Piše: Thomas L. Friedman,thebosniatimes.ba
Lav Trocki je jednom prilikom navodno rekao: “Možda vi niste zainteresirani za rat, ali rat je zainteresiran za vas.”
Predsjedniku Jozefu Bidenu ja bih rekao: “Vi možda niste zainteresirani za postizanje mira na Bliskom istoku, ali postizanje mira na Bliskom istoku je zainteresirano za vas.”
Evo zašto: sva tri ključna igrača u izraelsko-palestinskom konfliktu preživjeli su neke bolne šokove u toku prošle godine. Znaju da bi još jedna runda krvoprolića, poput one koju smo vidjeli ovog maja, mogla da ima katastrofalne posljedice po svaku stranu. Henry Kissinger iskovao je prvi pravi mirovni sporazum između Izraelaca i Arapa nakon što su bili ranjivi i bolni, kao posljedica rata iz 1973. Svi su tada znali da se nešto mora promijeniti.
Danas možete osjetiti nešto slično nakon rata Hamasa i Izraela.
Palestinske vlasti na Zapadnoj obali, koje predvodi Abu Mazen, pretrpjele su značajan udarac kada je prošle godine predsjednik Donald Trump uspio natjerati Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein, Maroko i Sudan da normaliziraju svoje odnose sa Izraelom – i da ne čekaju neki veliki mirovni sporazum da bi to učinili. Poruka liderima Palestinaca na Zapadnoj obali bila je jasna: vi ste u haosu, korumpirani i neefikasni, a mi kao arapske države vam više nećemo dozvoliti da imate veto na naše odnose sa Izraelom.
Uprkos neprekidnim udarima izraelskih raketa po Hamasu u Gazi, nijedna od ove četiri države nije se odrekla normalizacije odnosa sa Izraelom.
No i u Izraelu se desio šok: bili su iznenađeni što je Hamas odlučio da raketama zaspe Jerusalem i da izazove ovaj rat.
Više od svega, Izrael je bio zapanjen što je Hamas uspio ubaciti njihovu zemlju u simultani sukob na pet frontova sa različitim arapskim stanovništvom. Izraelska vojska i policija suočile su se sa nasilnim palestinskim demonstrantima na Zapadnoj obali; sa bijesnim Palestincima iz Istočnog Jerusalema na Hramovnoj gori; sa raketama koje su po svemu sudeći ispaljivali palestinski militanti sa juga Libana; sa raketama Hamasa iz Gaze; i sa sukobima u izmiješanim izraelskim gradovima između izraelskih Arapa i izraelskih Jevreja. Izrael nije imao ovakvu prijetnju sa više frontova još od osnivanja jevrejske države, 1948. godine.
Izraelsko korištenje sofisticirane zračne moći, bez obzira koliko bilo opravdano ili precizno, dovelo je do slika i klipova, u ovo doba društvenih mreža, koje su razbjesnile i dale novu energiju kritičarima Izraela širom svijeta i ogolili koliko sve jača progresivna ljevica, kao i pojedini mladi Jevreji, imaju distancu od desničarske vlade Bibija Netanyahua i njegove volje da izvrda demokratske standarde ne bi li osigurao kontrolu nad Zapadnom obalom.
Kao što je nedavno napisao kolumnista “Guardiana” Jonathan Freedland, nova povezana generacija progresivnih ljevičarskih aktivista iz Amerike i Evrope opisuje izraelsko-palestinski sukob ne kao konflikt dva nacionalna pokreta, “već kao direktno pitanje rasne pravde. Obratite samo pažnju na transparente na demonstracijama u Londonu: ‘Palestina ne može disati’ i ‘Palestinski životi su važni’.”
Mnogi studenti, američki Jevreji, ne žele braniti Izrael ili su previše uplašeni da to čine. Demokratski poslanici kažu mi da ih ljudi razapinju na Twitteru i na Facebooku ako samo spomenu da Izrael možda ima pravo da se brani od Hamasovih raketa.
