MARKER
Za njega je neko ionako već napisao: Nije još ni krenuo, a njega već nema
FOTO: Kusturica (public)
Godinama pokušavam da budem indiferentan u odnosu na ono što radi Kusturica.
Da bih sebi pribavio neku vrstu dopuštenja za ono što ću sada napisati moram da kažem da su meni “Dom za vešanje” i “Podzemlje” među najdražim filmovima domaće kinematografije (uz ostvarenja Miše Radivojevića, Makavejeva, Ace Petrovića i ponekih Paskaljevićevih filmova).
Pokušao sam da ostanem gluh na sva Kusturičina politička naprezanja i džilitanja; pokušao sam da ostanem ćorav kada je prećutno odobrio mural na kojem su Dodik i on u prvom, a Ćopić u drugom planu; pokušao sam da ostanem nijem gledajući njegove posljednje filmske promašaje i čitajući njegove trivijalne memoare i priče kojima je prepotentna, ali istovremeno i impotentna beogradska kritika pribavila kultni status još u štampariji.
Vjerovao sam – a vjerujem u to i dalje – da mjera umjetničkog genija često nije saobražena sa vanumjetničkim postupcima i djelovanjima stvaraoca. I što se više u intervjuima pozivao na Andrića i Kjerkegora to je manje te pameti i mudrosti bilo u onome što radi i čini.
U redu, Kusturica je i dalje veliki reditelj, vjerovatno i dobar muzičar i neki deran iz Banje Luke ima najmanje prava da se kopisti na cijenjeno ime i prezime, ali kada Kusturica nagradi Bećkovića i Kecmanovića i kaže da njihovo stvaralaštvo predstavlja “spor arhaičnog i modernog” – e, tada ja, ubogi dijak božiji, moram reći da Kusta svima nama prodaje muda pod bubrege.
Jer, šta mu znači taj “spoj arhaičnog i modernog”? Gdje je to vidio kod Bećkovića, gdje je to pročitao kod Kecmanovića (koji je uz Jovana Delića – a ma šta ja rekao o Deliću nećete mi vjerovati i pripisaćete to mojoj zavisti, pa vas stoga upućujem na Lompara – najveći šarlatan u Srbiji)? Šta je u Matije arhaično, a šta moderno – to niko ne govori, ali dovoljno je, valjda, da Kusturica to kaže, pa da mu svi povjeruju.
Dovoljno je da lupi i to da su u Kecmanovićevom romanu “ispovednim tonom bosanske čaršije iskazani šekspirovski zapleti koji tumače tragizam bosanskih muslimana tokom rata u Bosni”, pa da svi, a naročito članovi žirija, klimnu glavom, ali ostaje pitanje: šta je, zaboga, ispovijedni ton bosanske čaršije?
Ta, kako bi rekao jedan prijatelj, crna floskuletina o spoju modernog i arhaičnog izraubovana je kao i ona o lirskoj poziciji i epskom nasljeđu. A ja sam, eto, sve više uvjeren da su ti izrazi i te sintagme kovane samo da bi dale legitimitet određenom djelu ili autoru, jer ništa drugo naprosto nije moglo da ga objasni.
Nogo je besmislen i ovako i onako, ali kada neko kaže da je on pomirio epsko nasljeđe i lirsku poziciju – eto klasika čiji stihovi i dalje rezoniraju maestralnim besmislom. Znamo svi da je starog i mladog Bećkovića neophodno – jednog potvrditi, drugog ustoličiti – u nacionalne predajnike sa najsnažnijim umjetničkim signalom, ali dajte radite to sa malo više ukusa.
Prezirem ljude koji pišu otvorena pisma slavnim ličnostima i stoga ovo treba shvatiti kao slabašni pokušaj da se kaže sljedeće: Ima, gospodo, među svim tim ovcama koje varate i lažete i poneka koja o tome ponešto i zna. Ako se i kurvate, radite to sa stilom. Kusturici bi bolje bilo da bude svoj rani film, a ne Bećkovićev psuedonacionalni stih. Kecmanović nema šta da bude.
Za njega je neko ionako već napisao: Nije još ni krenuo, a njega već nema.
(The Bosnia Times, Autor Goran Dakić, Forntal.rs)
