KOLUMNA
Polarni medvjed
je postao simbol životinjske vrste koju ugrožava globalno zagrijavanje.
Međutim, zaštitu ove životinje nije moguće odvojiti od niza geopolitičkih
pitanja u vezi sa Arktikom, koji budi pohlepu cirkumpolarnih država
Piše: Farid
Benami, thebosniatimes.ba
U aprilu 2010,
Vladimir Putin, u to doba premijer Rusije, slikao se sa polarnim medvjedom –
anesteziranom ženkom – na arhipelagu Franc Jozef na krajnjem sjeveru zemlje. U
ekološki usmjerenom govoru, on se založio za zaštitu te životinje kao i cijelog
Arktika, krijući pri tome svoje prave ciljeve.
U martu 2015,
nekoliko mjeseci poslije otvaranja Konferencije Ujedinjenih nacija o klimatskim
promjenama (COP 21), koja je započela sa radom u novembru u Parizu, smanjivanje
površine ledenog pokrivača Sjevernog ledenog okeana dostiglo je vrhunac. To
ukazuje da bi taj pokrivač do 2100, pa čak i do 2050. mogao potpuno da nestane.
Ali polarni medvjed – nanuk na jeziku Inuita koji ga smatraju božanstvom i vrlo
rijetko love – ne može da živi bez glečera, u kojima pored neophodne
temperature nalazi i foke, životinje kojima se hrani. Bijeli medvjed, kao
ugrožena vrsta, postao je simbol borbe protiv klimatskog zagrijevanja; tokom
akcija usmjerenih na buđenje svesti o ovom problemu, aktivisti nevladinih
organizacija (NVO), na primjer Grinpisa (Greenpeace), često su se prerušavali u
bijele medvjede. Osim toga, ovoj životinjskoj vrsti čijih primjeraka prema
procjenama ima između 20.000 i 25.000 prijete i druge opasnosti: lov, krivolov
i opasne materije koje se skupljaju u toj oblasti.
Međutim, malo je
poznato da zaštita ove vrste uključuje različite aktere od kojih svako gleda
svoje interese i ide za svojim ciljevima. U ove aktere, pre svega spadaju
cirkumpolarne države – Sjedinjene Američke Države, Kanada, Norveška, Danska
(preko Grenlanda, svoje autonomne oblasti) i Rusija – ali i zemlje i poduzeća
iz susjednih i udaljenih regiona kao što su Kina i Evropska unija; a pritom ne
treba zaboraviti ni nevladine organizacije, a posebno ne autohtone zajednice.
Polarni medvjed upleten je dakle u napetosti i sukobe različitih nivoa, i ovo
stanje traje već dugo.
Ova grabljivica –
simbol moći, čiji najteži mužjaci dostižu težinu veću od 600 kilograma, i
dužinu od 2-3 metra, apsolutni je gospodar ledenih prostranstava. Prvi bijeli istraživači
povezivali su ga sa opasnošću od „polarnog pakla”. Skandinavski, a zatim
ruski lovci, u XIV i XV vijeku povećali su lov na ovu životinjsku vrstu. U XVII
vijeku, između Holanđana, Danaca i Britanaca, povremeno je dolazilo do oružanih
sukoba oko Arktika, čiji su bogati resursi izazivali opštu pohlepu: tu su pre
svega bile životinje sa skupocjenim krznima, foke, grenlandski kitovi,
bakalari… Arhipelag Svalbard, koji se nalazi istočno od Grenlanda, postao je
jabuka velikog razdora; Norvežani na njemu imaju rudnike od početka XIX vijeka.
Zbog toga su čitava fauna, a pre svega polarni medvjed – polarni gospodar,
dospjeli u težak položaj i doživjeli masovno uništavanje.
Zatim se, počev
od pedesetih godina prošlog vijeka, Arktik našao u srcu Hladnog rata.
