SPECIAL
Kako je krenulo po zlu u bošnjačkoj
politici, u svojoj knjizi “Sarajevski Armagedon”, koja ovih dana burka
političku čaršiju, Nedžad Latić na pitanje “kada je i kako je krenulo po zlu u
bošnjakoj politici”, odgovara kratko i precizno: sa snahom Sebijom, zvanom Seka,
Građević, koju smatra glavnim likom na današnjoj bošnjačkoj političkoj sceni.
Odlomak iz knjige o zanimljivom, pa i
šokantnom “obračunu” sa politikom i ostavštinom Alije Izetbegovića, prenosimo uz odobrenje autora.
FOTO: Građević, Izetbegović (Agencije)
“Nikad nisam osuđivao Aliju zbog njegovog
brakolomstva. Mislim da je sa šerijatskog stanovišta postupio korektno. Bilo je
to vrlo hrabro od njega da se vjenčao šerijatski sa Melikom. Valjda mu je kum bio
Omer Behmen, a vjenčanje se odvijalo negdje u Visokom. Vjenčao ga je Šaćir
Ćerimagić, čuveni sarajevski ljekar, koji je također živio u braku sa dvije
supruge. Uporedo, saosjećao sam sa Halida-hanumom. Bila je divna supruga i
majka koja je odgajala djecu dok joj je muž bio na robiji. Imala je
aristokratske manire i htjela je svoje manire prenijeti i na djecu. Kako koje
od njih sam upoznavao, tako sam mislio da je Halida-hanuma i uspjela. I gle
čuda, koliko su mi se svidjeli Lejla, Bakir i Sabina, toliko su mi bili odurni
zetovi Jasko i Cober, a posebno snaha Seka. Ništa od islamijeta pri sebi nisu
imali. Pripisivao sam to Alijinoj toleranciji, a ne Halidinom materinstvu.
Danas, kad ozbiljno razmišljam o problemu
vlasti sa strogo šerijatskog aspekta, ne libim se čak ni familijarnu intimu
ukalkulirati u odluke i događaje koji su proizašli iz toga.
Kad mi je šaka dopao „Divan“ od Hafiza
Širazija, i kad sam u njemu spoznao šta je pošast munafikluka, posebno među
muslimanskim elitama, počeo sam ozbiljnije shvatati razloge mog distanciranja
od SDA. A kad sam saznao razlog pisanja “Divana”, pao sam u intelektualni
zanos/džezbu zbog koje i dan danas šućuram Svevišnjem da me je uputio na susret
sa hafizom Halid ef. Hadžimulićem, od kojeg sam shvatio veličinu najvećeg djela
kojeg je pisala ljudska ruka.
Hafiz Širazi, kojeg je sva književna
kritika svijeta (p)ostavila na kraljevskom tronu lirike uopće, motiv za pisanje
ovog mističnog epa našao je u najvećoj političkoj drami islamske povijesti i
civilizacije. Radi se o drami kad je Muavija, rodonačelnik dinastije Umejevića,
odlučio da za svog nasljednika ostavi sina Jezida. Ta drama, koju su preživjeli
članovi Šure, Vijeća staraca, u momentu kad su se trebali izjašnjavati o toj
odluci, najbriljantnija je priča o ljudskoj borbi sa sobom kad se preživljava
strah od moćnika vladara, kao i strah od Boga da se ne ogriješi o istinu i
pravdu.
Kako prenose usmene predaje, Muavija je
sazvao pobožne, a mudre starce da se s njima konsultira po pitanju svoje
namjere. Svi su ga starci pomno slušali i nijedan se nije javio za diskusiju.
„Zašto šutite?“ – upitao ih je halifa
Muavija.
Opet su šutili. Dok halifa nije prozvao
najpobožnijeg među njima.
„Zašto ti šutiš?“ upitao ga je držeći
pogled na njemu.
