Kada je 2011. godine objavljena knjiga „Ja sam Zlatan“ („I am Zlatan“) švedskog pisca Davida Lagercrantza temeljena na razgovorima sa Zlatanom Ibrahimovićem, švedska nogometna zvijezda bosanskog porijekla bio je u zenitu slave. Taman je napustio Barcelonu i došao u NK Milan, s kojim je te godine osvojio talijansko prvenstvo. Sljedeće sezone Milan je bio drugoplasirani, ali je Ibrahimović s 28 golova bio uvjerljivo najbolji strijelac lige. Zbog toga ga je u ljeto 2012. godine kupio PSG i dao mu godišnju plaću od 14 miliona eura. Tada je bio drugi najbolje plaćeni nogometaš na svijetu, iza Samuela Eto’oa.
Zato nije iznenađenje što se knjiga izvrsno prodavala te u sljedećih deset godina prešla brojku od milion prodanih primjeraka. Bilo je jasno da će jednoga dana prema toj knjizi biti snimljen film iako se Ibrahimović isprva protivio toj ideji. Kako je rekao Lagercrantz, s vremenom je ipak pristao, ali je rekao da „to mora biti napravljeno s ljubavlju“. Prošle godine to se i dogodilo, film je snimljen u švedskoj produkciji. Međutim, uslijed pandemije koronavirusa film se do sada nije prikazivao u redovitoj kino distribuciji, ali je s popuštanjem mjera objavljeno da će se 18. marta početi prikazivati u švedskim kinima.
Kako bi ekranizacija kompletne autobiografske knjige vjerojatno bila prezahtjevna, švedski redatelj Jens Sjögren odlučio se posvetiti onom dijelu koji se odnosi na Ibrahimovićevo odrastanje, do odlaska u Italiju kada je s nepune 23 godine potpisao za Juventus. Film je prvenstveno posvećen prikazu njegova ponekad prgavog karaktera, životu u obitelji imigranata s periferije Malmöa koji su se razveli, teškom prilagođavanju školskom ali i nogometnom sistemu, kao i trenucima koji su ga mogli odvesti u kriminal umjesto u vrhunski nogomet. No vjerovatno najzahtjevniji, ali i vrlo uspješan segment filma odnosi se na izbor glumaca. Da se ne lažemo, nezamislivo je da bi se među autohtonim švedskim glumcima i glumicama moglo naći onih koji bi – prvenstveno izgledom, a zatim i karakterom – mogli utjeloviti Zlatana Ibrahimovića i njegovu porodicu. Na sreću producenata filma, u Švedskoj živi dovoljno imigranata s područja Jugoslavije koji su mogli preuzeti te uloge. Kako su producenti tražili balkansko porijeklo i poznavanje osnova bosanskog jezika, za glavne uloge odabrali su dvojicu Albanaca čije su se porodice doselile s Kosova u Švedsku.
Za ulogu Ibrahimovića u vrijeme kada je imao između 11 i 13 godina odabran je 13-godišnji Dominic Andersson Bajraktari, dok ga u razdoblju od njegove 17. do 23. godine glumi 19-godišnji Granit Rushiti. Rushiti je nogometaš koji je igrao za momčad Malmöa do 17 godina i bio je velika nada, tada je u 13 utakmica postigao 12 golova. Visok je 190 cm, što znači pet centimetara manje od Ibrahimovića. S 18 godina vratio se u svoj matični klub Eslövs s kojim je igrao u drugoj švedskoj ligi. Nažalost, godinu dana kasnije potrgao je križne ligamente, već drugi put u karijeri, zbog čega je morao propustiti cijelu sezonu. To mu je otvorilo priliku da glumi Ibrahimovića u filmu „Ja sam Zlatan“. Peter Olsson, trener Eslövsa, rekao je kako je znao da će Rushiti dobiti glavnu ulogu u filmu jer niko drugi izgledom i načinom igre ne podsjeća toliko na Ibrahimovića.
Film počinje Ibrahimovićevom neprilagođenošću u počecima u Ajaxu, kojem je pristupio s nepunih 20 godina, u vrijeme kada je trener nizozemskog kluba bio Ronald Koeman. On mu prigovara da svojim ponašanjem na terenu ne poštuje ni njega ni momčad i tjera ga s treninga, na što Ibrahimović sjeda u Porsche i odlazi kući. Kada u televizijskom programu komentator opisuje događaje iz kluba, govori da je Ibrahimović „lijeni imigrant“. I tada se priča vraća na Ibrahimovićevo djetinjstvo, on živi u Rosengårdu, kvartu u Malmöu poznatom po imigrantima. Živi s majkom Jurkom Gravić, sestrom Sanelom i bratom Aleksanderom kojeg zove Keki, a kako su mu roditelji razvedeni tako se povremeno viđa s ocem Šefikom Ibrahimovićem. I uloge članova obitelji Ibrahimović podijeljene su ljudima porijeklom iz Jugoslavije. Čedomir Glišović je 52-godišnjak koji glumi Šefika Ibrahimovića. Porijeklom iz Srbije, Glišović u jednom trenutku filma, obraćajući se sinu, koristi izraz „bre“ koji čisto sumnjamo da bi Šefik Ibrahimović upotrijebio, ali očigledno autori filma nisu marili za taj detalj.
