KOLUMNA
U drevnoj jevrejskoj historiji postoji
tradicija koja nikada nije prekidana: tradicija pravednika. Ti muškarci i žene
koji se, s vremena na vrijeme, pojave u trenucima tranzicije ili krize, oglase
se, suočeni sa trenutnim stanjem, ravnodušni prema nepopularnosti i opasnostima
kojima se izlažu zbog svojih postupaka, kako bi obnarodovali istinu ili
odbranili neku tvrdnju koju većina, zaslijepljena propagandom, ostrašćenošću
ili neznanjem, odbija prihvatiti
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Jehuda Šaul ima trideset tri godine, ali
izgleda kao da ima pedeset. Živio je i živi takvim intenzitetom da prevaljuje
godine kao što maratonci prevaljuju kilometre. Rođen je u Jerusalemu, u veoma
religioznoj porodici sa desetoro djece. Kada sam ga upoznao, prije jedanaest
godina, još uvijek je nosio kipu. Bio je mladi patriota, koji se po svoj
prilici istakao u Armiji dok je služio vojni rok, jer kada je završio obaveznu
trogodišnju službu, Izraelske odbrambene snage (Tsahal) ponudile su mu obuku za
komandose, i ostao je još godinu dana u vojnim redovima, kao narednik. Kada se
vratio civilnom životu, otputovao je u Indiju, poput mnogih mladih Izraelaca,
zarad duhovnog pročišćenja. Tamo je razmislio i došao do zaključka da njegovi
sunarodnici nisu upoznati sa ružnim stvarima koje vojska čini na okupiranim
teritorijama i da je njegova moralna obaveza da im to stavi do znanja.
Nošeni tom idejom, Jehuda i fotograf Miki
Kratsman osnovali su 1. marta 2004. godine organizaciju Breaking the Silence
(Prekid šutanja), koja se bavi prikupljanjem svjedočanstava bivših i sadašnjih
vojnika (čiji identitet drže u tajnosti). Na izložbama i u publikacijama čiji
je cilj da informiraju javnost, u Izraelu i u inozemstvu, oni predočavaju
istinu o tome šta se dešava na svim palestinskim teritorijama koje su bile
okupirane poslije rata 1967. (Iduće godine će biti pola vijeka od izraelske
okupacije). Prije nego što budu objavljeni, tekstovi i video-zapisi prolaze
vojnu cenzuru, budući da Jehuda i njegovih pedeset saradnika ne žele kršiti
zakon. Do sada su prikupili preko milion svjedočanstava.
Do relativno nedavno, zahvaljujući
demokratiji koja je u zemlji vladala za izraelske državljane, organizacija
Breaking the Silence mogla je djelovati bez problema, premda je bila pod
snažnim udarom kritike nacionalističkih i vjerskih krugova. Ali otkako je na
funkciju stupila aktuelna vlada — najreakcionarnija i najekstremnija u
historiji Izraela — ministri, politički lideri i štampa započeli su grubu
kampanju protiv rukovodstva te institucije, uz optužbe u Parlamentu da su njeni
pripadnici izdajnici i zahtjev da budu zakonom zabranjeni. Osim toga, društvene
mreže bile su preplavljene uvredama i prijetnjama upućenim njenim osnivačima.
Jehudu Šaula to nije zastrašilo i ne misli preduzeti nikakve mjere. Kaže da je
patriota i cionista i da ne ulaže veliki trud u to što radi iz političkih već
iz moralnih razloga.
U drevnoj jevrejskoj historiji postoji
tradicija koja nikada nije prekidana: tradicija pravednika. Ti muškarci i žene
koji se, s vremena na vrijeme, suočeni sa trenutnim stanjem, ravnodušni prema
popularnosti i opasnostima kojima se izlažu zbog svojih postupaka, kako bi
obnarodovali istinu ili odbranili neku tvrdnju koju većina, zaslijepljena
propagandom, ostrašćenošću i neznanjem, odbija prihvatiti. Jehuda Šaul je jedan
od njih, u naše vrijeme. I, srećom, nije jedini. Još uvijek je tu i neustrašiva
novinarka Amira Has, koja je otišla živjeti u Gazi kako bi na vlastitoj koži
osjetila nedaće Palestinaca, i iz dana u dan ih dokumentirala u svojim
hronikama u Haaretzu. Njoj dugujem što sam, prije nekoliko godina, u zagušljivoj
i dupke punoj mišolovci zvanoj pojas Gaze, proveo nezaboravnu noć u kući jednog
palestinskog para posvećenog humanitranom radu. I njenom kolegi Gideonu Leviju,
neumornom piscu kojeg, nakon dosta vremena, zatičem kako se i dalje bori za
pravdu s perom u ruci, doduše s manje uzdignutom perjanicom kao ranije, jer se
oko njega svakoga dana tiska sve veći broj pobornika zdravoga razuma,
koegzistencije i mira, i neprestano se množe zagovornici jedinih istina i
Velikog Izraela, obećane zemlje koja bi imala, ni manje ni više, Božiju
zaštitu.
