Kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić bio je gost dijaspora foruma Bosne i Hercegovine “Danas, sutra i budućnost”, a na poziv njemačko-bosanskohercegovačkog kulturnog udruženja “Sevdah” iz Frankfurta.
KUDA BAKIR, TUDA I ŽELJKO
Vijest o Komšićevoj posjesti dijaspori popraćena je naslovima kako je neophodno veće učešće dijaspore u društveno-političkom životu BiH. Nije bilo kritičkog osvrta na ovaj Komšićev potez koji po svemu podsjeća na političku turneju koju od jesenas poduzeo Bakir Izetbegović, kao predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA). Čak i Komšićeve poruke se u bitnom razlikuju od Izetbegovićevih.
Tako su obojica naglašavala da su trud i spremnost dijaspore da pomognu svojoj domovini jači od svih pokušaja da se ona opovrgne i uništi. Obojica su poručila kako je Bosna i Hercegovina zemlja hiljadugodišnje historije, koja je postojala čak i kada većina današnjih evropskih zemalja nije, te da pokušaji pojedinih vanjskih i unutrašnjih političkih faktora da je svojim destruktivnim politikama unište neće uspjeti itd.
Ali obojica su se dotakla i trenutne političke situaciji u našoj domovini i izborima koji će biti održani u oktobru. Ova tema u stvari i jeste glavni motiv njihovih posjeta dijaspori i stoga se mogu ocijeniti kao uvod u predizbornu kampanju. Pošto do sada nijedan drugi lider nije ni „primirisao“ bošnjačkoj dijaspori, to znači da su oni favoriti dijaspore na predstojećim izborima.
To može biti posebna tema u kojoj bi se moralo postaviti pitanje kako baš predstavnici vladajuće koalicije Izetbegović i njegov koalicioni partner Komšić imaju obraza posjećivati dijasporu ako je samo za njihova posljednjeg mandata iz Bosne i Hercegovine par stotina hiljada mladih napustilo zemlju. Kako god ko gledao na uzroke njihovog bježanja iz zemlje, baš ta dijaspora je krucijalni dokaz pogubnosti njihove vladavine. Najvjerovatnije da ti mladi ljudi nisu ni prisustvovali njihovim tribinama, već se radi o ratnoj dijaspori i gastarbajterima koji su dobrano „pustili žile“ u stranim zemljama i ne namjeravaju se (za života) vraćati u domovinu. Takvima, ovakve tribine služe kao „pledoaje za dokolicu“ i utaživanje nostalgije za zavičajem. Tako da će se zahmet Izetbegovića i Komšića da zijarete svoje zemljake diljem Evrope sveti na puku promenadu njih kao političkih lidera. Niti će dijaspora imati fajde od njih, niti će oni imati fajde (glasova) od dijaspore!
Ovdje bi mogla biti važnija tema odnosa opozicije, prije svega ljevice, prema vladajućoj stranci (SDA) tokom predizborne kampanje. Iako je Komšić već proskribiran kao igrač režima, a njegova stranka (DF) kao privjesak vladajuće stranke (SDA), on se ponovo nameće kao lider lijevog bloka stranaka i stoga će biti vrlo zanimljivo kakvu će igru igrati.
Vrlo je teško definirati ideološki profil sarajevske političke scene, kako stranka tako i njihovih lidera. Ako uzmemo polazište onako kako se sami predstavljaju i deklariraju onda postoji ljevica i desnica, sa nijansama koje bi trebale ukazivati da neka od njih više naginje ka centru. Politički centra u Sarajevu definitivno ne postoji nakon potpunog nestanka sa politička scene Liberala BiH, odnosno Građanske stranke (GS), koje su vodili Rasim Kadić i Ibrahim Spahić. Tako da bi ljevica bila sačinjena od Socijaldemokratske demokratske partije (SDP, kao matičnom strankom ljevice, i njenih stranaka odmetnica Demokratske fronte (DF) i Naše stranke (NS), a desnicu sačinjavaju Stranka demokratske akcije (SDA), i njene stranke odmetnice, Narodni evropski savez (NES), Narod i pravde (NiP) i Stranka za bolju budućnost (SBB). Uz oba ova bloka mogu ići manje stranke, poput Socijaldemokrata BiH (SD), ili Stranke za BiH (S za BiH) itd.