Glišović je do sada imao samo jednu manju ulogu švedskom filmu, dok je Merimi Dizdarević koja glumi majku Jurku Gravić ovo glumački debi. Sestru Sanelu također glume dvije glumice, u mlađoj verziji Linda Haziri, a u starijoj Selma Mešanović. Porodica Mešanović je došla iz Bosne u Švedsku 1993. godine, a Selma je, kao najmlađe od troje djece, rođena 1997. godine. Zanimljivo, trenirala je nogomet, ali joj je ozljeda koljena prekinula karijeru. Kada je na Facebooku naišla na oglas u kojem se traži djevojka za ulogu Ibrahimovićeve sestre, a treba biti stara između 17 i 21 godinu, odmah se prijavila. Redatelj Sjögren izjavio je kako je Sanelu vidio kao čvrstu i neovisnu djevojku. „Ona kaže ono što misli. Između nje i Zlatana postoje snažna, ponekad gruba povezanost i naklonost“, smatra Sjögren. Zanimljivo, Selma Mešanović nije upoznala ni Zlatana ni Sanelu Ibrahimović, dok je Rushiti upoznao Ibrahimovića tek dva mjeseca nakon završetka snimanja filma. Kaže da su mu tom prilikom klecala koljena, ali sve je bilo lakše nakon što mu je Ibrahimović rekao da je zadovoljan i filmom i njegovom ulogom.
Godina je 1992., u porodici Ibrahimović govori se bosanski, 11-godišnji Zlatan skuplja sličice za album Euro 92, u školi je neprilagođen pa njegove roditelje često zovu na razgovor, a omiljena mu je zabava krađa bicikala. Počinje igrati nogomet s vršnjacima u lokalnom nogometnom klubu Balkan. Međutim, porodični odnosi Ibrahimovića su problematični. Otac ga zanemaruje pa tako zaboravlja doći po njega nakon treninga, dok se majka zbližava s nekim Miroslavom kojeg policija ubrzo pritvara. Uslijed svih tih događaja socijalni radnici određuju da Zlatan i Sanela moraju živjeti s ocem, a ne s majkom.
Slika je to života u kvartu Rosengård, koji iako ima predivno ime (u prijevodu znači Vrt ruža), i dan danas je poznat po kriminalu te se smatra da kriminalci tamo vode sve poslove. Prema statistici, Rosengård ima 24.000 stanovnika koji su porijeklom iz 186 zemalja, a njih trećina nije rođena u Švedskoj. Svojedobno policija nije mogla ući u taj kvart bez pojačanja, ali situacija se s godina poboljšava te Švedska nastoji prikazati Rosengård kao mjesto integracije doseljenika. Ističu kako se od 2009. do 2018. godine broj policijskih intervencija upola smanjio. Ipak, više od 50 posto stanovnika živi u siromaštvu tako da je Ibrahimovićev uspjeh tim značajniji. U filmu Zlatan objašnjava mlađem bratu kako, zato što je iz Rosengårda, mora biti tri puta bolji od drugih kako bi uspio, na što ga sestra Sanela kritikuje i tvrdi kako ne smije mlađeg brata učiti takvim stvarima.
Život s ocem ne donosi sreću Zlatanu Ibrahimoviću koji ulazi u tinejdžersku dob. Otac pije, nesretan je zbog rata u Bosni, skromno živi pa je frižider najčešće prazan, a Zlatan i dalje ima velikih problema u školi. Ni u nogometnom klubu Balkan ne ide mu najbolje, optužuju ga da je sebičan, ali je bolji od većine ostalih tako da ga angažira nogometni klub Malmö gdje počinje igrati za juniore. Njegov talent ni tamo ne može proći nezapaženo, ali suigrači ga ne vole, što zbog svadljive naravi, što zbog sebičnosti, što zbog sukoba u kojem je suigraču glavom razbio nos. U jednom trenutku suigrači potpisuju peticiju da ga se izbaci iz momčadi, ali ga trener uzima u zaštitu. Istovremeno, sukobljava se s ocem i odlučuje se, kao i sestra Sanela, vratiti majci. U tom trenutku raskida sve veze s ocem Šefikom.
Film ne prikazuje životnu priču Zlatana Ibrahimovića linearno tako da u jednom trenutku dolazimo do njegova upoznavanja s poznatim menadžerom Minom Raiolom. Glumi ga talijanski glumac Emmanuele Aita koji, kako je rekao, nije neki osobiti ljubitelj nogometa niti je za potrebe ovog filma upoznao Raiolu. Raiola govori 21-godišnjem Ibrahimoviću „ako želiš biti moj klijent, ne smiješ kasniti“ i upozorava ga da je u protekloj sezoni postigao samo pet golova, za razliku od Davida Trezegueta i ostalih napadača koji su tada dominirali europskim takmičenjima i postizali više od 20 golova po sezoni. „Da postignem 20 golova, onda bi mi majka mogla biti menadžer“, odgovara mu Ibrahimović. No Raiola insistira, traži od njega da trenira tri puta više i da proda svoj Porsche i zlatni sat koji nosi.
Bez obzira na svoj karakter, Ibrahimović sluša Raiolu, sve u želji da napusti Ajax. Stoga ga Raiola nudi Lucianu Moggiju, tada čelniku Juventusa, kojem se Ibrahimović čini nezreo te smatra kako ne bi činio dobar par s Trezeguetom. Istovremeno, Ibrahimović se miri s ocem, a sve završava happy endom. Kroz ovaj djelomični prikaz filma jasno je da se insistira na životnoj priči Zlatana Ibrahimovića kojem je nogomet bio jedina prilika za bijeg od teških životnih uvjeta.
(TBT, Nacional)
