MARKER
Kafanski stolnjak prekriva drveni sto. Magla sa druge strane prozora daje do znanja da se nećemo nagledati sunca. Slavko Štimac naručuje biljni čaj. Uvijek govori tiho, ali ljubazno. Kako mi je već postalo jasno, ne voli skretati pažnju na sebe. Taj biljni čaj dosta je poput Slavka Štimca – u startu znate da sigurno neće naškoditi, može samo da vam bude bolje od njega.
FOTO: Štimac
(Nedeljnik)
Kafanski stolnjak
prekriva drveni sto. Magla sa druge strane prozora daje do znanja da se nećemo
nagledati sunca. Slavko Štimac naručuje biljni čaj. Uvijek govori tiho, ali
ljubazno. Kako mi je već postalo jasno, ne voli skretati pažnju na sebe. Taj
biljni čaj dosta je poput Slavka Štimca – u startu znate da sigurno neće
naškoditi, može samo da vam bude bolje od njega.
Prije nego što
sam upoznala Slavka, o njemu sam slušala od njegovih kolega i prijatelja iz
pozorišta. “To je jedan divan čovjek, dobar čovjek”, govorio je Caci
Mihailović. “Moraš da upoznaš Štimca”, objašnjavao je Sergej
Trifunović. “Jedno plemenito i inteligentno biće. Baš dobar čovjek.”
Dobar čovjek…
Vrsta za koju mnogi misle da izumire. Da li je to moguće? Možda ima najslabiji
marketing, pa je najtiša. No, i Štimac je tih, pa je glumačka institucija.
Kao dijete, ulogu
u filmu “Vuk samotnjak” dobio je tako što je pričao viceve na
kastingu u Lici, a ubrzo se dogodio i “Salaš u malom ritu”. Pošto
nije promakao ni Sam Peckinpahu, dok su njegovi vršnjaci igrali klikere, Štimac
je svirao usnu harmoniku na setovima za film “Gvozdeni krst”. Tada su
se već svi ponašali kao da je Slavko Štimac velika zvijezda – sem naravno
Slavka Štimca.
U međuvremenu,
nanizao je preko 60 naslova, a nedavno je završio i snimanje filma
“Dobrica”, na čijoj špici će biti potpisan ne samo kao glumac već i
kao saradnik na scenariju i jedan od producenata. Nedavno je na sceni „Zvezdara
teatra“ pokupio ovacije poslije premijere kultne “Klaustrofobične
komedije” Duška Kovačevića.
Pustio je brkove,
ima pokoju sijedu… No, ništa od toga ne može da zamaskira toplinu dječaka
koji je autentičnim senzibilitetom osvojio srce jedne veće zemlje, a ni gromadu
žive legende koja skoro pola vijeka “glumi kao da ne glumi”.
Kako to da ste
ostali tako medijski introvertni, a odrastali ste pred kamerama?
Posao je jedno, a
privatno nešto sasvim drugo. Ne volim se pojavljivati u medijima. Jedino kad je
neophodno i kad se nešto radi. Inače, po prirodi nisam introvertan. Ali
medijski introvertan… Pa da. Tačno. Od malih nogu nisam volio da se pojavljujem
u medijima, nije mi to prijalo. Uvijek je bilo malo stresno. U principu,
mirniji je čovek kad se ne pojavljuje u medijima. Možda je sve prezasićeno,
okrenuto ka prodaji senzacija i svega ostalog, ali ljudi su ljudi. Dakle,
konzumiraju ono što im se servira. Pogledajte Beograd. To je grad u kom je
svaki pozorišni događaj ispunjen do zadnjeg mjesta. Kad je FEST, sve je uvijek
puno i sve karte su prodane. Znači da postoji ogromna masa koju interesiraju
kvalitetni sadržaji, daleko od sveprisutni stvari, onih koje možemo vidjeti kad
se približimo svakom kiosku po naslovnim stranicama i u jeftinim televizijskim
programima. Svi ti veliki bardovi koje sam kao dijete znao sa televizije bili
su tu – normalni i živi ljudi. Bio sam jako uzbuđen svaki put kad vidim neki
poznat lik. Paja Vujisić je, na primjer, bio vrlo introvertan, ali je bio
neizmjerno zanimljiv kad se otvori. Mogao si sa njim pričati o svemu – od
rudarstva, brodogradnje, preko književnosti, do politike. Suptilno i divno
stvorenje. Ali nije volio pompu, festivale… Bob Dilan je jednom na pitanje da
li je sretan odgovorio sa: “I don't think in those terms.” Naravno,
nekad sam neraspoložen. Ali uopćeno, mislim da nam pozitivan odnos prema
životu, prema stvarima i prema drugim ljudima pomaže u mnogo čemu. Možemo onda
više toga uraditi, ali i da budemo zdraviji. Ako dobro mislimo o drugim
ljudima, sigurno će nam biti bolje u životu.
(The Bosnia
Times, Nedeljnik)