Sjedinjene Države uspostavile su takozvanu liniju DEW (skraćenica za „Distant
Early Warning”, odnosno „Udaljeno rano upozoravanje”), mrežu radara
raspoređenih od Aleutskih ostrva – u središtu Sjevernog Pacifika, preko
Aljaske, sjevera Kanade i Grenlanda sve do Islanda. Zadatak ove linije bio je
predviđanje dolaska raketa i bombardera iz Sovjetskog Saveza preko najkraćeg
puta između dvije zemlje. Osim toga, zadatak DEW-a bio je i špijuniranje
neprijatelja. Sjedinjene Države su također na Arktiku postavljale i vojne baze
od kojih je ona u Čerčilu (Manitoga, Kanada) bila jedna od najvažnijih. Ovaj
grad, smješten na putu seobe bijelih medvjeda, danas predstavlja važnu
turističku destinaciju. Tokom Hladnog rata, dokoni vojnici smješteni u ovim
bazama zabavljali su se neumjerenim ubijanjem životinja nastanjenih u blizini
američkih i kanadskih baza. Nabaviti krzno bijelog medvjeda, predstavljalo je
jednu od njihovih svakodnevnih aktivnosti. Ovaj lov posebno je bio raširen oko
baza Rezolut (Nunavut), i Tile (Grenland). Brojno inuitsko stanovništvo oko
ovih baza dodatno je ugrožavalo bijele medvjede, mada je pritisak smanjen onda
kada su Inuiti počeli da napuštaju te oblasti.
Ovom pokolju
bijelih medvjeda pridružila su se razna trajna zagađenja oblasti koja je ranije
bila poznata po svojoj čistoti. Sovjeti su u arhipelagu nove zemlje izvodili
nuklearne probe, a odlagali su radioaktivnu burad i reaktore u Karsko i
Barentsovo more. Međutim, nisu bili jedini: Kanađani i danas radioaktivni otpad
odlažu pored rudnika uranijuma, smještenih u blizini Velikog medvjeđeg jezera.
Američka vojska koristi dvije nuklearne centrale od kojih je jedna na Aljasci,
i koje tečni radioaktivni otpad odlažu na tim mjestima i tako truju vodotokove
a posredno i lokalno stanovništvo. Osim toga, oko tih baza, od kojih je većina
napuštena tokom devedesetih, dolazi do zagađivanja ugljovodonikom.
Ipak, u to doba
polarni medvjed nudio je i priliku za međunarodnu saradnju koja je svojim
obimom i sadržajem prevazilazila podjelu na Istok i Zapad. Godine 1965, biolozi
koji su radili na Arktiku, upozorili su na nestajanje ove vrste pa su se,
uprkos Hladnom ratu, usredsredili na tu temu. Sovjeti, koji bijelog medvjeda
štite od 1956, i Amerikanci tada su postavili temelje saradnje, nezavisne od
političkih napetosti. Godine 1968, jedna grupa specijalista stvorila je unutar
Međunarodnog udruženja za očuvanje prirode (UICN) preduzeće pod nazivom Polar
Bear Specialist Group (PBSG). Ova grupa uputila je poziv na saradnju kolegama
iz različitih cirkumpolarnih zemalja. Ubrzo su lični kontakti podignuti na
zvanični nivo i dobili su podršku zainteresovanih država. Inicijativa za
udruživanje nacija u cilju zaštite životinja, okupljena oko ovog projekta,
najavila je širu saradnju. To se smatra začetkom budućeg Saveta Arktika.
Poslije nekoliko susreta i razmjena projekata, predstavnici pet zemalja sastali
su se u Oslu u novembru 1973, radi sklapanja Sporazuma o zaštiti polarnih
medvjeda (Agreement on the Conservation of Polar Bears). Nekoliko mjeseci
kasnije, započeli su pregovori usmjereni na olakšanje saradnje između dva
političko-vojna bloka, što je 1975, dovelo do Helsinškog sporazuma, usmjerenog
na smanjivanje napetosti Hladnog rata.
Savjet Arktika
nastao je 1996. On okuplja cirkumpolarne države kao i predstavnike autohtonih
zajednica. Zatim je više zemalja, manje ili više udaljenih od Sjevernog pola, u
njemu dobilo status posmatrača. U Savetu se razmatraju sva pitanja povezana sa
tim regionom, bilo da se radi o zaštiti okoline ili o sigurnosti transporta. To
je također mesjto za uspostavljanje neformalnih kontakata – jer zvanično
nastali sporovi rješavaju se na drugim mjestima.
