REGIONAL
Prvi put se crnogorska nezavisnost pomenula
u januaru 1996. u beogradskom hotelu “Jugoslavija”, na susretu
Vukašina Maraša, šefa crnogorske obavještajne službe i Josepha Busbya, šefa britanske obavještajne službe

FOTO: (Profimedia)
Deset godina se navršava od uspostavljanja
nezavisnosti Crne Gore, a nekadašnja “srpska Sparta” kao da nikada
nije bila dalja od Beograda. Iz današnje dnevnopolitičke perspektive možda taj
referendum djeluje kao prolazno-proceduralna stvar koja je samo trebalo da
legitimizuje faktičko stanje, ali kada se za koju deceniju budu sređivali
historijski almanasi, i kada se budu svodili balkanski računi na prelazu
milenijuma, 21. maj 2006. godine biće u historiji upisan kao dan od kada
Srbija, ako ništa drugo, više nije bila u državi koja ima izlaz na more. A ko
se više interesuje za historiju, znaće da to uopšte nije bezazleno.
Tek, na desetogodišnjicu “obnove
državnosti Crne Gore”, kako se referendumu tepa u Podgorici, Nedeljnik u
razgovoru sa ključnim ljudima iz tog vremena i na osnovu uvida u dosijee naših
službi, objavljuje nepoznate detalje pregovora i tihog odumiranja Državne
zajednice Srbija i Crna Gora, koje je formalno počelo odmah nakon što su se
počistili posljednji transparenti “Spasi Srbiju i ubij se”, ispred
Savezne skupštine, 5. oktobra 2000. godine.
Formalni pregovori Beograda i Podgorice o
preuređenju odnosa vođeni su od decembra do marta 2002. godine. Naizgled
dovoljno jednostavno pitanje u kakvom će međusobnom odnosu biti Srbija i Crna
Gora – krilo je neke od najkomplikovanijih pregovora koji se mogu zamisliti, u
koje je, iako se radi o dogovoru “dviju strana” bilo uključeno čak
pet različitih struja, svaka sa svojim interesima i idejama. U Crnoj Gori
dvije: jedna za nezavisnost predvođena Milom Đukanovićem i DPS-om, i takozvani
unionisti predvođeni SNP-om, dok su sa srpske strane bile najmanje tri struje:
Koštuničina koja je bila za zajedničku državu, deo DOS-a koji je bio za
“obnovu suvereniteta Srbije” – jedan naš sagovornik će ih nazvati
srpskim separatistima, i Đinđić koji se držao umjereno i konstruktivno, pre
svega prema EU. Njih je sve za istim stolom trebalo da drži Evropska unija sa
Javierom Solanom koji je nadgledao proces, a operativno je ispred EU proces
vodio Stefan Lene, za koga će se u čaršiji reći da je bio posrednik američkih
interesa.
(The Bosnia Times, Nedeljnik)