Starac opet nije direktno odgovorio na
pitanje već se poslužio jednom arapskom mudrom poslovicom koja kaže da ako
vladaru kažeš istinu „ode glava“, a ako ga slažeš – ode duša u džehennem!
Ovu dramu preživljavam i sam dok ovo pišem.
Prvo, poput Hafizovog stiha: “Ako sretneš drago lice, ostavi se cijelog
dunjaluka…“ gledao sam i bio zaljubljen u Aliju. A potom, kako sam mu rahmet
duši počeo predavati, sve više i sve češće sam se politički konfrontirao sa
njegovim sinom Bakirom. Tako da sam danas, dok ovo pišem, možda najžešči i najubojitiji
kritičar njegove politike. Možda će muftije i meni kao i hafizu Širaziju bacati
fal da bi odlučili da li će mi klanjati dženazu?!
– Hadž, ti si mi prvi skrenuo pažnju da od
Bakira „nema nikakva dobra“, pojadio sam se Mehmedaliji Hadžiću.
„Jesam, a ti si me tad osuđivao. Štitio si
Bakira. Danas vidim da si se i sam uvjerio u to što sam ti tad rekao!“ –
smješkao se Mehmedalija.
Hadžić je dugo godina bio „Preporodu“ i
smatra se starim prijateljem sa Alijom. Jedan je od rijetkih čitalaca „Islamske
deklaracije“ dok je bila u nastajanju. On je rukopis te knjige ilegalno iznio
iz Jugoslavije i odnio u Tursku gdje ju je predao islamističkim krugovima
okupljenim oko Nedžmetina Erbakana.
Poznavao je braću Behmene, Rešada Kadića, a
najprisnije odnose je imao sa Husejnom Đozom. Iz tih dana poznaje i Rusmira
Mahmutćehajića i druži se s njim i danas.
„Rekao sam da su nas izdali stari Mladi
muslimani, ali ne mogu vjerovati da nas je Alija izdao,“ othukivao sam.
– Nije vas izdao Alija, već vi niste bili
dovoljno budni pa su vam „ukrali stranku“, kako kaže Džemo – uporno se
smjehuljio, pun zadovoljstva što sam mu dao za pravo.
„Kako misliš da nas nije izdao Alija?“ –
priupitao sam ga.
Mehmedalija me je uputio na intervju koji
je Alija dao Ozrenu Kebi u formi „101 pitanja“, koji je objvaljen u Startu u
posljednjoj godini njegovog života.
Sjetio sam se tog intervjua koji je imao
snažan eho, posebno zbog lakonskog odgovora gdje je ustvrdio da mu je Abdulah
Sidran draži od Džeme Latića. Imao sam sa Džemom na stotine diskusija o
Alijinoj politici i njihovom odnosu, u kojima bi Džemo othuknuo: “I opet mu je
Sidran draži od mene!“
To ga je, ljudski, očito boljelo. Jer njemu
nikad Sidran ne bi mogao biti draži od Alije! Tako, dok smo bili u Istanbulu na
nekoj konferenciji o Balkanu i uživali u prelijepom hotelu Ciran na Dolma
Bahčeu, nazvao me Bakir i pitao za Džemu.
„Baba bi vas želio vidjeti“, rekao je.
Mislim da je Džemo zasuzio kad sam mu rekao
da je zvao Bakir. Vjerovao je da Alija živi posljednje sahate svog života. Tako
je već sutra odletio za Sarajevo, a ja sam boravak produljio još dva dana.
„Halalili smo se kao braća. I ja sam njemu
halalio. Ali, bez obzira na naše privatne odnose, on je politički bio bliži
njima, nego nama“ – ljutio bi se Džemo kad bi se prisjetio tih vremena.
„Eto, kako im je mogao prepustiti stranku?
Kako?“ Nije se mogao načuditi.
„Obračunat ću se ja sa tim njegovim
zabludama u svojim memoarima, ako Bog da“, prijetio bi Džemo kivan zbog
politike koju je vodila SDA poslije Alijine smrti.
