TEME
U ovoj školi, u multikulturalnom Sarajevu,
su djeca istaknutih fudbalera, još istaknutijih tajkuna i biznismena,
političara i ambasadorskog življa. Dakle, oni koji par hiljada maraka za
školarinu istresu iz džepa ko ništa
FOTO: Rakovac (public)
Za Bosnu i Hercegovinu je nova 2016-a
započela tragično, možda tragičnije nego ikada poslije 1995. Dječak Mahir
Rakovac se ubio, skočivši sa zgrade u naselju Dobrinja u ponor jedne uništene
mladosti. Smrt mlade osobe, jeziva sama po sebi, postaje još jezivija kroz
otvorena pisma njegove majke, profesorice jezika na Filozofskom fakultetu u
Zenici Alise Mahmutović i poočima, priznatog bosanskohercegovačkog
historičara Dubravka Lovrenovića, jednog od najčvršćih zastupnika probosanske
političke orijentacije.
Narativ koji se odvija kroz ova pisma i
koji se zasniva na svjedočenju drugog dječaka, koji je preživio mobing najgore
vrste, ukazuje na to da je Mahir bio žrtva vršnjačkog nasilja. Duže vrijeme je
bio maltretiran u Internacionalnoj školi na Ilidži jer ga je grupica dječaka
uzela na pik, kako to često biva kad uniformna muška rulja uzme vlast. Sjetimo
se romana Lord of the Flies (1954) Williama Goldinga u kojem se
fikcionalizira latinska krilatica Homo homini lupus est koju je
Hobbes popularizirao u svom filozofskom sustavu. Mahir je na kraju, po iskazima
iz pisama, silovan OKLAGIJOM. OKLAGIJOM. Ponovite to sebi još jednom.
Na stranu što su vršnjačko nasilje i
maloljetnička delikvencija pojave u konstantnom porastu u izrazito
kriminaliziranom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, i možda posebno
sarajevsko, ovaj slučaj jasno pokazuje ispreplitanje nekoliko diskursa koji
obilježavaju (nažalost, sve više) postratno bosanskohercegovačko društvo.
Elitizam tranzicijske elite se prepliće sa duboko ukorijenjenim patrijarhalnim
stavovima, a sve se opet miješa sa vladavinom sile, ruljom koja se kreće kao
lavina i ruši sve pred sobom. Radi se, naime, o jednoj od elitnih škola, znate onih
škola u kojima su školarine visoke i Mammon vlada. Sličnu školu, internatskog
tipa, opisao je švedski pisac Jan Guillou u romanu Ondskan (1981),
koji je i ekraniziran 2003.
U ovoj školi, u multikulturalnom Sarajevu,
su djeca istaknutih fudbalera, još istaknutijih tajkuna i biznismena,
političara i ambasadorskog življa. Dakle, oni koji par hiljada maraka za
školarinu istresu iz džepa ko ništa. Kako proizilazi iz otvorenih pisama, prvi
aspekt iz spektra razloga zašto je Mahir bio maltretiran tako intenzivno je
bilo njegovo oblačenje. Nije nosio markirano, vjerovatno iz razloga jer mu
roditelji nisu novopečeni tajkuni. Ili, jednostavno, nije bio zainteresovan za
pokazivanje površinsko-materijalnog, jedine religije koja istinski uspijeva u
BIH.
Da li su nastavnici znali za maltretiranje
kroz koje je Mahir prolazio će, možda, pokazati istraga. Vjerovatnije je da
neće. Signifikantno je da se još nekoliko bivših učenika škole oglasilo
ispovijestima u kojima aspekt maltretiranja nije zanemarljiv. No, ukoliko je jadni
dječak zaista bio silovan OKLAGIJOM dok je nekoliko djevojčica to gledalo i
zbijalo šale nad tim monumentom heteronormativne rulje, ukoliko je Mahir uporno
bio nazivan pederom a njegova majka kurvom (jer je žena bila već jednom u
braku, umultikulturalnom Sarajevu to vam je znate sinonim za kurvu) ili
pak ženom koja nije znala da odgoji Mahira kao pravo muško (a pravo
muško, znate, u multi-kulti Sarajevu je upravo silovatelj), teško je
sve to odvojiti od beskrajno patrijarhalne kulture jedne kasabe, jedine kulture
koja stvara homosocijalni kontinuitet između, recimo, fizičkih radnika koji
dobacuju ženama na ulici i tranzicijski obogaćenih muških potomaka mnogobrojnih
begova i paša.
Treći aspekt zbog kojeg je Mahir propatio
je što mu se majka ponovo udala za VLAHA. Da ponovim, VLAHA. Jer, u multi-kulti Sarajevu
možete biti Kinez, ali nemojte baš VLAH. To je, dakle, kako narodni sud kaže,
utjecalo na dječaka pa nije znao šta je u identitetskom smislu. Dežurni
tradicionalisti su tu da upozore, pomognu, odgoje pravo muško i čestito
žensko kroz dihotomiju majka-kurva, a kazne sve ostalo. Logični svršetak
mahalsko-patrijarhalnog mentaliteta je uvijek i jedino fizičko nasilje.
No, narod voli zaobilaziti ova tri aspekta
u svom analiziranju Mahirove tragedije. Lakše je pričati o nekom metafizičkom
zlu koje će, je li, nestati samo od sebe, bacati krivicu na filmove i
kompjuterske igrice prepune nasilja, nego se direktno suočiti s tim što BIH, a
pogotovo Sarajevo, jesu. Kolektivizmi koji poriču postojanje društva, vladavine
rulje u kojoj veća riba po definiciji jede manju nakon što ju ponizi na sve
moguće načine, tla na kojem će bilo koji identitet koji nije bogati
heteroseksualni Bošnjak prije ili kasnije stradati.
Bosna i Hercegovina je zemlja
ruljmišljanja, kovanice koja, možda, reflektira eliminaciju prefiksa raz iz
imenice razmišljanje, prefiksa koji stoji za različitost i
raznolikost, za individualizaciju procesa mišljenja i zamjenjuje ga onim koje
mnogo preciznije oslikava bosanskohercegovačku stvarnost. Stvarnost koje nema
puno veze sa fantazijama o multi-kulti Sarajevu. Bosna i Hercegovina
je zemlja muške, homofobne, nacionalističke rulje. Ako se i nakon Mahirove
smrti ništa ne desi, takva će i umrijeti.
(The Bosnia Times, Peščanik.net, Autor:
Alan Pejković)
