ANALITIKA
Knjiga “Sarajevski Armagedon” svojevrsni je politički triler
u kojem ne manjkaju ni epizode nalik na televizijske “sapunice”, sočno i strasno
pisan “njegov” obračun “s njima”, sa onima koji su, po Latićevom mišljenju,
obrukali ideju s kojom je stvorena SDA.
Piše: Vlastimir Mijović, thebosniatimes.ba, http://www.mijovic.net/
Knjiga Mustafe
Čengića “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira” već dva
mjeseca je čitalački, politički i mahalski hit. Prva dva izdanja rasprodata su
za samo dva mjeseca, u pripremi je već treće izdanje.
Zanimanju javnosti i brzoj prodaji ove knjige svakako su
pomogle i burne reakcije iz krugova bliskih osnivaču SDA i prvom predsjedniku
Predsjedništva BiH, pogotovo iz vodeće bošnjačke stranke i medija pod njenom
kontrolom.
Oni su se osuli drvljem i kamenjem na Čengićev uradak,
proglašavajući ga osvetničkom podvalom iz kuhinje jugoslovenskih tajnih službi
i izdavača knjige, Mustafe Kapidžića. Poručeno je da o Aliji Izetbegoviću ne
mogu suditi nikakvi pojedinci nego samo istorija!
Ako uporedimo ovu knjigu sa onom koja tek traži kontakt sa
publikom, koju je novinar, književnik i publicista Nedžad Latić napisao i
objavio pod naslovom “Sarajevski Armagedon”, prva razlika koja se nameće je da
su izostala brza i žestoka reagovanja. Praktično ih još ni nema od osoba i iz
krugova koje je Latić u svom uratku gotovo sravnio sa zemljom, iznoseći teške
ocjene, optužbe i zaključke – od Alije Izetbegovića, njegovog sina Bakira i
snahe Sebije-Seke, preko Hasana Čengića, Mensura Brdara, Huseina Živalja,
Edhema Bičakčića, Harisa Siladžića i drugih “izvođača korupcijskih i drugih
nakaradnih radova”, sve do turskog lidera Taipa Erdogana i premijera
Davutoglua, a najviše protiv ekipe koja trenutno drma Strankom demokratske
akcije (SDA).
Mislim da je ova ćutnja, koja obavija Latićevu knjigu, plod
spoznaje da Aliju Izetbegovića i SDA ovaj put ne pokušava da “razobliči” neko
sa strane, neki socijalistički uljezi, nostalgičari, osvetnici ili urotnici,
nego čovjek iz njihovog “safa”. Latić je osoba koja je dio “Alijinog
zatvoreničkog kruga” još od hapšenja i suđenja 1983. godine, jedan od onih koji
su privatno bili vrlo bliski Izetbegoviću, koji su s njim sarađivali, koje je
na samrtnoj postelji pozivao “da se s njima halali”.
Latić je obavljao i mnoge povjerljive zadatke za osnivača
SDA, pomagao mu je oko pisanja “Sjećanja”, sjedio s njim dok je pokušavao da
raspetlja neke finansijske kurcšluse iz rata i u prvim poratnim godinama. Brat
je Džemaludina Latića, jednog od najvažnijih ljudi iz okruženja Alije
Izetbegovića. U svakom slučaju, mnogo zna i javnost zna da – zna. Stoga je
njegovo svjedočenje kroz knjigu “Sarajevski Armagedon” svojevrsna diverzija
iznutra, glas čovjeka za kojeg se ne može reći da ljude i događaje zna iz druge
ruke.
Zbog toga se “odgovor Latiću” u krugovima SDA pomno smišlja
i planira, sa neuporedivo težim zadatkom nego što je bilo “blaćenje” Čengićeve
knjige. Otud i nedostatak reakcija u prvim danima života ove knjige, odgovora
kojeg se, kako je javno priznao na promociji, Latić plaši.
– Mnogo, zaista mnogo ljudi mi govori da se „čuvam“. Šapću
mi i ukazuju da sam „dirnuo u rabote opakih ljudi“ itd. Koga se to danas tako
boje Bošnjaci? Posebno mladi ljudi iskazuju ovaj strah. Valjda „bošnjačkog
režima“. Stoga mislim da sam „pogodio temu“ jer sam knjigom isprovocirao
krucijalni problem čega se ja plašim. A plašim se da je ova ideja, koju sam ja
definirao kao „nacionalna bošnjačka politička ideja“, evoluirala u svoju
suprotnost. Mi smo SDA osnovali radi rušenja totalitarizma koji je svojim
„verbalnim deliktom“ ulijevao strah u kosti bosanskim muslimanima. Kakav je ovo
novi „verbalni delikt“ zbog kojeg Bošnjaci ne smiju misliti i govoriti što nije
po volji režima? Ko ga sprovodi? To su pitanja kojima ću se baviti sve dok, ako
Bog da, ne otklonim strah iz očiju svojih čitalaca,“ poručio je Latić u vrlo
emotivnom obraćanju publici koja se okupila na zvaničnoj promociji knjige.