Ali na ovom putovanju upoznao sam i druge
osobe, ništa manje čestite i hrabre. Jedna od njih je i Hana Barag, koja mi je
u pet ujutro, na kontrolnom punktu Kalandija punom rešetki, kamera i vojnika,
pokazala agoniju palestinskih radnika koji, usprkos tome što imaju dozvolu i
posao u Jerusalemu, moraju satima čekati prije nego što ih puste da zarade za
egzistenciju. Hana i jedna grupa izraelskih žena svakoga dana u zoru zauzimaju
mjesto ispred te žičane ograde, kako bi osudile nepravedna kašnjenja i pobunile
se protiv zloupotrebe. “Pokušavamo doći do šefova”, kaže mi, pokazujući na
vojnike,”jer ovi neće ni da nas saslušaju”. To je jedna sitna gospođa, puna
bora, ali u njenim očima bukti plamen, i krasi je očaravajuća pristojnost.
A pravednik je, mada to nikad ne bi
pomislio, i mladi Maks Šindler, koga upoznajem u Susiji, bijednom planinskom
seocetu južno od Hebrona; vrlo je stidljiv i moram mu kliještima čupati odgovor
na pitanje šta radi, okružen izgladnjelom djecom, u tom mjestu daleko od
civilizacije, u koje stanovnici obližnje kolonije dolaze da sijeku drveće i da
uništavaju usjeve, a ponekad i da izbatinaju susjede, dok se nad njihovom
sporadičnim kućama nadvija opasnost od urušavanja. On je volonter koji je došao
u Susiju da tu živi nekoliko mjeseci – tačnije da preživi – i provodi vrijeme
tako što seljane uči engleski.”Htio bih im staviti do znanja da postoji drugi
Izrael”, govori mi pokazujući na seljane.
Da, postoji, i pun je pravednika, mada ih
je nedovoljno da bi pobijedili na izborima. Istini za volju, već godinama gube
izbornu trku, jednu za drugom. Ali ne dozvoljavaju da ih ti porazi obeshrabre.
Riječ je o ljekarima i advokatima koji rade u polunašuštenim naseljima i na
sudu brane žrtve zlostavljanja, o novinarima ili borcima z ljudska prava koji
koji bilježe prekršaje i zločine i objelodanjuju ih. Postoji, na primjer,
udruženje fotografa kojeg čini vrlo mladi momci i djevojke, što slikom
ovjekovječuju prizore svih užasa okupacije. Prate me svuda kad idem, i ne smeta
im da hodaju između neprijatnog mirisa smeća ili da trpe velike vrućine u
pustinji, ako mogu slikom dokumentirati sve što zvaničan Izrael krije, a što
ljudi zdravog razuma ne žele znati.I mada zvanična štampa ne objavljuje njihove
fotografije, oni ih izlažu u malim galerijama, , na uličnim panoima, u
poluilegalnim publikacijama. Koliko ih ima? Hiljade, ali nedovoljno da utiču na
usmjerenje javnog mnijenja, koje sve više gura Izrael u beskompromisnost, kao
da je činjenica da su prva vojna sila na Bliskom istoku – i, pos svoj prilici,
šesta u svijetu- najbolja garancija za njihovu sigurnost.
Oni znaju da nije tako, da je, naprotiv,
činjenica da se Izrael pretvorio u kolonijalnu zemlju, koja nikoga ne sluša,
koja ne želi pregovarati niti praviti ustupke već isključivo vjeruje u silu,
doprinijela da izgube auru prestižne i časne države, i da broj njihovih
protivnika i kritičara, umjesto da bude sve manji, iz dana u dana sve više
raste.
Dva dana prije odlaska večeram sa još
dvojicom pravednika: Amosom Ozom i Davidom Grosmanom. Obojica su veličanstveni
pisci, stari prijatelji, i neumorni zagovornici dijaloga i mira sa
Palestincima. Vremena sa kojima su suočeni su teška, ali oni se ne daju. Šale
se raspravljaju, pričaju angedote. Kažu da, kada sve saberu i oduzmu, ne bi mogli
živjeti nigdje do u Izraelu. Gideon Levi i Jahuda Šaul, koji su također tu,
slažu se s njima. Sreća, pomislim, jer za sve vrijeme od kada sam ovdje, prvi
put se grupa Izraelaca oko nečega u potpunosti slaže. (Jerusalem, juna 2016)
(The Bosnia Times, Prevela sa španskog
Bojana Kovačević Petrović)
