KOLUMNA
Amerika tvrdi kako je uspjela u svojoj
navodnoj zaštitničkoj ulozi, dok istina ukazuje na njeno izazivanje sektaškog
sukoba
Piše: Mohammed al-Gwady, thebosniatimes.ba
Ako bi čitatelju povijesti bilo suđeno da,
nakon četvrt stoljeća od sada, razmisli o događajima u posljednja dva mjeseca,
bit će iznenađen sinhroniziranim donošenjem brojnih zapadnih i međunarodnih
zakona koji se mogu opisati kao huškački i oni koji izazivaju neprijateljstvo
prema islamskoj povijesti, ali i njenoj sadašnjosti.
Ove odluke su vremenski pratile jedne druge
na način koji je otežavao prihvatanje ideje da se radi o slučajnosti, dok se
svakim danom čini sve bliža ideja da je donošenje tih zakona jednih za drugim
unaprijed isplanirano uz intenciju njihovog prihvatanja, te da se ne radi o
pukoj slučajnosti.
U prvom planu se ističe iznenađujuća odluka
Bundestaga (njemački parlament) koji donosi rezoluciju na osnovu koje se masakr
nad Armencima proglašava genocidom. Takva odluka prizvala je u sjećanje
dešavanja nedugo prije toga, kada je američki Kongres usvojio zakon na osnovu kojeg
se američkim državljanima omogućava da podignu optužnice protiv Saudijske
Arabije zbog napada 11. septembra.
Ove dvije odluke samo su vrh ledenog
brijega kada je riječ o brojnim zakonima koji su ranije, ali i naknadno
doneseni i kojima se očigledno dramatizira (neću reći pretjeruje), što bi se
moglo opisati kao nespojive kontradiktornosti u razumijevanju ideje
odgovornosti.
Pad povjerenja u instituciju osiguranja
Kada je Zapad dobrovoljno krenuo u izradu
protokola za borbu protiv takozvanog terorizma, a većina arapskih vlada se
obavezala na striktnu primjenu (ponekad i potpuno posvećeno) tih protokola, sam
Zapad se ponovo vraća kako bi odgovornost za rizike prebacio na pleća države
(ili država) koje poštuju te protokole, ili one koje se – prema terminologiji
ekonomskog tržišta – smatraju ‘države osiguranici’ koje su, sa svoje strane,
ispunile ugovorne obaveze prema uslovima osiguranja ili datog ugovora.
Savim jednostavnim riječima, to bi značilo
da se osiguravajuća „kompanija“ ili organizacija nije zaustavila samo na
ispunjavanju ugovornih obaveza, nego da počinje zahtijevati i ono na što nema
pravo i što spada na teret same osiguravajuće kompanije (a to je Zapad) na
osnovu uslova osiguranja i ugovora o istom.
Prirodan rezultat, štaviše, ono što dolazi
po automatizmu zbog ove usiljene prakse kojom se navedena politika (osiguranja)
nameće, jeste da se vrlo brzo ostvaruje primjetan pad povjerenja u instituciju osiguranja
bez obzira kakva je njena finansijska ili strukturalna priroda, uključujući i
ono što formira državu ili ekonomsku zajednicu.
Daleko od bezvrijednih želja, poređenja
koja nisu primjenjiva u cjelosti i komparacija koje nemaju sve elemente, sjeme
sumnje koje vodi ka fragmentaciji u svim modernim imperijama počelo se javljati
na način sličan onome što Amerikanci čine sada u svojim relacijama, ili
eksplicitnije rečeno: onim što čine na kraju predsjedničkog mandata
predsjednika Baracka Obame.
Sporazum iz Bretton Woodsa, odnosno sistem
međunarodne monetarne politike, postignut 1944. godine (pored onoga što je
nosio u sebi od ekonomskog značaja, tržišta kapitala i bankarskog sektora)
označio je početak okretanja od istaknutog položaja britanske funte koja je
odražavala status Britanske imperije u to vrijeme. Čak je i sama Britanija
izgubila 30 posto vrijednosti svoje valute 1949. godine.