U BAKIROVOJ IGRI
Ovi bi blokovi bili potpuno podijeljeni da nije bar dviju kopči koje na dosta neobičan način povezuju ove blokove. Kako je SBB u vlasti sa SDA-om na federalnom nivou, tako je NIP u vlasti sa SDP-om na kantonalnom nivou itd. Sličnih „kopči“ ima u Zenici, Tuzli i Bihaću u sastavu kantonalnih vlada.
Zbog svega toga sarajevska politička scena je vrlo konfuzna i nedefinirana. Koliko to šteti samoj opoziciji, toliko naravno koristi vladajućoj stranci. A sudeći prema najnovijim pozicioniranjima stranaka, posebno nakon propalih pregovor o izbornoj reformi, opozicija nije naučila lekcije iz prethodnih izbora i stoga je najuvjerljiviji zaključak da će opet nastupiti razjedinjenja, pa čak i suprotstavljena. Kao takva opozicija će biti glavni „krivac“ pobjede SDA, kao što je to uvijek i bila.
Čak u usporedbi sa regionom, konkretno sa beogradskom opozicijom, sarajevska opozicija djeluje dezavuiranje i bezličnije. Bez obzira na to što Aleksandar Vučić već najavljuje pobjedu i to sa 60% osvojenih glasova, on je vrlo dobro uzdrman kao nacionalni lider.
To za šta se zalagala beogradska opozicija komotno je mogla prepisati i sarajevska kao svoju izbornu platformu. Oni su svoje glasače javno pitali za šta žele glasati: Za ili Protiv ispitivanja porijekla i oduzimanja nelegalno stečene imovine političara i javnih funkcionera; Za ili Protiv lustracije; Za ili Protiv siromaštva kao načina života; Za ili Protiv ubijanja domaće privrede; Za ili Protiv specijalnog tužioca za borbu protiv korupcije javnih funkcionera; Za ili Protiv policije u službi građana; Za ili Protiv policije u službi kriminalaca; Za ili Protiv maltretiranja i ubijanja policajaca koji otkriju najveću rutu droge u Evropi pod zaštitom vlasti itd.
Ne, ništa od ovoga nećete uočiti u političkim ciljevima sarajevske opozicije. Zašto? Odgovor na ovo pitanje ukazuje da je sarajevska opozicija stavljena pod kontrolu režima, na ovaj ili onaj način, i da igra igru Bakira Izetbegovića.
Kako se Nermin Nikšić bio proslavio kad je izgovorio svoje čuveno „NE“ Bakiru Izetbegoviću koji mu je nudio baš dobro „parče kolača“ u vlasti, tako se Komšić bio obrukao svojim pristankom da uđe u vlast.
Tako su se ovoj dvojici političara sudbine bile razdvojile i nije bilo ni naznaka da će se više ikada spojiti. Čak je Komšić bio paktirao sa bivšim liderom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom da Nikšiću uruše stranku, ili njega otjeraju sa kormila njihove bivše stranke. Zbog svega je veoma čudno približavanje Nikšića i Komšića. Niko više nema sumnje da će na izborima ovaj tandem skupa nastupiti, a za očekivati je da će im se pridružiti i Naša stranka. Ne bi to bila ni tako loša strategija da nije sumnje da su postali „trojanski konji“ u Izetbegovićevoj bitci za bošnjačko prijestolje. Ako Komšić bude mogao sakriti da je „smokvin listi“ na „stidnom mjestu“ bošnjačkog lidera, možda mu građani na koje računa ljevica i iskažu povjerenje. Međutim, on se suviše isprofanizirao, da ne može više računati na glasove (pre)ostalih nebošnjaka u Sarajevu. Opći je dojam da bi Komšić prije pobijedio Izetbegovića u utrci za predsjednika SDA, nego što će ga pobijediti Nikšić u utrci za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zbog toga je malo kome jasno šta je stvarni Nikšićev motiv približavanja Komšiću i pravljenja lijevog bloka s njim.
(TBT, Tim za analitiku)
