Saudijska Arabija svim silama nastoji završiti već sedmogodišnju propalu vojnu kampanju koju predvodi u okviru tzv. arapske koalicije u susjednom Jemenu, dok Iran, još uvijek suočen sa snažnim američkim sankcijama koje uključuju i embargo na izvoz nafte, traži izlaz iz te situacije i prije eventualnog postizanja sporazuma sa SAD-om u posrednim pregovorima koje dvije strane vode u Beču oko zajedničkog vraćanja obvezama iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu (JCPOA) iz 2015. godine.
U tom smislu Teheran je pokrenuo novu inicijativu. Prema navodima medija Middle East Eye – MEE, koji se poziva na iračke dužnosnike koji su Saudijcima i Irancima pružili platformu za nedavne pregovore u Bagdadu, Iran pokušava uvjeriti svog regionalnog suparnika da mu pomogne u prodaji svoje nafte na međunarodnom tržištu, u zamjenu za zaustavljanje napada jemenskih šijitskih pobunjenika Hutija na saudijsku naftnu infrastrukturu.
Usprkos američkom embargu od svibnja 2018. g. Iran i dalje uspijeva prodavati dio svoje nafte, koji je nedavno procijenjen na oko 500 000 barela dnevno, ali to je još uvijek daleko od 2 000 000 barela koliko je ta država nekad isporučivala na svjetska tržišta, uglavnom u Aziju i EU. S obzirom kako je nafta daleko najveći izvozni proizvod i najveći „punjač“ državnog proračuna, jasno je kako Teheran i dalje ima velikih problema ali nikako ne onolikih, koliko je to zamislila i očekivala bivša američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom.
Ona je željela izvoz iranske nafte svesti na nulu, izazvati veliku gospodarsku krizu koja bi potaknula i onu socijalnu, koja bi pak izazvala pobunu i kaos osiromašenog stanovništva i u konačnici dovela do svrgavanja teokratske vlasti u Teheranu. To su u startu bile preambiciozne zadaće, na koje smo i mi u našim analizama na tu temu ukazivali kao na nerealne. Jer u današnje tehnološko vrijeme i u vrijeme novonastalih globalnih geopolitičkih odnosa lakše je nego ikad ranije pronaći kanale za zaobilaženje sankcija pa tako i onih koji se odnose na naftni embargo.
Osim toga iransko stanovništvo nije naviklo na standarde zapadnoga tipa i puno je žilavije po pitanju življenja u uvjetima koje za zapadnog čovjeka znače siromaštvo, što, naravno, ne znači da u Iranu nema siromaštva i po njegovim “standardima” određivanja istog. To najbolje dokazuje i činjenica da je Iran pod snažnim financijskim i oružanim embargom bio već godinama, a u pojedinim sektorima još i od doba islamske revolucije iz 1979. g. pa je ne samo preživio nego se i uspješno razvija zahvaljujući najvećim dijelom svojim gospodarskim potencijalima i ljudskim resursima – uključujući i visokoobrzovano stanovništvo (dovoljno je vidjeti kako Iran uspješno razvija i svoju nuklearnu tehnologiju, što spada u sam tehnološki i znanstveni vrh gledano općenito. U protivnom, on danas ne bi predstavljao nikakvu prijetnju niti interesima SAD-a, niti Saudijske Arabije i Izraela.
Pravo je pitanje, na koje se odmah i nameće odgovor, zapravo ono, kako bi Iran u razvojnom smislu izgledao danas, da nije bio izložen svih tim sankcijama?
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)
