihov utjecaj na politiku. Ahmetovu se to nije svidjelo, a mediji kojima je vlasnik počeli su jako kritizirati Zelenskog. Predsjednik je nakon samo par dana u javnom obraćanju naciji rekao kako je od tajnih službi dobio audiosnimku prema kojoj skupina Rusa i Ukrajinaca za početak decembra najavljuju državni udar te da je i Ahmetov spomenut, ali je dodao i kako vjeruje da je predsjednik Šahtara „protiv svoje volje uvučen u rat protiv Ukrajine“. S vremenom tenzije su se smirile jer bez obzira na mnoge različite stavove, Zelenskij i Ahmetov imaju jednu zajedničku želju – slobodnu i cjelovitu Ukrajinu.
Dan prije ruske invazije, 23. veljače, Ahmetov je bio na sastanku sa Zelenskim, što govori u kakvim su odnosima sada. „Nakon sastanka otišli smo u krugu prijatelja na ručak. Svi smo znali da će invazija početi. Svi su me pitali hoću li napustiti Ukrajinu. Od riječi do riječi, ovako sam im odgovorio: Suočit ću se s ratom u Ukrajini, isto kao i svi vi. Za mene bi bilo neprihvatljivo i sramotno sada otići iz Ukrajine“, rekao je Ahmetov u intervjuu koji je objavljen na stranicama DTEK-a, ukrajinske energetske kompanije u njegovu vlasništvu. U tom intervjuu je rekao kako su njegove firme do sada uplatile 100 miliona eura humanitarne pomoći i da njegove čeličane, one u funkciji, sada proizvode protutenkovske ježeve, pancirne prsluke i sve ostalo što može pomoći ukrajinskoj vojsci.
(TBT, Nacional)