Međutim, najvažnija činjenica koju su
spoznali iskusni historičari bila je ta da su sve evropske imperije od tog
trenutka bile prisiljene prepustiti primat Sjedinjenim Američkim Državama, što
se potvrdilo naredne – 1945. godine, prilikom osnivanja Ujedinjenih naroda.
Uvlačenje drugih u probleme
Ovom prilikom želimo vrlo kratko ukazati i
na rasprostranjenost termina „izlazak iz Sterling zone“ što je termin koji nije
potrebno dodatno objašnjavati jer svojom formom ukazuje na to o čemu je riječ.
U tom smislu, također, sukobljavanje
iznenadnih reformističkih kontradikcija u sovjetskom režimu – u kojem je
potrajala stagnacija i neaktivnost – predstavljalo je uvod u raspad Sovjetskog
Saveza sa jedne strane i svijeta koji je vezan za Varšavski pakt s druge
strane, što se dešava nakon raspada Sovjetskog saveza u vrlo kratkom vremenskom
periodu.
Prije toga, raspad islamskog halifata ranih
dvadesetih godina uslijedio je nakon onoga što je poznato kao osmanlijski
prevrat koji je bio obojen neopravdanim nacionalističkim usmjerenjem, a što je
u vanjskoj formi pratio prikaz nepotpune arapske revolucije, u kojoj su se, u
isto vrijeme, pokazivali i krili prsti starog-novog kolonijalizma u ekonomskim
interesima tada na zalasku. Isto se može reći i za posljedice političkih
kompilacijskih rješenja za pitanja Alžira, što je vodilo konačnom povlačenja
francuskog utjecaja s druge strane Mediterana.
U svakom slučaju, ovaj centar sasvim jasno
artikulira ono što implicitno upućuje na to da on prebacuje ili počinje
prebacivati svoju odgovornost na druge strane povezane s njim, pozdravljajući
(vojno ili nevoljno) historijsku sudbinu koja je iznova poredana i formirana te
računice elemenata ravnoteže čime će se centru dati povoljan položaj ili
dodatna snaga!
Ova interpretacija ima svoje jasne i
izrazito eksplicitne konture u političkom diskursu američkog republikanskog
kandidata Donalda Trumpa i to je jaka retorika koja nije došla iz praznog. Ona
je, također, evidentna i na jedan blaži, ali ipak jasan način u diskursu
demokratske kandidatkinje Hillary Clinton koja je ove probleme isticala tokom
obavljanja dužnosti državne sekretarke, s tim da je njeno potenciranje takvih
tema bilo kontinuirano, staloženo, bez galame ili vike.
U ovom kontekstu, Amerikanci su dali
prednost ponovnom razmatranju svoje ideje po pitanju vrednovanja i fokusiranja
na potrebu da se oslobode od tereta tako što će direktno i do maksimuma
pribjegavati uvlačenju „drugih“ u probleme kako bi potvrdili odgovornost „tih
drugih“ za prošlost koja nema nikakve veze sa sadašnjošću.
Iznenadno priklanjanje Iranu
Međutim, za sve ovo (i u svakom slučaju)
može se reći da se radi o napadu koji želi iscrpiti vrijeme i finansijske
resurse uz provociranje. Time bi se ostvarila finansijska korist (bez obzira o
kojoj vrsti finansiranja se radilo) u izuzetno velikim iznosima, svejedno da li
to bile naknade, novčane kazne, novac kojim se nekom želi udovoljiti, postići
sporazum ili dogovor, uz veliku razliku između svih spomenutih pojmova.
Na veliku sreću Amerikanaca, skup
karakteristika onih „drugih“ na koje se treba prebaciti odgovornost po
historijskom modelu prisutna je kod savremenih muslimana koji imaju racionalnu
i ograničenu finansijsku sposobnost.
To se i ostvarilo na dosada neviđen način u
međunarodnim relacijama. Takva slika možda će postati neponovljiva u okrilju onoga
što planiraju politike koje su počele artikulirati svoje ciljeve na eksplicitan
način u upornom i različitom neprijateljstvu koje se stalno ponavlja prema
skupinama sunita. To bi moglo dovesti (u slučaju da se slaba svijest nastavi)
ovakva partikularna neprijateljstva do ideje o uništavanju i genocidu nad
skupinama i narodima, o čemu još nikada niko nije otvoreno govorio niti se može
očekivati da će o tome otvoreno govoriti.