Ipak, tokom
posljednje decenije prošlog vijeka, Arktik je izgubio svoju stratešku važnost.
On ju je kasnije povratio mada se ozbiljnost sukoba često precjenjuje. Naravno,
suverenitet, podela teritorije i eksploatacija resursa predstavljaju ozbiljna
pitanja;(1) ali saradnja i pregovori imaju pravo na život isto kao i
konfrontacije. Većina zemalja (Rusija, Danska, Norveška, Kanada), sporove rješava
oslanjajući se na principe međunarodnog prava, počev od Konvencije Organizacije
ujedinjenih nacija potpisane 1982. Rusija se, na primjer, pozvala na pravila
koja se odnose na kontinentalnu ploču, i 4. avgusta ove godine zatražila od OUN
da joj prizna „ekskluzivnu ekonomsku zonu veličine 1,2 miliona kvadratnih
kilometara”. Norveška je navodeći slične razloge 2009, već dobila ovu
vrstu proširenja.
Potrebe za
eksploatacijom mineralnih resursa ne izražavaju hegemonističke pretenzije prema
Arktiku; da se poslužimo riječima geografa Frederika Lasera (Frederic
Lasserre), „to je trka sa vremenom ali nije usmjerena protiv susjeda”.(2)
Nafta, koja se često pominje, ovdje je manje važna od gasa a posebno od drugih
prirodnih resursa: cinka, nikla, bakra, zlata, dijamanata, uranijuma…
Nepolarne države također se zanimaju za ovu zonu i njene resurse. Među njima
treba izdvojiti Kinu, Japan i Singapur, države koje su 2013. u Savetu Arktika
dobile status posmatrača.
Naftnim
kompanijama izgleda da se ne žuri pa nastupaju vrlo oprezno. One znaju da je
jednim dijelom Arktik osjetljiva teritorija, na koju ekološke nevladine
organizacije obraćaju posebnu pažnju, a da sa druge strane ove teritorije
pripadaju moćnim državama. Poslije katastrofe koju je 2010. Britiš petroleum izazvao
u Meksičkom zalivu, američka administracija drži na oku ove kompanije imajući
na umu da su polarni ekosistemi izuzetno osjetljivi na naftna zagađenja.
Među
cirkumpolarnim državama postoje sukobi, čak bitke, mada se one vode u
rukavicama o čemu svjedoči i primjer statusa pomorskih puteva. Istočni prolaz
kontroliše Rusija, koja ima najviše iskustva u opasnim plovidbama u arktičkim
vodama. Njena prednost zasniva se na floti ledolomaca na nuklearni pogon.
Kanada želi da razvije istočni put koji je sve slobodniji od leda. Međutim,
više zemalja, počev od Sjedinjenih Država, osporava ova nacionalna svojatanja,
smatrajući da ti putevi treba da budu međunarodne vode.
U klupku ovih
geopolitičkih tenzija, polarni medvjed zauzima počasno mesjto. Konvencija o
međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama flore i faune (Convention on
International Trade of Endangered Species, CITES), nazvana također i
Vašingtonska konvencija, utvrđuje pravila trgovine zaštićenim vrstama.
Trenutno, bijeli medvjed je svrstan u Aneks II, to jest u izrazito zaštićenu
vrstu, što znači da se trgovina i izvoz artikala proizvedenih od te životinje
odobravaju samo određenim zajednicama kao što su kanadski Inuiti, kojima su
određene dozvoljene kvote lova. Ali države potpisnice ovog sporazuma, kao što
su Sjedinjene Države ili Rusija, uz podršku nekih nevladinih organizacija kao
što je Polar Bear International (PBI) ili međunarodni fond za zaštitu životinja
(International Fund For Animal Velfare, IFAW), traže da bijeli medvjed pređe u
Aneks I, što znači potpunu zaštitu i totalnu zabranu trgovine povezane sa tom
životinjom. Oni tvrde da je ova vrsta na ivici opstanka i da postojanje
legalnog lova potiče i krivolov zasnovan na falsifikovanim potvrdama o izvozu.
Kanada se oštro protivi tom projektu tvrdeći da se radi o dezinformaciji. Prema
njoj, broj ovih životinja ne samo da se ne smanjuje nego se čak i povećava, bar
kad je u pitanju njena teritorija, na kojoj živi više od 60% bijelih medvjeda.