Netanyahuov dugogodišnji ambasador u Washingtonu, sada penzionirani Ron Dermer, na jednoj konferenciji je pre nekoliko sedmica izravno rekao da “Izrael treba da uloži više energije u prilaženju ‘strastvenim’ američkim kršćanima nego Jevrejima, koji su ‘u velikoj disproporciji među našim kritičarima'”, prenio je “Haaretz”.
Ukoliko Izrael izgubi novu generaciju liberalnih Amerikanaca, uključujući i liberalne Jevreje, doći će u svet političkog bola koji neće uspjeti da zatomi evangelistička podrška.
A onda je tu Hamas. Jutro nakon primirja, Hamasove vođe objavile su još jednu slavnu pobjedu. Garantiram vam pak da su vlasnik neke radnje u Gazi, udovica, ljekar i ožalošćeni, kao i oni koji su tiho gledali šta im je ostalo od domova, kancelarija i porodica, tiho govorili Hamasu: “Šta ste dođavola mislili? Ko u jeku pandemije počinje rat protiv Jevreja i njihove zračne sile? Ko će mi ponovo sagraditi dom? Ne možemo više ovo da podnesemo.”
Da sam ja u Hamasovoj koži, ne bih slavio što postoje svi ti novi glasovi koji sa ljevice kritikuju Izrael. Brinuo bih i što me praktično nijedna arapska vlada nije uzela u zaštitu, i što su Bidenova administracija, Evropska unija, Rusija i Kina dali Izraelu dovoljno vremena da snažno udari na Hamas.
Hamas želi zamijeniti Izrael, da ustanovi islamsku vladu nalik na onu u Teheranu, koja podčinjava žene i proganja sve LGBTQ žitelje Gaze koji žele javno istaknuti svoj seksualni identitet. Oni ni po čemu nisu “progresivna” organizacija.
Iz svih ovih razloga, moj prijatelj Victor J. Friedman, profesor i aktivista koji je učestvovao u jevrejsko-palestinskim i izraelsko-arapskim razgovorima, poslao mi je mejl iz Izraela sa rečenicom: Možda je ovo još jedan “kisindžerovski trenutak”.
Kao i rat iz 1973, i ova situacija predstavlja alarm za Izrael. Građani znaju da uistinu nema pobjednika. Hamas je, baš kao što su to uradili Egipćani 1973, iznenadio Izrael i nanio mu gubitke. Bibi je želio poniziti Hamas. Ali Biden ga je zaustavio prije nego što su uspjeli poniziti Hamas. Zato, dodaje Victor, “postoji prozor za kreativnu diplomatiju, baš kao poslije rata iz 1973. godine”.
Mislim da je u pravu, ali postoji jedna začkoljica. Kissingerovi partneri za pregovaračkim stolom bili su snažni lideri: egipatski predsjednik Anwar Sadat, izraelska premijerka Golda Meir, sirijski predsjednik Hafez Assad, i rješavali su međudržavni sukob između suverenih nacija.
Svi ti lideri su se složili da treba ignorirati osnovni problem – a to je kada dva naroda žele napraviti državu na istoj teritoriji. Drugim riječima, izraelsko-palestinski problem.
Ono što Bibi Netanyahu, Mahmud Abas i Hamasovi lideri imaju zajedničko, to je da nikada nisu željeli rizikovati svoje političke karijere ili živote ne bi li došli do kompromisa koji je neophodan za mir. Zato sam prilično sumnjičav prema izgledima da dođe do mira. Ali ono oko čega nema sumnje je ovo: bol kod svih aktera ove drame samo će se pojačati.
Zato bi moja poruka Bidenu bila ovo: možda tebe zanima Kina, ali Bliski istok i dalje zanimaš ti. Mudro si uspio izdejstvovati prekid vatre. Želiš li, usuđuješ li se, da uroniš u ovaj novi kisindžerovski trenutak?
Ne krivim te ako nećeš. Samo bih te upozorio da se bez tebe stvari neće popraviti.
(TBT, NYT)