A ja sam bio oportunist, uvijek sam nalazio
razumijevanje za Alijine stavove. Stoga se nisam smirio dok nisam našao
intervju kojeg je Alija dao Ozrenu Kebi.
„Kako sam ovo mogao previdjeti?!“ čudio sam
se sam sebi kad sam čitao intervju.
U tom intervjuu 73. pitanje je glasilo:
„Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva
BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu
savjetovali?“
„Da to ne čini!“ Bio je eskplicitan Alija.
„Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne
idu u tom pravcu,“ iskazao je nadu da mu, ni nakon njegove smrti, tako što neće
naum pasti.
Mehmedalija Hadžić je prevodilac knjige o
Omeru ibn Abudl Azizu, jednom od unuka Omera Hataba, koji je bio halifa svega
tri-četiri godine. Bio je kicoš u mladosti, a potom se preobrazio u vrlo
skromnog, darežljivog i pravednog čovjeka da se period njegove vladavine smatra
protopitom islamske vlasti i države.
On je na svršetku hutbe prakticirao učiti
ajet u kojem su iskazane tri naredbe i tri zabrane muslimanima. Prva naredba je
pravda! Tako da se taj ajet smatra fundamentalnim principom na kojem treba da
počiva islamska vlast.
Kad smo kao mladi studenti čitali, bolje
reći gutali tekstove koje je Hadžić feljtonizirao u Preporodu, bili smo
zaneseni savršenim poimanjem islamske vlasti. To su bile ujedno i moje prve
lekcije iz političkog islama.
U isto vrijeme smo čitali kultnu knjigu
„Allah je velik“ od Esad Beja. Evo moje jedne zabilješke iz te knjige:
„Da se halifa svrgne sa prijestolja
dovoljna je jedna izreka mudrih, to jest uleme. I uistinu, bio je običaj da se,
sve do najnovije doba, svako zbacivanje halife poprati sudskom izrekom uleme,
to jest fetvom. Pomoću priznanja izbornog principa i mogućnosti da se svaki
halifa može svrgnuti, islam je uspio da doživotno ujedini apsolutnu teokratsku
diktaturu sa širokom republikanskom demokratijom. Svakako da je to bio samo
princip koji su političke prilike često odbacivale. Ali je značajno primijetiti
da je upravo islam, bar u teoriji, našao sretnu sintezu čvrste ruke i demokratije.“
Stoga mi je Mehmedalija skinuo kamen sa
srce kad me je uputio na intervju u kojem Alija ne preporučuje Bakira za svog
političkog nasljednika. Hvala ti Bože da mogu reći da Alija nije Muavija!
A da li je Bakir Jezid? Odgovor može biti
kratak, ali obrazloženje će biti veoma dugo. Ako kažem da nije, moram
obrazložiti i naći hiljadu isprika zbog čega se morao nametnuti i preuzeti SDA.
A, ako kažem da jeste, onda moram kazati ko je stvarno Bakir Izetbegović.
Pa ko je taj čovjek?
„Dobar dan“, pozdravio je Timu visok i plav
mladić, lijepih crta lica, držeći sako okačen o kažiprst na ramenu, dok smo
čekali u holu suda.
„Dobar dan“, odgovori stidljivo Tima.
Mi, familije osuđenika, skupljali smo se u
grupicama, šaputali i iščekivali da se otvore vrata sudnice. Samo je Tima,
Džemina supruga, nosila mahramu na glavi.
„Ko je ovo?“ – šaputala mi je Tima dok mi
se primakla do ramena.
„Bakir Alijin“ – odgovorio sam joj.
„Kako se ovo pozdravlja, moj Nedžade?!“,
čudila se Tima.
Tima je rođena Bužimka. Mlada, lijepa i
korpulentna, privlačila je pažnju sa svojom mahramom na glavi. Znao sam joj
grimase lica kad se srdi, smije ili tuguje. Bio sam joj jedini zaštitnik od
kada su Džemu uhapsili. Tad sam vidio na njenom licu razočarenje prouzrokovano
duhovnim bolom da ju je Bakir tako pozdravio. Ni ja do tada nisam primijetio
drastičnu razliku između nas naivnih provincijskih muslimana i urbanih
sarajevskih.
