ISLAMISTIKA (XIII)
Članovi medžlisa trebaju posjedovati vrhunsko poznavanje nususa Kur'ana i sunneta, nego i da budu nadareni moću dubokog razumijevanja i lucidnog pronicanja, da budu ulu'l-albab, oštroumni, produhovljeni, i da budu u stanju da duboko proniknu u društvene prilike i zahtjeve zajednice te u svjetska zbivanja; drugim riječima, naobrazba i zrelost su neophodne kvalifikacije da bi neko bio biran u medžlis-i šura
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimeS.BA
Razlike u mišljenu
Već je rečeno da se legislativni posao medžlis-i šure odnosi samo na pitanja od javnog značaja, i to na one detalje koji nisu regulirani kao zakonski propisi u nususu Kur'ana i sunneta. Kada god interesi zajednice traže da se donese takav, novi propis, medžlis najprije mora da to sagleda u kontekstu šeri'ata, rukovodeći se generalnim principom na koji se odnosi razmatrano pitanje, pa kada se vidi koji je to princip, onda u djelokrug ove legislative pada da donese propis u suglasju sa već postojećim šeri'atskim principom.
Ali medžlis će se vrlo često sučeliti sa problemima o kojima šeri'at nije dao nijednu riječ, sa problemima koji nisu naznačeni u nususu detaljnih propisa, pa čak ni u nususu generalnih principa. U takvim slučajevima, njegova je obaveza da osmisli i donese propise koji se traže pazeći pritom na duh islama i dobrobit zajednice.
Sve ovo, po prirodi stvari, podrazumijeva da članovi medžlisa ne posjeduju samo vrhunsko poznavanje nususa Kur'ana i sunneta, nego i da budu nadareni moću dubokog razumijevanja i lucidnog pronicanja, da budu ulu'l-albab, oštroumni, produhovljeni, i da budu u stanju da duboko proniknu u društvene prilike i zahtjeve zajednice te u svjetska zbivanja; drugim riječima, naobrazba i zrelost su neophodne kvalifikacije da bi neko bio biran u medžlis-i šura.
Pa i kada članovi medžlisa imaju ovakve kvalifikacije, teško će se kada događati da oni na date društvene prilike gledaju na isti način pa da, u posljedici, budu jednoglasni u vezi sa dometima zakonskih propisa koje dotična situacija iziskuje. Ova raznovrsnost pogleda je sasvim prirodna budući da je svako ljudsko razmišljanje jedan jako subjektivan proces i da ono ne može u potpunosti biti odvojeno od temperamenta, sklonosti, običaja, društvenog bekgraunda i životnog iskustva mislioca, ukratko, od svih raznovrsnih utjecaja koji učestvuju u oblikovanju onoga što nazivamo «čovjekovim personalitetom». Međutim, istinski progres nije moguć bez takvih razlika u mišljenju budući da samo sučeljavanje različito konstituiranih intelektualaca vodi do toga da oni jedni druge stimuliraju na raspravu u kojoj društveni problemi postaju jasniji i na taj način bliži rješavanju.
Toje ono što je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, imao na umu kada je rekao:
«Razlike u mišljenju među učenjacima moga ummeta (znak) su Allahove milosti.» [1]
Mi, međutim, ne treba da budemo uznemireni time što će odluke medžlis-i šure u islamskoj državi – poput odluka sličnih tijela diljem Svijeta – uvijek teško nailaziti na jednodušni prijem. Jedina stvar koju mi možemo legitimno očekivati jeste da te odluke budu prihvatane na principu većine – ili bar relativnom većinom kad je riječ o uobičajenim propisima ili, možda, dvotrećinski u onim izuzetno važnim pitanjima kakva su npr. smjena vlade (o čemu ćemo kasnije raspravljati), donošenje amandmana na ustav, objavljivanje rata i tsl.
S obzirom na očigledne nedostatke većine tzv. «demokratskih» sistema na savremenom Zapadu, nekim savremenim Muslimanima se ne sviđa da legislativna aktivnost u islamskoj državi ovisi od pukog broja glasova. Oni to svoje mišljenje temelje na jasnoj činjenici da nije neophodno da propis legislativnog tijela bude podržan od strane većine budući da je to «ispravan» propis, i zato što je uvijek moguće da većina, bez obzira kolika je i kako dobre namjere imala, ponekad pogriješi, a manjina – bez obzira koliko malobrojna bila – bude u pravu.
Ovo je ispravno mišljenje, o tome ne treba trošiti riječi. Ljudsko biće je zbilja sklono tome da zapada u greške; čovjek ne slijedi uvijek ono što je ispravno i pravično; povijest je puna primjera pogrešnih odluka koje počini glupa i sebična većina i pored toga što je na to ukazivala mudrija manjina. No i pored toga, teško je vidjeti šta bi to bila alternativa principu odluka donesenih većinom glasova unutar legislativnog tijela. Ko je taj ko će, od slučaja do slučaja, reći da je većina ili manjina u pravu? Čije će mišljenje pretegnuti? Naravno, ovdje bi se moglo sugerirati da konačni sud treba prepustiti emiru, ali – neovisno od činjenice da davanje takve apsolutne ovlasti bilo kojem pojedincu ide na štetu principa amruhum shura baynahum na kome tako striktno insistira islamsko zakonodavstvo – zar isto tako nije moguće da i emir pogriješi a da većina bude u pravu? Da li postoji Božanska garancija koja bi poduprla emirove stavove? S tim u vezi, kritičari principa većine obično nude slijedeće opravdanje: «Kad smo kod izbora emira, mi moramo znati da za tu funkciju biramo najmudriju i najpobožniju osobu, pa sama činjenica da je on izabran na temelju njegove superiorne mudrosti i pobožnosti treba da bude dovoljna garancija da će njegove odluke biti ispravne.» To je sasvim tačno, ali da li je u istoj mjeri tačno da će Muslimani uvijek medžlis-i šuru izabrati na temelju mudrosti i pobožnosti koje treba da su svojstvene svakom kandidatu za ovo tijelo? Da li je «dovoljna garancija» to da će odluke koje donosi većina zakonodavaca uvijek biti ispravne? Naravno da nije. U oba slučaja – tj. da konačni sud donosi emir ili medžlis – «dovoljna garancija» nikada ne može biti zamjena za savršenu garanciju; ova posljednja je, nažalost, izvan ljudskih moći. Najbolje čemu se ovdje možemo nadati jeste da, nakon što legislativno vijeće sastavljeno od najumnijih osoba provede raspravu o svakom pitanju, većina iz toga vijeća se konačno složi u pogledu određene odluke koja je najvjerovatnije ispravna. Zbog ovoga je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u više prilika upozorio Muslimane:
«Slijedite najveću grupu!»[2]
i:
«Vaša je obaveza da stanete uz ujedinjenu zajednicu (džemat) i uz većinu (al-‘ammah)!»[3]
Ustvari, ljudska pronicljivost nije došla do bolje metode za donošenje zajedničkih odluka od principa većine. Bez sumnje, i većina može pogriješiti, ali može pogriješiti i manjina. Iz kojeg god kuta budemo sagledali ovo pitanje, pogrešivost ljudskog mišljenja vodi u činjenje grešaka, i to je neminovno u ljudskom životu, ali mi nemamo druge šanse nego da učimo iz pokušaja i pogrešaka pa da se sami, kasnije, ispravljamo.
/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
[1] As-Suyuti, Al-Džami’ as-saghir.
[2] Ibn Madže, preko Abdullaha ibn ‘Umara.
[3] Ahmad ibn Hanbal, preko Mu’adha ibn Džabala.
