Saudijska Arabija više ne ovisi o SAD-u kako je to bilo proteklih desetljeća: ona naftu intenzivno izvozi i u Kinu i Aziju u cjelini, a već je od ranije izabrala i svoj vlastiti razvojni put. Sada se, zapravo, čini, da Sjedinjene Države puno više ovise o Saudijskoj Arabiji nego obratno. I zato je Bidenov posjet Rijadu rizičan
Zanimljive stvari događaju se na Bliskom istoku. Više-manje sve je povezano s američko-ruskom globalnom geopolitičkom borbom u kontekstu ukrajinskog rata, u kojem se, prema mišljenju mnogih – odlučuje o budućem ustrojstvu svijeta.
Konkretno: njegovoj unipolarnosti s dominacijom Sjedinjenih Država; ili multipolarnosti (policentričnosti), s više središta moći, bez dominacije bilo koga.
Sudar je to opcija s tektonskim potencijalom ne samo poremećaja, već i brisanja s lica zemlje (u političkom, ekonomskom, financijskom i sigurnosnom kontekstu) svega onog što smo još do nedavno poznavali – može se slobodno reći, do početka ruske vojne intervencije u Ukrajini 24. veljače koja je promijenila sve.
Iako je, uz Ukrajinu, težište globalne geopolitičke borbe prebačeno u Aziju, prije svega Daleki istok i Kinu – Bliski istok i dalje će ostati vrlo važna regija, poglavito zbog svojih energetskih resursa (zaboravite na zelenu energiju, barem dok se ne stabiliziraju globalne geopolitičke napetosti, a to neće biti tako skoro!) i kopnenih i plovnih putova koji tuda prolaze u smjeru, kako istok-zapad tako i sjever-jug i obratno. Oni će još dugo biti nezamjenjivi.
Sve to ukazuje kako se Bliskog istoka niti jedan od ključnih globalnih igrača (SAD, Kina, Rusija) ne namjerava odreći, što će dovesti do još veće „cijene“ i važnosti ključnih lokalnih država – kako onih arapskih, tako i Izraela i Irana. Turska, iako je geografski gotovo dio regije, ipak već aktivno gradi svoj vlastiti – „turski svijet“, koji je primarno usmjeren na istok i prostor kavkaško-kaspijske regije i dalje u Srednju Aziju (iako će Turska, kako ne bi bilo zabune, i dalje imati svoje specifične ekonomske i sigurnosne interese, kao i utjecaj na prostoru Bliskog istoka, poglavito u sebi susjednim zemljama).
A da je sve upravo ovako kako sam i naveo svjedoče i slijedeća dva važna događaja:
Ove sedmice na Bliski istok stiže američki predsjednik Joe Biden, u posjet koji je prepun rizika, kako to govore i brojni američki analitičari ali i protivnici Bidenovog odlaska u Saudijsku Arabiju. Naime, regija se u mnogomu promijenila od njegovog zadnjeg posjeta prije 6 godina, što uključuje i promjene po pitanju savezništava, prioriteta i samih odnosa tamošnjih ključnih država sa Sjedinjenim Državama – što je neposredna ostavština čuvene “slonovske” Trumpove bliskoistočne politike koja je dovela do zbližavanja Izraela s arapskim zemljama, ali i poremetila odnose Washingtona s Palestincima te potpuno degradirala ionako i prije toga loše odnose SAD-a s Iranom.
Zanimljivo je da će Biden posjetiti samo Izrael i Zapadnu obalu (tj. Palestinsku samoupravu gdje palestinski bijes ponovno raste od prošlog tjedna, nakon što je Washington zaključio da je, u svibnju, na Zapadnoj obali ubijena Shireen Abu Akleh, istaknuta palestinsko-američka novinarka Al Jazeere, najvjerojatnije ubijena nesretnim slučajem i da neće teretiti Izrael i tražiti od njega kazneni progon svog vojnika koji ju je ustrijelio), a nakon čega odlazi u Saudijsku Arabiju.
Upravo je Bidenov posjet Rijadu kontroverzan s obzirom na njegove, blago rečeno, krajnje oštre izjave protiv prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana nakon ubojstva američkog novinara saudijskog porijekla Kashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu u listopadu 2018..g. za koje je Biden direktno optužio upravo saudijskog princa (podsjećamo, Biden je tada bio potencijalni predsjednički kandidat, a ne predsjednik SAD-a).
Ali Saudijska Arabija Bidenu sada treba više nego ikad. Ona je jedina koja može povećanjem proizvodnje nafte srušiti njezine cijene i time zadovoljiti dva ključna Bidenova cilja:
pomoći smanjenju američke visoke inflacije;
udariti po ruskoj ekonomiji koja od visokih cijena „crnog zlata“ ostvaruje velike profite usprkos smanjenoj proizvodnji i izvozu zbog embarga i sankcija koje usložnjavaju njezin transport do krajnjih kupaca.