Meni nisu smetali Bakirovi pozdravi sa
„vozdra“, „šta ima“, dok je eskivirao pozdraviti me sa selamom, dok nisam vidio
koliko je to povrijedilo Timin muslimanski, a krajiški ponos.
Kasnije će Bakir u jednom intervjuu
priznati da se u to vrijeme, dok mu je babo bio u zatvoru, alkoholizirao i da
je prestao piti alkohol 1985. godine. Kao kroz maglu sjećam se njegovih ispovijedi
kako su ga djeca u školi zadirkivala što je oca zvao baba, ali nisam zapamtio
baš puno detalja iz njegove mladosti.
Tek kad sam gradio džamiju na Pajama postao
sam prisniji s Bakirom. Bio je projektant te džamije. Često je dolazio na
radilište i nadgledao radove. Sa njim bi dolazila i kćerkica.
„Tata, tata“, odzvanjao je dječiji glas
njegove kćerkice u džamiji.
To je bilo sve što je bilo ostalo iz
vremena Bakirovog džahilijeta, kako se u islamu tretira predislamski period.
Inače, Bakir je bio gorljiv vjernik. Klanjao je skrušeno i prisebno.
To naše prijateljstvo nije bilo zahtjevno.
Tek mi je jednom svratio u kuću zbog presnimavanja nekih kaseta za Adila
Zulfikarpašića. Bili smo relaksirani i nikad nije bilo nesporazuma između nas.
A u pozadini života tog naizgled mirnog i
prisebnog čovjeka odvijala se prava familijarna bura. Samo veliki Tolstoj je
uspio izreći misao koja bi se odnosila i na familiju Izetbegovića da su
“sve sretne familije nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna,
nesretna na svoj način.“
Halida-hanuma, nek Svevišnji ovu uzgoritu
hanumu uzdigne na prestižno mjesto u džennetu, već je bila dobro narušenog
psihičkog zdravlja. Haman da je bila u fokusu pažnje gradskih muslimanskih
krugova nakon što su svi sužnji iz Procesa ‘83 pušteni na slobodu. Jer, dok je
bila sama, a Alija u zatvoru, Halida-hanuma se jadala konama na svoju tešku
sudbinu. Kao ponosna i uzgorita hanuma nije trpjela sažaljenje. Hvalila se kako
je voljela i Aliju i Bakira. Možda sina više nego muža.
Brakolomstvo za ženu najveća je nesreća
koja je može zadesiti na dunjaluku, posebno za muslimanku Halidinog kova.
Pričali su ljudi, kao što je pričao i Mehmedalija Hadžić, da su u Aliji i
Halidi vidjeli savršeni muslimanski par koji je mamio uzdahe dok bi šetali
ulicom Ferhadija.
Šta se desilo? Kad se desilo? Gdje je
krenulo po zlu u familiji Izetbegović? Kad je riječ o Alijinom nevjerstvu sa Melikom
Salihbegović Bosnevi, mnoge činjenice su obznanjene. Njih dvoje su se upoznali
početkom osamdesetih kad se Melika, kao vrlo afirmisana pjesnikinja i
intelektualka, naglo preobratila i vratila islamu. Do data je živjela u braku
sa nemuslimanom Ivom Kneževićem. Svi koji pamte Meliku sa studija, a posebno
kao kulturnog djelatnika, pričaju o njoj kao o fatalnoj ljepotici.
Kako su tvrdili Alijini prijatelji, njih
dvoje su počeli surađivati kao intelektualci sa ciljem da pišu i objavljuju
svoja djela u emigraciji. Tako je ona lektorirala Alijinu knjigu „Islam između
Istoka i Zapada“ i tad je kontaktirala i sa Mehmedalijom Hadžićem.
