Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Tek što je Roman Abramovič najavio da će zbog sankcija koje je Velika Britanija uvela ruskim oligarsima ponuditi na prodaju nogometni klub Chelsea, potencijalni kupci su počeli da se utrkuju s ponudama. Jedna sportska ikona, veliki igrači iz Citya, čak i jedan uvaženi kolumnista The Timea, prihvatili su da zastupaju nekoliko američkih multimilijardera u najavljenoj licitaciji. U međuvremenu, mnoštvo londonskih nekretnina u vlasništvu ruskih oligarha našlo se u procesu likvidacije, što je odavno trebalo da se dogodi. Zašto tek sada?
Najkraće rečeno, razlog se krije u pravnim temeljima zapada.
Istina je da su zapadni lideri podsticali priliv ruskog kapitala. David Cameron je sa pozicije premijera Velike Britanije 2011. pozivao Moskovljane da „investiraju“ u Britaniju. Oligarhe nije trebalo mnogo nagovarati da preplave London svojim novcem. Ali zakonodavstva zapadnih zemalja ne dopuštaju državnim organima i javnosti da kontroliraju bogatstvo na području njihove pravne nadležnosti, pa čak ni da evidentiraju gdje se ono nalazi i koliko ga ima. Zašto bi inače tako veliki broj korporacija bio registriran u Delaveru u Sjedinjenim Državama, gdje im je jedina imovina poštansko sanduče? Uz garancije o tajnosti identiteta vlasnika.
U zapadnim demokratijama strani bogataši uživaju najviši stepen zaštite. U izvještaju objavljenom 2011. pod ilustrativnim naslovom „Problem kleptokratije u Velikoj Britaniji“, ekspertska grupa Chatham House pokazala je da su provjere prilikom izdavanja „zlatnih pasoša“, koji se za novac nude oligarsima iz čitavog svijeta, „u isključivoj nadležnosti advokatskih i brokerskih kancelarija koje ih zastupaju“. U mojoj zemlji, Grčkoj, nakon što je 2010. praktično bankrotirala, svako je mogao kupiti zlatni pasoš bez ikakvih provjera i tako stekne pravo da putuje ili živi bilo gdje u Evropi za svega 250.000 eura. Slične aranžmane nude i druge zemlje eurozone u finansijskim problemima, što vodi do obaranja cijena, od čega koristi imaju samo oligarsi.
Sasvim je razumljivo što je u vrijeme kada ruske bombe padaju na ukrajinske gradove sva pažnja usmjerena na ruski novac, ali teže je razumjeti zašto se samo ruski milijarderi nazivaju oligarsima. Da li je oligarhija, što znači vladavina (arche) malobrojnih (oligoi), fenomen ograničen na Rusiju? Zar prinčevi iz Saudijske Arabije i Emirata nisu oligarsi? Da li američki milijarderi koji se nadmeću da kupe Chelsea iz svoje zemlje iznose manje novca nego ruski milijarderi iz Rusije? Da li imaju manje političkog uticaja? Da li političku moć koriste za neke plemenitije ciljeve?
Najbogatiji među bogatim Rusima – 0,01% (1 procenat 1 procenta) – iznijeli su iz zemlje približno polovinu svog bogatstva, oko 200 milijardi dolara, i sklonili ga u Veliku Britaniju i druga finansijska utočišta. Najbogatijih 0,01% Amerikanaca izneli su iz Sjedinjenih Država oko 1,2 triliona dolara, prije svega da bi izbjegli plaćanje poreza. Na svaki dolar koji su ruski plutokrati iznijeli iz zemlje, američki su iznijeli 10.
Što se tiče relativne političke težine ruskih i američkih milijardera, nije lahko ocijeniti ko tu ima više uticaja. Nema sumnje da izvjestan broj ruskih oligarha ima pristup Vladimiru Putinu, ali Putin nad njima ima kontrolu kakvu američka administracija nema nad američkim milijarderima. Otkad je Vrhovni sud 2010. donio odluku da dopusti korporacijama uplatu donacija za političke kampanje kao da su fizička lica, 0,01% najbogatijih u Sjedinjenim Državama doniraju oko 40% ukupnog iznosa svih priloga za kampanje. Sa stanovišta zaštite bogatstva to je odlična investicija.
Da li je slučajno to što su ubrzo poslije „deregulacije“ financiranja političkih kampanja američki milijarderi dobili najniže poreske stope od vremena njihovih roditelja, najniže u čitavom bogatom svijetu? Da li je slučajno to što se budžet poreske uprave neprestano smanjuje? Prema jednoj analizi zakona usvojenih u Sjedinjenim Državama, ništa od toga nije slučajno: korelacija između zakona koje Kongres usvaja i onoga što većina Amerikanaca želi tek neznatno prelazi nulu.
Ako se i milijarderi izvan Rusije mogu opisati kao oligarsi, da li insistiranje zapada na pridevu ruski znači da su „naši“ oligarsi i oligarsi naših saveznika zbog nečega bolji? Ovdje zalazimo na etički nesiguran teren.
Tvrdnje da su saudijski milijarderi koji stoje iza decenijskog razaranja Jemena „bolji“ od Abramoviča vjerovatno zaslužuju podsmjeh. Ako tvrdimo da su američke naftne kompanije koje su iskoristile protuzakonitu invaziju Sjedinjenih Država i Velike Britanije na Irak moralno superiorne u odnosu na Rosnjeft i Gazprom, Putin to može iskoristiti kao dokaz da je sve vrijeme bio u pravu. Da ne bude zabune, Putinovi oligarsi se neće uzbuditi kada nestane još jedan hrabri ruski novinar. Ali s druge strane, ne treba zaboraviti da Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, još boravi u zatvoru maksimalne sigurnosti u Velikoj Britaniji pod uvjetima koji se graniče sa zlostavljanjem, zato što je svijetu pokazao ratne zločine zapadnih zemalja u Iraku. I kako su zapadni oligarsi i vlade reagirali kada su njihovi poslovni partneri iz Saudijske Arabije iskasapili Jamala Khashoggija, kolumnistu Washington Posta?
Poslije Putinove invazije na Ukrajinu vlada Velike Britanije se obavezala da skine oznaku tajnosti i uđe u trag svim sumnjivim poslovima kojima se novac sklonjen u Veliku Britaniju skriva od sudskih i poreskih vlasti. Videt ćemo da li će se ta nova retorika pretočiti u djela. Već su uočljive tenzije između ambicije da se novac oligarha zapleni i imperativa da Britanija ostane „otvorena za biznis“.
Možda će tragedija u Ukrajini omogućiti da se ispitaju ne samo oligarsi sa ruskim pasošima, nego i oni u Americi, Saudijskoj Arabiji, Kini, Indiji, Nigeriji, pa i u Grčkoj. Odlično mjesto za početak su ekskluzivne londonske nekretnine za koje Transparency International tvrdi da stoje prazne. Kako bi bilo da ih za početak otvorimo za smještaj izbjeglica iz Ukrajine i Jemena? I kad smo već kod toga, zašto Chelsea ne bi pripao navijačima?
(TBT, Project Syndicate)