Međutim, prvi počeci toga vide se
postupcima predsjednika Obame, što je vrlo brzo uzelo zamah zbog njegove
iznenadne ustrajnosti da izbjegne izvinjenje za svoje stavove u Siriji time što
je kritizirao intelektualni sadržaj islama u konkretnim državama i to na jedan
krajnje surov način, vadeći iz konteksta i citirajući sporadične izraze u
studijima radikala kako bi te izjave stavio u centar političkih polemika koje
na krajnje nekorektan način brane ideju prevrata u odnosu na demokratiju i
ljudska prava.
Začuđujuće je i to da on svoje teze
završava tako što pribjegava kritiziranju religije i odgoja, uz jasno miješanje
vezano za referiranje, što je samoga njega dovelo u nekonzistentnu priču,
budući da opravdava nepravdu skupina sa kojima učestvuje u nepravdi pružanjem
svoje podrške. Obamino iznenadno priklanjanje Iranu došlo je na račun konstanti
u odnosima između zaljevskih zemalja i Amerike, čime se dovodi u pitanje
njegova mogućnost da sačuva uspješno američko nasljeđe koje se navodilo kao
sinonim za uspješne međunarodne odnose.
Međutim, glavna opasnost počiva u tome da
je novim obrascima u relacijama SAD-a sa zemljama Zaljeva nužno neophodan novi
ritam. Američki napori u ovom kontekstu namjerno se postepeno smanjuju te se
zadovoljavaju samo iznošenjem izjava, kao i da, sa druge strane, postaju vrlo
kontradiktorni uz sve češće manifestacije te kontradiktornosti sa svakom novom
izjavom.
Navodna zaštitnička uloga Amerike
Ovo novo i iznenadno usmjerenje došlo je iz
okrilja ljudske nesposobnosti da uspostavi zdravo savezništvo (ili to ne želi).
To se, primjerice, manifestiralo u riječima Trumpa kada je na veoma grub način
rekao kako Amerika besplatno štiti Zaljev, dok je cijelom svijetu poznato da su
ove dvije ekonomije povezane toliko da se umjesto riječi ‘ekonomija’ može
upotrijebiti izraz ‘zaštita’. To se očituje kroz pružanje najpovoljnijih
investicionih prilika za američku ekonomiju tokom čitavog prošlog stoljeća.
Također se potencira i priča o odgovornosti
islamskih reformističkih pokreta za terorističke aktivnosti dok se ovi pokreti
svojom krvlju i znojem bore protiv takve prakse u mjeri u kojoj to Amerika i
Zapad nikada nisu činili, žrtvujući na tom putu ono što Amerika i Zapad nikada
nisu žrtvovali.
Amerika, također, tvrdi kako je uspjela u
svojoj navodnoj zaštitničkoj ulozi, dok istina (prije svega drugog) potvrđuje
američku odgovornost za subverziju, samouništenja, huškanje i izazivanje
sektaškog sukoba. U svojim posljedicama i reperkusijama ova odgovornost
nadilazi sve ono što pruža navodna američka protekcija.
U ovom kontekstu, oni koji se bave
izučavanjem društvenih veza spoznaju bitnu istinu, a to je da je traženje
podrške savremenih pokreta u vjerskim tekstovima ponajprije i u konačnici
predstavlja isključivo američki proizvod, dok radikalni muslimani (koje se
optužuju kao takve) nikada nisu djelovali na taj način.
Ni Britanci, ni Francuzi na ovom putu nisu
zabilježili nikakav rezultat, što je bilo prirodno, sve dok se nisu pojavile
američke percepcije intenzivne upotrebe sile (ograničene ili neograničene u
jednakoj mjeri) dotle da to izlazi iz svakog okvira zdravog ljudskog razuma.
(The Bosnia Times, Al Jazeera)
