Ako Blinken misli da će zbog danog joj osjećaja trijumfa Ankara sada promijeniti svoje nacionalne interese, onda niti on niti nova američka administracija, poput prethodne, Tursku i mentalitet njenih političara jednostavno ne shvaćaju ili dovoljno ne poznaju.
Geostrateška i geopolitička važnost Turske jednostavno je prevelika a da njezin državni vrh to znalački ne bio koristio. To je, uostalom, od 2016. g. i pokušaja vojnog svrgavanja predsjednika Erdogana on do sada već bezbroj puta dokazao poduzimajući samostalne vanjskopolitičke i vojne operacije od kojih se Zapadu i NATO savezu, čiji je Turska član, „dizala kosa na glavi“. Ona se, nesumnjivo, još uvijek „diže“ ali vremena za daljnje zastrašivanje i pokušaje discipliniranja „odmetnute“ i neposlušne Ankare nekakvim sankcijama, isključenjem iz ovog ili onog vojnog ili političkog programa ili inicijativa itd. jednostavno više nema – kako u Washingtonu tako i u Bruxellesu. Naime, globalne geopolitičke okolnosti opasno su nagrizle donedavni monopol Zapada u ukupnim međunarodnim odnosima, a on to shvaća kao posljednji znak za uzbunu tj. za poduzimanje praktičnih poteza u pokušaju održavanja poslijeratnog međunarodnog poretka, iako on, realno, više ne postoji. Jer veliki se igrači na njega pozivaju samo onda kada im to odgovora, dok ga istodobno sve češće otvoreno krše gdje i kada to hoće.
U tim i takvim okolnostima Turska nastavlja raditi po svome (to dokazuje i njeno prošlonedjeljno povlačenje iz Istanbulske konvencije i međunarodnog sporazuma o pravima žena od čega zaziru neoliberalni krugovi s obje strane Atlantika, a znakovito je da je Bidenova administracija, koja je na takve stvari ideološke prirode vrlo osjetljiva i ratoborna – reagirala umjesto osudom samo „izražavanjem žaljenja“), ne obazirući se previše što i tko o tome govori. Ona ima strateški jasno određene ciljeve svoje nacionalne politike i provodit će ih u onoj mjeri do koje je to u danom trenutku najviše moguće – kao što, uostalom, rade sve velike i snažne države.
Zbog svega toga Washington je odlučio „promijeniti ploču“ i umjesto kažnjavanja Ankare istu sada gotovo „moli“ da i dalje ostane najvažniji saveznik unutar NATO-a za zajedničko dobro. O tome najbolje svjedoči i današnja vijest koju je objavio Reuters:
američki državni sekretar Anthony Blinken izjavio je danas u Bruxellesu da NATO može ojačati nakon razdoblja unutarnjih podjela, kao i to, da Tursku mora držati u središtu transatlantskih veza.
Govoreći u sjedištu NATO-a u Bruxellesu tokom svog prvog posjeta Evropi u svojstvu američkog državnog sekretara, Blinken je istaknuo da, usprkos nesuglasicama s Ankarom, Washington i NATO “imaju snažan interes da Tursku zadrže na tragu saveza“. “Turska je dugoročni i vrijedni saveznik“, izjavila je čelna osoba State Departmenta, naglasivši pri tom kako je i u interesu same Ankare da ostane u NATO savezu.
Ovdje bismo dodali sljedeće:
Interes Ankare da ostane u NATO savezu nedvojben je i za to je niko ne treba moliti, jer joj on jamči sigurnost i prednost u odnosu na svoje bliskoistočne konkurente. Međutim, ona svoje članstvo u NATO-u više nikada neće podrediti svojim nacionalnim interesima. Drugim riječima, njih će Zapad ili morati uvažavati (što je vrlo teško na duže staze, poglavito na Bliskom istoku gdje se turski interesi direktno sudaraju s francuskim a u mnogomu i američkim) i njima se prilagođavati, ili će Turska taj savez jednostavno ignorirati, izgradivši prije toga stabilne odnose sa svim ključnim globalnim i regionalnim igračima.
Uvlačenje Turske u sporove Zapada s Rusijom bit će, vrlo vjerovatno, Sizifov posao iako će Ankara, sasvim sigurno, i dalje redovito sudjelovati u svim planovima i vježbama NATO saveza, pa i onima „pred nosom Rusiji“. Ona dobro zna kako se u svemu tome ionako radi o jednoj velikoj predstavi za javnost i da NATO savez nikada neće početi rat s Rusijom (i obratno), već će je nastojati politički i ekonomski što više izolirati.
A upravo ovo zadnje po Tursku nije prihvatljivo. Neovisno o tome hoće li ona ili neće i dalje surađivati s Rusijom po pitanju Sirije (tamo se upravo sada naglo pogoršava stanje u Idlibu, a tursko MVP danas je pozvalo i ruskog veleposlanika na razgovor o tom problemu za koji optužuje sirijsku vojsku), Nagorno Karabaha ili nečeg trećeg – energetska (plinovodi, atomska energija) i gospodarska (turizam, poljoprivreda, građevinarstvo) suradnja Ankare i Moskve – neće dozvoliti da dvije susjedne zemlje budu uvučene u međusobne krvave sukobe na račun trećih. Obje će težiti izgradnji stabilnih odnosa tamo gdje je god to moguće.
Do sada je takva osjetljiva i problemima bremenita politika ili „ples po tankoj žici“ izdržao test vremena, što naravno ne znači da će kao takva moći i vječno i opstati. Ali sukob, kao alternativa suradnji, definitivno niti Ankari niti Moskvi nije u interesu i one to dobro znaju. Ankara ne želi biti u položaju EU, da na svojim istočnim granicama ima velikog i vojno moćnog susjeda, k tome i nuklearnu velesilu, s kojom ima potpuno poremećene odnose. Taj privilegij ona rado ostavlja Bruxellesu.
Osim toga, bez saradnje s Rusijom niti položaj Ankare u odnosu na Zapad ne bi više bio čvrst. Onog časa, kada bi se Turska uvukla u otvorene političke sukobe s Rusijom i svoje odnose s njom svela na neprijateljske, kako to upravo čini Zapad, iznova bi pala u „čelični zagrljaj“ tog istog Zapada jer se samostalno nije u mogućnosti suprotstaviti Rusiji na bilo kojem planu.
I za kraj, možemo podsjetiti na još ne tako davne izjave Anthonyja Blinkena, kada je, još dok je bio kandidat za mjesto državnog sekretara u Bidenovoj administraciji, u Senatu optužio Tursku da se nije ponašala kao saveznik i da će Washington razmotriti potrebu za daljnjim sankcijama u svezi njezine nabave ruskih protuzračnih raketnih sustava S-400.
Dakle, svega dva mjeseca kasnije, Blinken, danas u Bruxellesu potpuno mijenja retoriku i zapravo – Turskoj i Erdoganu pruža osjećaj pobjede, a Washingtonu gorčinu poraza na koju je ovaj očito spreman u ime svojih viših interesa. Tu gorčinu poraza itekako će prenijeti i na Francusku i njene interese ali to je već jedna druga priča.
Međutim, ako Blinken misli da će zbog danog joj osjećaja trijumfa Ankara sada promijeniti svoje nacionalne interese i prioritete, onda niti on niti nova američka administracija, poput prethodne, Tursku i mentalitet njenih političara jednostavno ne shvaćaju ili dovoljno ne poznaju. Vrijeme će, uostalom, vrlo brzo pokazati daljnje poteze Ankare i tko će se njima, ustvari, morati prilagođavati.
(TBT, G.N.)
