REPORTAŽA
Pridvorci su postali gluhi zimi. Mladost odselila, a i sve
je manje starih Pridvorčana. Na prste se mogu
izbrojati vršnjaci mojih rahmetli roditelja
FOTO: Latić (Idriz L.)
Samo nostalgija u koju utonem u povečerje dok
sjedim uz vrelu furunu, bubnjaru iz koje poput lasera izbijaju snopovi plamene
svijetlosti kroz pet-šest rupica na vratima i poput kaleidoskopa se
razigraju na zidovima mračne sobe, može
zatomiti žudnju za zimom u Pridvorcima.
Prepušten toj nostalgiji sjetio sam
se reportaže, dnevnika kojeg sam 28. januara 2012. objavio u
Avazu. Ne znam šta bih tome dodao i oduze. Što je
trebalo samo je otpalo, što je ostalo to SAM JA!
“Već sam od srijede u Pridvorcima.
Dugo nisam zimi bio u svom zavičaju. A ova zima me podsjetila
na prave zime, s velikim snijegom iz mog djetinjstva. Sinoćnja
oluja i mećava koja je zapuhala dok smo klanjali jaciju-namaz
podsjetila me na zemherije i tufan koji je znao puhati dok sam pješačio
svakim danom po 12 kilometara niz Lađu do škole u
Voljevcu.
Pridvorci su postali gluhi zimi. Mladost odselila, a i sve
je manje starih Pridvorčana. Na prste se mogu
izbrojati vršnjaci mojih rahmetli roditelja. Stoga sam ujutro
opet odlučio prošetati do greblja i posjetiti
njihove mezarove. Greblje se nalazi zapadno od sela u sunčanom
pristranku Svilina doca. Tu lokaciju, gdje se sunce najduže
zadržava,
odabrali su još bogumili. Tako da je greblje podijeljeno na staro,
bugumilsko i novo bošnjačko.
Put do greblja zove se Porače. Nekad sam ovim putem rano
tjerao krave na ispašu, vraćao ih u popaske prije podne kući.
A sad ovim putem putuju samo povorke s tabutima. Dok sam hodio putem, gazeći
cilac, snijeg po putu bez prtine, pobožno sam zamislio povorku s
mojim tabutom na ramenima. Dakle, starim! Učeći putem
Ja'sin, stigao sam do mezarja svojih deda, nana, babe i majke.
Imam osjećaj da mnogo bolji ljudi, a
sigurno puno pobožniji, kojih sam se sjetio, šetajući
između
njihovih nišana, stanuju u greblju od onih koji žive
u svojim kućama u selu. A, najbolnije saznanje je da ih mnogo više
leži
u greblju nego što ih živi u selu! Znam, haman da su
nam sva sela takva!
Davna vremena
Već kad sam izišao iz kuće
u rani sabah, vidio sam da se izvedrilo. Prijao mi je oštar i
hladan zrak. Zakašljao sam se. Haman da sam se nasmijao prisjećajući
se davnih vremena kad su u ova doba komšije, a posebno rahmetli
Mujica, koji je puno pušio, s fenjerom u ruci,
obilazili štale, pa se iskašljavali. Zvijezde na nebu su
treperile iznad Kose i Tura. Tuščica ispod ćuprije
je žuborila
kroz kore leda. Stigao sam u džamiju prije efendje Samela.
Sami smo klanjali sabah. Nije mi se ni spavalo poslije sabaha.
Pijući čaj od
vrijeska, kakav nam je djeci nana pravila, čekao sam izlazak Sunca. Prvo
je izgrijalo po obroncima Tura, pa Smrinja do Janjila… Iako sam bio zanijetio
završiti
neke poslove, čitati i pisati, prošetat ću bar do
Drugičina.
Prateći
prtinu lovaca, primijetio sam kapi krvi na snijegu, što znači
da je lov ipak bio uspješan. Omamljen ozonom i suncem,
pred ikindiju sam pridrijemao u toploj sobi pored furune.
Iza akšama skupljaju se djeca u džamiji
koja uče
Kur'an tokom zimskog raspusta. Sve me to podsjeća na babu, sufaru, hatme,
mevlude. Da, napisat ću tekst “Ko je bio moj babo”.
Krik do Mednjika
Opet lijep dan. Već sam se jednom peo na Košare
sa Samelom i Hamdom. Danas ću se uspeti sam uz Jazin
dolac. Košare su faktički sjeverni obronici Zec
planine.. Najduže sam sjedio iznad zaleđenog
jezera i sejrio okrenut licem zapadu. S desne strane sam vidio oštre
obronke Vranice, tamo u daljini je Raduša, pa Makljen i Crni vrh,
zatim Prenj i Čvrsnica.
Sam samcat usred planine! Pišem takvu poruku i Šametu.
On mi odgovara da jednom krisnem i za njega. Krisnuo sam toliko da je eho
odjeknuo do Mednjika.”
FOTO: Faksimil (Avaz)
(The Bosnia Times,
Avaz, Autor Nedžad Latić)