Te ciljeve Biden niti ne skriva. Ali ako u tome i uspje, nedvojbeno je da će Washington Rijadu morati platiti veliku cijenu, jer Saudijska Arabija više ne ovisi o SAD-u kako je to bilo proteklih desetljeća: ona naftu intenzivno izvozi i u Kinu i Aziju u cjelini, a već je od ranije izabrala i svoj vlastiti razvojni put. Sada se, zapravo, čini, da Sjedinjene Države puno više ovise o Saudijskoj Arabiji nego obratno.
Upravo zbog toga strahuju američki kritičari Bidenovog putovanja u Rijad. Ti se strahovi kreću u rasponu: od pitanja stanja ljudskih prava na kojima američki demokrati tradicionalno inzistiraju i koja će Biden morati ignorirati ako hoće sporazum s tom zemljom, pa do mogućeg daljnjeg pogoršanja odnosa s Iranom s kojim Amerikanci još uvijek vode iscrpljujuće pregovore u Beču o nuklearnom sporazumu s Teheranom.
I drugi važan događaj koji svjedoči o borbi velikih za Bliski istok:
U utorak, 12. jula, iz Teherana je potvrđeno da će ruski predsjednik Vladimir Putin iduće sedmice posjetiti Iran. Kako je izvijestio Mohammadreza Pour-Ebrahimi, čelnik ekonomske komisije iranskog parlamenta (Medžlis) u današnjem intervjuu za iransku državnu agenciju IRNA, Putin će u Teheranu, između ostalog, razgovarati o planovima za proširenje gospodarskih veza između dviju zemalja. Kazao je kako je nakon posjeta iranskog predsjednika Ibrahima Raisija Rusiji u siječnju ove godine, stvorena pozitivna atmosfera oko iransko-ruske gospodarske suradnje. Pri tom je dodao kako su sankcije, koje su Sjedinjene Države i Evropska unija uvele protiv Rusije, “natjerale Moskvu da više nego ikad osjeti potrebu za suradnjom s Iranom”.
Podsjećam i da je Putin 8. jula obavio telefonski razgovor s iranskim predsjednikom Ibrahimom Raisijem i da su tada razmotrena aktualna pitanja bilateralne suradnje, čija je razina ocijenjena visokom.
Nakon toga glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov izjavio je kako će ruski lider Vladimir Putin naredne sedmice posjetiti Iran gdje bi trebao održati veliki trilateralni sastanak između predstavnika Rusije, Irana i Turske.
Prema informacijama koje je objavio Peskov, Putin će u Teheran otputovati 19. jula gdje će se sastati s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem te predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom.
Ako svemu ovom dodamo i jučerašnju izjavu Bidenovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jake Sulivana kako američka administracija vjeruje da se Rusija obraća Iranu kako bi joj osigurao “stotine” bespilotnih letjelica, uključujući bespilotne letjelice s oružjem, za korištenje u ratu u Ukrajini (info: AP), jasno je koliko je stanje eksplozivno.
Potvrde tj. dokaza ovih sumnji Bijele kuće nema ni s američke ni s iranske ili ruske strane. Ali sam kontekst odnosno tajming njihove objave, baš uoči Bidenovog puta u Saudijsku Arabiju, itekako je indikativan i može ga se smjestiti u gore spomenuti „paket“ želja američkog čelnika koje želi materijalizirati u Rijadu.
I za kraj. Nikako ne smijemo zanemariti ili umanjiti interes i trećeg, možda i ključnog igrača na Bliskom istoku – Kine. On se prije svega ogleda u njenoj saradnji sa Saudijskom Arabijom, UAE i Iranom. Kina je i najveći investitor u regiji, najveći kupac saudijske nafte i jedan od većih kupaca one iranske. Peking i Rijad već su počeli pregovore o plaćanju nafte u juanima tj. izbacivanju dolara iz „igre“. Upravo je jedan od najvažnijih razloga Bidenovog posjeta Saudijskoj Arabiji – spriječiti takav razvoj situacije pod svaku cijenu.
Pratit ćemo i dalje razvoj stanja u bliskoistočnoj regiji koja nikad u povijesti nije bila stabilna. Kako stoje stvari teško da će i biti. Očito joj prijete, kako nove podjele tako i uspostave novih savezništava – osjetljivih i krajnje krhkih – kako to obično biva u turbulentnim vremenima u kojima se kroji ne samo sudbina regije, već i cijelog svijeta.
(TBT, G.N.)