„Čuvaj je se, ona je sad ranjena lavica,“
savjetovao je Rešad Mehmedaliju kad ga je jednog petka posjetila u
kancelarijama „Preporoda“.
– Mehmedalija, imate pogrešno mišljanje o
Aliji – rikala je “ranjena lavica“ nakon što se razišla sa Alijom.
Nije se libila govoriti o njihovoj intimi
kazujući kako ju je povrijedio. Pravdala se kako ona i nije formalno preuzela
Aliju od Halide. Jer, u to vrijeme je živio sam, kao podstanar. A šta je to
prouzročilo da Alija bude istjeran iz stana i da Halida živi sama?
Kako tvrde sarajevske hanume, dojučerašnje
Halidine vjerne druge, nemir u familiju Izetbegović je unijela snaha Sebija,
zvana Seka, Građević.
U dva intervjua koje su kao „predsjednički
bračni par“ Bakir i Sebija dali medijima, osvrnuli su se i na svoju mladost,
odnosno poznanstvo. Sebija je bila suzdržana i nije su uopće očitovala kako i
gdje je upoznala Bakira, dok je Bakir ispričao vrlo simpatičnu, nonšalantnu,
pravu mladalačku priču. Navodno je Bakir sreo Sebiju u šetnji na korzu, valjda
negdje od Titove ulice do današnje Ferhadije, i upitao da li bi napustila svoju
drugaricu i prošetala s njim. Sebija je pristala i od tada se više nisu
razdvajali u životu.
Svemu tome Bakir je dodao sekvencu kako je
Alija isprosio snahu. To je, navodno, bilo tako dirljivo i emotivno da su se
žene rasplakale.
Ali, Bakirovi drugovi poznaju Bakira dok je
pio u „Olomanki“ ili „Liscu“. Navodno se bio zaljubio u jednu djevojku koja ga
je prevarila sa sinom čuvenog komunističkog direktora.
Tad je bio razočaran i
depresivan.
Priče iza sarajevskih kanata su
najpouzdanije. Sarajevske hanume su toliko visprene u ogovaranju da im je Udba
mogla pozavidjeti. Vrlo lucidno su razabirale tračeve. Haman da nisu htjele
svašta ni o svakome tračati. Samo provjerena ekskluziva se mogla pričati iz
kanata. Trebalo je zaslužiti pa biti predmetom jordamli sarajevskih hanuma u
tračevima uz kahvu na avliji iza specijalno zahreženih kanata. One su odvajkada
znale i pamtile da zidovi imaju uši.
Jedan od ekskluzivnih tračeva bio je i
ženidba Halidinog sina jedinca sa „nakom nepoznatom Crnogorkom“. Pošto je zbog
Udbe, to su hanume odlično znale, nad familijom Izetbegović bila fama tajnovitosti,
sve ih je šokirala vijest da je Halida dobila snahu i da uopće nije oduševljena
s njom. I istraga je krenula…
Saznalo se da je Bakir upoznao Sebiju dok
je bio na vojnom odsustvu i da je u to vrijeme bio sklon opijanju. Sumnjivo im
je bilo da im je kum bio Srbin, pa su se čak izvlačile crne slutnje da je
Bakira „ulovila“ neka opaka Crnogorka dok je bio na vojnom odsustvu. Kad se
saznalo da je Halidina snaha još kćerka oficira JNA, sarajevske hanume su
zanijemile. Tako je njen nam, kojeg je Halida-hanuma nosila zbog toga što
potječe od vrlo ugledne porodice Repovac, bio srozan.
Uopće im nije bilo zanimljivo da se
Sebijina sestra udala za sina drugog uglednog muslimana Atifa Purivatre,
Mirsada zvanog Miro. Jer, Purivatra je bio svakako komunista i takva familija
im je i bastala.