U tom kontekstu
vlada u Otavi brani interese svoje autonomne teritorije Nunavuta. Autohtone
zajednice koriste pravo lova na zaštićene vrste kao što su grenlandski kitovi
ili bijeli medvjedi. Ali poslije kampanje protiv lova na foke, započete krajem
sedamdesetih godina prošlog vijeka i poslije zabrane proizvoda dobijenih od ove
životinje, koju je 2009. uvela Evropska unija, njihovi prihodi drastično su se
smanjili. Otava od osamdesetih godina prošlog vijeka, da bi nadoknadila ove gubitke,
potiče Inuite da deo dozvole za dozvoljene kvote lova na bijele medvjede ustupe
bogatim evropskim i američkim lovcima. Zvuči paradoksalno, ali ekološke NVO kao
što su Greenpeace ili Svjetska organizacija za zaštitu prirode (World Wildlife
Fund, WWF) podržavaju zadržavanje Aneksa II CITES-a, pa prema tome i postojeću
praksu: ove organizacije se u stvari boje da bi potpuna zabrana sportskog lova
povećala krivolov i dodatno osiromašila već osiromašene zajednice.
Tu su također i
geopolitički razlozi zbog kojih Kanada podržava lov na polarne medvjede.
Federalna vlada ima potrebu da održi dobre odnose sa Inuitima, jer su oni
oduvijek imali ulogu žive granice na arktičkim prostorima. Ona također osjeća
potrebu da se iskupi za deportacije ove zajednice do kojih je dolazilo u
prošlosti. Naime, 1953, da bi se suprotstavila američkim i sovjetskim
teritorijalnim pretenzijama, Kanada je 12 inuitskih porodica koje su živjele na
Labradoru, preselila na sever i tamo stvorila zajednice Griz Fjord i Rezolut.
Na urođeničkom jeziku ova mjesta se zovu Aujuitung, „mjesto vječitog
leda”, odnosno Kvazuituk, „mjesto vječite noći”… Godine 2008.
kanadska vlada se zvanično izvinula zbog tog postupka i preživjelim porodicama
i njihovim članovima isplatila deset miliona dolara odštete.
Na teritorijama
sa surovom klimom, ograničenim resursima i dugim polarnim noćima, zajednice su
uspele da se prilagode i da prežive, pa su između ostalog postale stručnjaci za
lov na polarne medvjede. Za uspostavljanje granice između Nunavuta, od 1999. autonomnog
inuitskog regiona, i Severozapadne teritorije, odlučujuću ulogu imale su
lovačke zone. Tome treba dodati mogućnost eksploatacije nafte i ruda od kojih
svaka zajednica sa te teritorije hoće da izvuče korist za sebe.
U novijoj
geopolitici Arktika Otava uvijek može da računa na Inuite. Od 2007, Kanadska
armija svakog leta organizuje „Operaciju Nanuk”, kojom iznova potvrđuje
suverenitet zemlje nad arktičkim teritorijama. Ona se oslanja na kanadske
Rendžere, i inuitske dobrovoljce koji u najtežim uslovima patroliraju ovim
teritorijama. Odbrana inuitskih interesa, i prije svega lova na medvjede, spada
u strategiju uvažavanja uzajamnih interesa.
Pitanja zaštite
životinja i prirodne okoline već su dovela do neslaganja između cirkumpolarnih
nacija i Evropske unije. Mada je trebalo da Evropska unija u maju 2013. dobije
status posmatrača u Savetu Evrope, Kanada je zbog pomenute zabrane uvoza
proizvoda nastalih od foke spriječila njen prijem. Ovo vjerovatno objašnjava
zašto je Evropska unija – isto kao i Francuska – bila uzdržana tokom glasanja o
prebacivanju polarnih medvjeda u Aneks I CITES-a iste godine. I to uprkos
američko-ruskim pritiscima.
