Piše: Miodrag Šorić, thebosniatimes.ba
Krajem ove godine Rusija je izolirana više nego ikada u posljednja tri desetljeća, od raspada Sovjetskog Saveza. Moskva živi u sporu s većinom europskih susjeda – osim s bjeloruskim diktatorom Aleksandrom Lukašenkom.
Za nepovjerenje postoje i povijesni razlozi, ali ono je prije svega reakcija na vanjsku politiku Moskve. Budući ministar vanjskih poslova SAD-a Antony Blinken opisuje ju kao „agresivnu“, „zalutalu i „avanturističku“. I želi da Kremlj odgovora zbog „opasnih akcija“, kao što su angažman ruskih snaga u Ukrajini ili podrška Asadovom režimu u Siriji.
Moskvu još uvijek ne uzbuđuju takve najave. Ali to će se promijeniti ako SAD i dalje bude pooštravao sankcije, što je sasvim moguće. Washington recimo još uvijek nije uveo nikakve sankcije zbog trovanja ruskog oporbenog političara Alekseja Navaljnog. A dodatni pritisak namjerava izvršiti i kako bi se spriječio završetak plinovoda Sjeverni tok 2.
Većina članova nove američke administracije nisu početnici. Oni su već bili dio Obamine administracije, tako da imaju iskustvo s Vladimirom Putinom, kao i sam budući predsjednik SAD-a Joe Biden.
Washington odbija podjelu svijeta na sfere utjecaja, kao što je bio slučaj tijekom Hladnog rata. To znači da, ako se većina bjeloruskog stanovništva želi riješiti diktatora, onda se Moskva tu nema što miješati. Isto važi i kada je riječ o mogućem članstvu Gruzije u NATO-u.
SAD će, gdje god je moguće, nastojati potisnuti utjecaj Rusije. A Moskva protiv toga ne može mnogo učiniti.
Rusija je već godinama sve slabija. Kremlj je posljednje godine protraćio. Izostala je modernizacija privrede koju je Putin najavljivao. Topi se dobit ruskih banaka i drugih kompanija. Zemlja i dalje živi isključivo od izvoza sirovina. Dobro obrazovana radna snaga napušta zemlju. Realne zarade se već godinama smanjuju, a zemlju napušta i kapital koji se mjeri u milijardama. Istovremeno opada i broj investicija stranih kompanija.
Vojne intervencije u Ukrajini, Siriji ili Libiji su stoga slaba utjeha za obične ruske građane – neki Ivan Ivanovič ne može ništa započeti u svom svakodnevnom životu s patriotskom propagandom medija bliskih vlasti.
Kremlj će promijeniti stav samo ako mora. Washington i Evropa se pripremaju za godine koje će obilježiti sukobi. Ali svakako ima tema oko kojih će Zapad surađivati s Moskvom: borba protiv međunarodnog terorizma, obnavljanje sporazuma s Iranom ili klimatska pitanja.
No ostaje temeljni stav – da se na Rusiju gleda kao na protivnika.
Kako će Rusija na to reagirati? Morat će se još snažnije osloniti na Kinu, već iz ekonomskih razloga. Pritom su uloge jasno podijeljene: na jednoj strani je privredni gigant Kina, a na drugoj partner koji slabi – Rusija.
Kada je riječ o vanjskopolitičkim koordinatima, vojna moć Moskve tu malo šta mijenja. NATO je sada znatno snažniji. Posebno zato što Biden i Europljani ponovo namjeravaju jače povezati svoje vanjske politike.
Moskva je izolirana, ali se ponaša kao da je sve u redu, kao što se moglo vidjeti na Putinovoj godišnjoj konferenciji za novinare. Izgleda kao da je on odavno izgubio vezu s realnošću.
U modernom svijetu moć se definira prije svega ekonomski. A tu se vidi ruska bijeda. Svakako, i Zapad ima poteškoće zbog pandemije. No čim ona prođe, uslijediti će snažan privredni rast. U međuvremenu SAD i Evropa mogu tiskati dolara i eura koliko im treba: svjetsko povjerenje u njihovu privrednu snagu će i dalje biti veliko.
Istina je i to da je Joe Biden kao senator i potpredsjednik sudjelovao u donošenju mnogih pogrešnih odluka – dovoljno je sjetiti se samo američkih vojnih intervencija u Libiji ili Iraku. Unutar Demokratske stranke on je uvijek važio za jastreba, zagovarača oštre i agresivne američke vanjske politike.
Ali za nekoliko sedmica će on postati predsjednik – i dobit će priliku izvući pouke iz grešaka u prošlosti.
(TBT, DW)
