ANALITIKA
Nacionalističke, ksenofobne političke
stranke počele su rasti u nekim državama Evropske unije i puno prije
pristizanja značajnog broja izbjeglica iz Sirije
Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
Alarmantan politički prevrat ka desnoj
strani dešava se sa obje strane Atlantika, a povezan je sa rastom utjecaja
otvorenih šovinističkih partija i ličnosti: Donald Trump u SAD-u i Marine Le
Pen u Franscuskoj. I druga imena se mogu dodati listi: Viktor Órban, mađarski
premijer i pobornik “iliberalne demokratije”ili Jarosław Kaczynski i njegova
kvazi-autoritativna “Stranka prava i pravde” koja trenutno vlada Poljskom.
Nacionalističke, ksenofobne političke
stranke počele su rasti u nekim državama Evropske unije i puno prije
pristizanja značajnog broja izbjeglica iz Sirije. Tako već postojao Geert Wilders u Holandiji,
Vlaams Blok (preteča Vlaams Belang-a) u Belgiji, Stranka slobode u Austriji,
Švedski demokrati, Finska partija i Danska narodna stranka i to nije kraj liste.
Razloszi postojanja takvih stranaka dosta se razlikuju od države do države.
Ali, njihovi osnovni stavovi su vrlo slični. Svi oni bjesne protiv “sistema”,
“političkog ustroja” i EU. Još gore, oni nisu samo ksenofobični (i, da budemo
prezizni, islamofobični); već bez imalo stida u većini slučajeva su prigrlili i
etničku definiciju nacije.
Političko društvo prestaje biti proizvod
građana posvećenih zajedničkom ustavnom i pravnom poretku, nego, kao 1930-ih
pripadništvo nekoj naciji se određuje zajedničkim porijeklom ili religijom.
Kao i svaki ekstremni nacionalizam, i ovaj
postojeći se oslanja na politiku identiteta – na carstvo fundamentalizma, a ne
razumnu debatu. Kao rezultat, smjer dikurs ove politike jako brzo skreće prema
etno-nacionalizmu, rasizmu i religijskom ratu.
Uspon ekstremnog nacionalizma i fašizma u
1930-im se najčešće veže za ishod Prvog svejtskog rata u kojem je stadalo više
miliona ljudi, a u glave još više miliona su usađene ratne namjere. Pored toga,
rat je uništio evropsku ekonomiju i strovalio svijet u globalnu ekonomsku krizu
i masovnu nezaposlenost. Bijeda, siromaštvo i jad bili su temelj za usađivanje
otrovnih politika. Ali, uslovi na dašnjem Zapadu, poput onih u EU ili SAD-u, se
danas uveliko razlikuju.Uzevši u obzir imućnost ovih država danas, postavlja se
pitanje šta vuče njihove građane ka ovoj frustrirajućoj politici? Prije svega,
postoji strah – i to velike količine straha. To je strah utemeljen na
instinktivnom shvatanju da se “Svijet bijelog čovjeka”(realnost koju
podrazumijevaju i žive neki) bliži svome konačnom kraju i globalno i u
društvima na Zapadu. Migracije
stanovništva su problem koji nacionalistima vođenim mržnjom čini ove slutnje
realnim (ne samo mataforički). Donedavno, na globalizaciju se gledalo kao
fenomen naklonjen Zapadu. Danas, u vrijeme posljedica finansijske krize iz
2008. i usponom Kine (koja se pred našim očima pretvara u vodeću silu ovog
stoljeća) – postalo je jasno da je globalizacija dvosmjerna ulica u kojoj Zapad
gubi dio svoje moći i bogatsva od Istoka. Svjetski problemi se više ne mogu
potisnuti i ograditi, bar ne u Evropi, kojoj su bukvalno došli kucati na vrata.
U međuvremenu, kod kuće, “Svijetu bijelog
čovjeka” se prijeti imigracijom, globalizacijom svetskog tržišta, spolnom
jednakošću i pravnom i socijalnom emancipacijom seksualnih manjina. Ukratko,
ova društva predstavljaju fundamentalni šok tradicionalnom shavtanju uloga i
ponašanju u poretku. Sve ove temeljne promjene proizvele su čežnju za
jednostavnim rješenjima – da se grade ograde i zidovi, bilo na jugu SAD-a ili
jugu Mađarske – i jake vođe. Uopšte se ne treba čuditi činjenici da evropski
nacionalisti vide ruskog predsjednika Vladimira Putina kao svjetionik nade.
Naravno, Putin nije dopadljiv u SAD-u (vodeća svjetska sila se neće odreći
svojih stavova), niti se dopada poljacima i državama Baltika gdje se Rusija
vidi kao prijetnja za nezavisnost. Međutim, nacionalisti po ostatku Evrope
uglavnom shvataju Putina u njegovoj
anti-zapadnjačkoj retorici i težnji ka Velikoj Rusiji.
Sa novim nacionalizmom na pomolu koji
prijeti europskim integracijskim procesima, uloga Francuske je ključna. Bez
Francuske, Evropa nije dostižna, a Predsjednica Le Pen zasigurno zvuči kao
pogrebna zvona za Evropsku uniju (kao i za njenu zemlju i cijeli
kontinent).Evropa bi se u tom slučaju morala povući iz politike 21. stoljeća.
To bi vodilo ka neumoljivom kraju Zapada u geopolitičkom smislu. SAD bi se
morale zauvijek preorjentisati (ka Pacifiku), a Evropa bi postala dodatak na
Euroaziju.
Kraj zapada je proces koji se nazire u
magli, ali još nismo stigli tamo. Ono što je zasigurno, je da više zavisi od
budućnosti Evrope nego što su i najbučniji zagovarači njenog ujedinjena ranije
vjerovali.
(Auto je bio ministar vanjskih poslova i
vicekancelar Njemačke)
(The Bosnia Times, Project Syndicate)