Odakle takva
koalicija za potpunu zaštitu polarnog medvjeda? Uprkos posljednjim izjavama o
klimi, ekološki bilans predsjednika Baraka Obame djeluje dosta siromašno u
odnosu na njegove početne ambicije; u zemlji u kojoj djeluju moćne ekološke
NVO, donošenje takve mere bilo bi oglašeno na sva zvona. Ta mera bi također
oslabila poziciju Kanade u njenim zahtjevima za kontrolu nad severozapadnim
prolazom. Rusija, sa svojim sjeveroistočnim prolazom nalazi se u direktnoj
konkurenciji sa Otavom. Međutim, najopasnija prijetnja koja istinski ugrožava
opstanak bijelih medvjeda jeste nestajanje glečera, povezano sa globalnim zagrijanjem
i širenjem otrovnih materija; a Sjedinjene Države i Rusija nalaze se među
najodgovornijim zemljama za ove dvije pojave. U njihovom interesu je dakle da
traže potpunu zaštitu vrste ali da se pri tome ništa ne mijenja u kontekstu
uslova u kojima ta vrsta živi. Što se tiče lova, on čini samo deo glavnih
prijetnji. U Kanadi i na Grenlandu lov omogućava očuvanje kulturnog nasljeđa,
jer vlasti ga uslovljavaju korištenjem zaprega sa psima. Ako on nestane,
akulturacija Inuita i njihovo napuštanje svojih tradicionalnih teritorija samo
će se još više pogoršati. Ako ova praksa može da šokira ekologe, posebno u
situaciji kada se prava na lov prodaju zapadnim zakupcima, treba znati da se
dozvoljene kvote (između 400 i 600 životinja na populaciju procijenjenu na 15.000
za Kanadu) smatra nečim sasvim razumnim. Postoji neslaganje oko procjena i
tendencija između kanadskih vlasti i specijalista za polarne medvjede u okviru
UICN-a; ali ovi eksperti priznaju da lov u stvari ne predstavlja glavnu
opasnost za vrstu.
Da bi se spasili
medvjedi, neki naučnici poput Stivena Enstrupa iz PBI-a zastupaju vrlo spornu
ideju po kojoj unaprijed treba hvatati primjerke vrste i zoološke vrtove
koristiti kao genetske banke.(3) Tačno je da su neki zoološki vrtovi bijelog
medvjeda iskoristili kao finansijski rentabilan proizvod. PBI, koji se uključio
u praksu komercijalizovanih američkih NVO, nije izuzet od ove merkantilističke
prakse. Pomenuti prijedlozi dovode do odvajanja pitanja bijelih medvjeda od
problema njihove prirodne okoline, kao da se zaštita ove životinje može
obavljati u vakuumu. Ali, mada je ova vrsta izložena ozbiljnim srednjoročnim i
dugoročnim prijetnjama, ona također pokazuje sposobnost za prilagođavanje.
Situacija 19 staništa nije uniformna: u nekima životinje propadaju ali u nekima
je njihovo stanje povoljno, pa se čak vidi i blagi porast broja jedinki. Ovo
stanje poziva na ublažavanje pesimizma, bar kad su u pitanju kratkoročni
izgledi ove vrste. Lokalne zajednice, nevladine organizacije, poduzeća i
države, medvjede koriste za svoje geopolitičke ciljeve jer se ovdje radi o
budućnosti teritorije Arktika; ali, ova životinja se ipak nije izvukla iz
teškog položaja – a čovjek još manje.
FARID BENAMI je
doktor ekološke geografije i savjetnik; REMI MARION, fotograf i dokumentarista,
stručnjak za Arktik i njegovu faunu. Autori knjige La Géopolitique de l'ours
polaire, Editions Hese
(1) Vidjeti:
Gilles Lapouge, „Fascination pour les poles” i Dominique Kopp, „Debut de
guerre froide sur la vanquise”, Le Monde diplomatique, decembar 2010,
odnosno septembar 2007; vidjeti i mapu: Philippe Rakacewicz „Nouvelle
geopolitique du mond arctique”, maj 2011.
(2) Frederic
Lasserre, „Frontieres maritimes dans l'Arctique le droit de la mer est-il cadre
applicable”, CERISCOPE Frontieres, 2011.
Mika Mered, Remu
Marion Farid Benhammou et Tarik Chekchak, „Pour que l'urs polaire ne soit plus
la vache a lait des zoos”, Les blogs du Hufington post, 5. jun 2015.
(The Bosnia
Times, Nedeljnik)