Od svega je tačno jedno: Bakirov punac
jeste bio major JNA iz okoline Podgorice, i na nagovor Atifa Purivatre i
Šefkije Čekića pristupio je Armiji BiH…
Bakir danas rijetko spominje majku. U prvi
plan je izbila njegova supruga Sebija, poznata kao Seka, danas direktorica
Vojne bolnice u Sarajevu, zbog njenih karijerističkih ambicija. Sve češće i sve
glasnije je kuloari spominju kao najmoćniju Bošnjakinju, jer ima toliki utjecaj
na svog muža da naprosto dirigira kadrovskom politikom u SDA-u.
Po biografiji, moći i poziciji trebala bi
biti bošnjačka Evita Peron, a po tračevima u sarajevskim mahalama, koje nisu
zaboravile Halida-hanumu, sličnija je drugoj – sultaniji Sulejmana
Veličanstvenog, Roksandi, naturaliziranoj Ukrajinki, koja je predjenula ime u
Hurem. Ona je, prema vrlo provjerenim mahalskim informacijama, unijela nemir u
harmonični dom Izetbegovića, da bi kao snaha izazvala konflikte i cijepanje
familije, a danas maestralno spletkarila u samom političkom vrhu nacije.
Iako više nema tako visprenih i
inteligentnih, a besposlenih sarajevskih hanuma, još uvijek je trač o Alijinoj
snahi Seki jednako interesantan ženama iza mahalskih kanata kao i serija o
Sulejmanu Veličanstvenom, odnosno njegovoj Hurem.
Zašto se pred čitaocima pozivam na
sarajevske mahalske priče? Trebam biti pošten, a Boga mi više hrabar, i sam se
očitovati šta ja mislim o toj osobi.
Haman da Sebiju i ne poznajem. Imao sam
vrlo rijetke kontakte s njom. Tek bi se pozdravili na ulici dok je šetala sa
Bakirom. Po njenoj ljubaznosti prilikom pozdrava nikad ne bih primijetio da ima
animozitet prema meni. A znao sam, i u to sam se uvjerio, da prezire nas
provincijalce koji se upinjemo kroz medije da se nešto naša riječ pika, posebno
kad je bila u pitanju politika njenog svekra Alije Izetbegovića.
Smatrali smo kako ima kompleks što se njena
sestra, kao supruga Mirsada Mire Purivatre, može družiti sa svjetskim
džet-setom, a ona se mora iftarivati i družiti sa provincijalcima. Imala je
tipičnu malograđansku svijest da su joj dragi seljački glasovi, a prezirala je
provincijalce koji donose te glasove da bi njen svekar, a potom i muž stolovali
u Sarajevu. Tako je to od vajkada bilo da su malograđanima bili dragi seljački
pokloni: pekmez, kajmak i pršuta, ali su se stidjeli njihovih opanaka i
suknenih gunjeva.
Možda će se moji pogledi nekom učiniti
mizogeničnim, ali koliko god islamska tradicija upozoravala da se čuvamo
ženskog šera, posebno u vlasti, lik sultanije Hurem je dominantan na
muslimanskim dvorovima, pa i kod suvremenih vlastodržaca. Islamska tradicija
opominje kako su Izraelćani kao narod stradali zbog ginekokratije!
Moje problematiziranje Sebije kao osobe, na
ovakav način, ima za cilj problematiziranja izvorišta bošnjačke političke moći.
Bože, ako smo nekad lomili koplja oko neke odluke ili političkog poteza, te se
sikirali pri pomisli šta će na to reći neki intelektulac i utjecajan čovjek,
zar da se danas koplja bošnjačke politike lome oko toga koga „gotivi“ Seka i sa
čijom se suprugom se ona druži?! Zar to nije brutalna banalizacija Alije
personalno i njegove ideje generalno?! Zar to ne zaslužuje svako moguće
seciranje i istraživanje? Zar Bošnjaci nisu pred dramatičnim izborom:
demokratija ili dinastija!
Ili je sve već gotovo. Jer je tronom novog
Pijemonta bošnjaštva ovladala Crnogorka Sebija Seka Građević!
(The Bosnia Times)
