MARKER
Dragan Čović tako je ostao bez
protivnika u svom biračkom tijelu a da zapravo sam tomu nije pridonio

FOTO: Čović, Raguž, Jurišič, Budimir
(public)
Trojica “glavnih” opozicionih hrvatskih
lidera u BiH posljednjih sedmica nestala su s političke scene.
Umjesto predsjednika HDZ-a 1990. Martina
Raguža, za v. d. predsjednika izabran je Ilija Cvitanović. Lider
HSP-a Zvonko Jurišić je poput Raguža morao predati stranku Stanku
Primorcu. I multietnička stranka Radom za boljitak ostala je bez svoga
predsjednika. Njezin prvi čovjek Jerko Lijanović već nekoliko mjeseci
nalazi se u pritvoru.
Poput odlaska stranačkih lidera, tako je
posljednjih godina u BiH nestala i hrvatska opozicija. Ugasila su je nepravedna
izborna pravila, želja brojnijih naroda za političkom dominacijom nad Hrvatima.
Sve ono što je makar i teorijski moglo biti alternativa HDZ-u BiH urušilo se
samo od sebe ili je izgorjelo u hegemoniji bošnjačkih i kvazigrađanskih
stranaka. HSP i Lijanoviće politički su iskoristili većinski bošnjački
“partneri” u prošloj vladi i danas faktički (i zbog toga) ne postoje na
političkoj sceni. Ranije se to dogodilo Zubakovu NHI-ju, HSS-u, HNZ-u… Neki od
njih su bilo kakav politički opstanak osigurali tek ulaskom u Hrvatski narodni
sabor, nadstranačko tijelo bh. Hrvata u kojem je opet dominantan HDZ BiH. Dragan
Čović tako je ostao bez protivnika u svom biračkom tijelu a da zapravo sam
tomu nije pridonio.
Hrvati u BiH danas su vjerojatno jedini
narod u Evropi koji nema političku alternativu, i to zato što mu ustavni ustroj
i posebno Izborni zakon ne dopuštaju takav “demokratski luksuz”. Čim Hrvati
rasprše glasove, Bošnjaci za partnera, umjesto većine, za nacionalni privjesak
uzimaju male stranke što su osvojile nekoliko postotaka. A oni koji su prihvatali
takvu ulogu nestajali su u preziru kletvi kao izdajnici. Na nezaštićena
(hrvatska) prava političku agresiju izvršila je bošnjačko-građanska stranka
(SDP). Uz podršku stranaca, koristeći se rupama u Izbornom zakonu, birali su u ime
njih. Suočeni s nepravednim ustavnim ustrojem i izbornim sistemom koji
omogućava majorizaciju, bh. Hrvati se samozaštićuju glasujući za “stožernu
stranku”.
Tako će biti i u budućnosti. Sve dok su
ovakva pravila, HDZ BiH će i bez kampanje dobivati 90 posto hrvatskih glasova.
Iako je međunarodna zajednica, zajedno s “građanskim” strankama, rušeći HDZ BiH
zapravo ojačavala tu stranku, ipak joj je na leđa svalila golem teret. U
političkom ringu za nacionalnu ravnopravnost Hrvata HDZ BiH ostao je usamljen,
bez domaćih i stranih saveznika i s tek deklarativnom potporom Zagreba.
Ako se donesu poštena izborna pravila,
vratila bi se i hrvatska opozicija. U konkurenciji kvalitetnih kadrova i ideja
nestali bi nesposobni političari. Promjenu sadašnjih diskriminirajućih zakona,
umjesto da potiču, opstruiraju Bošnjaci, Srbi i međunarodna zajednica. Takvom
politikom ubijaju hrvatski pluralizam. Apsurd je da hrvatsko jednoumlje ruše
jedino oni kojima to odgovara. Stožerna hrvatska stranka!
(The Bosnia Times, poskok.ba)