Naravno da se autor ne plaši polemika, demantija i drugih
javnih reagovanja. On se plaši spletkarenja i pokušaja neke surove, prljave
odmazde, svjestan da je dirnuo u “osinje gnijezdo”. I sam je u njemu bio, zna
kako se tu svode neki računi.
A Latić je, ovom knjigom, na sebe natovario sepet “aferima”.
Prvo, iznio je u javnost sadržinu mnogih događaja i razgovora za koje se
mislilo da nikad neće izaći na vidjelo dana.
Drugo, nije izbjegavao da prave
stvari naziva pravim imenima, ne štedeći ni samog sebe. Ono što mu može ozbiljno
pomoći da za svoje tvrdjne “kupi” povjerenje čitaoca, to je svakako i niz
samokritičkih opaski koje je Latić iznio na svoj račun, dok je još kusao sa
istog kazana kao i oni na koje se sada obrušio. A da je svašta ustvrdio,
stvarno jeste.
Dobro je primijetio i na Facebooku to objavio jedan čovjek
koji je, nakon čitanja poglavlja iz knjige koje sam prethodno ovdje objavio,
ovako sažeo Latićevu poruku:
“Bakiru UDBA ili KOS namjestili Sebiju i sad vode politiku
SDA pomoću nje i je*u nas sviju uzduž i poprijeko.”
Latić i na druge načine dovodi Bakira Izetbegovića u
kontekst iz kojeg se može zaključiti da je bio pod pritiskom ili “u šemi” sa
zloglasnim obavještajnim službama. Spočitava mu i to što nije poslušao amanet
svog “babe”, koji je u svom posljednjem intervjuu javno obznanio da ne želi da
mu sin postane politički nasljednik niti da se uopšte bavi politikom.
Zamjera
mu Latić i što žmuri na korupciju i lopovluk pripadnika SDA, a za samog Bakira
kaže da je žrtva “bijele korupcije”, da ne traži otvoreno hljeba preko pogače,
ali da se okorištava brojnim finansijskim i drugim pogodnostima koje navodno ne
traži.
Ne skrivajući da je bio obožavatelj Alije Izetbegovića,
Latić pokušava da objasni genezu svog “osvještavanja” i spoznaje da je upravo
osnivač SDA kriv što “su nam ukrali stranku”. Jako mu zamjera što je zataškavao
brojne finansijske malverzacije, posebno iz perioda kada je on birao ljude za
potrošnju visokih donatorskih iznosa iz inostranstva.
“Bila bi to još jedna muslimanska sramota”, prošaputao je
Alija. Tako u knjizi Latić prenosi riječi koje mu je Predsjednik rekao nakon
sastanka u njegovom kabinetu, gdje su bili prisutni svi akteri afera sa listom
“Ljiljan” i Bošnjačkom televizijom. Za ćutnju o tome kako su “isparile” velike
pare, Izetbegović je zamolio Nedžada i njegovog brata Džemaludina, koji su,
kako piše autor, iz ovih malverzcija izašli čistih ruku.
I za dovođenje mudžahedina i tolerisanje pripadnika
vehabijskog pokreta Latić krivi Predsjednika. Tu je još niz zamjerki na račun
Alije Izetbegovića, uz navođenje sijaset detalja iz njegovog privatnog i
emotivnog života, koje mogu zasmetati mnogim čitaocima, poput jednog koji je na
Facebooku napisao:
“Sve je grozno: i tekst, i trač, i da takvi ljudi dominiraju
bosanskom političkom scenom.”
I da pojedinačno ne nižem, u Latićevoj knjizi mnoštvo je
pikanterija, mahalskih tračeva, ogovaranja unutar Alijinog kruga, opisivanja
bahatosti s kojom je trošen i otuđivan donatorski novac, teških ocjena o
akterima tog dijela bošnjačke političke scene. Osobito je Latić kivan na Bakira
Izetbegovića, zbog kojeg se – kako kaže – definitivno odmakao od SDA.
Latić u knjizi pojašnjava i okolnosti prekida svojih veza i
prijateljstva sa Taipom Erdoganom i AK partijom, vehabijski pokret ocjenjuje
kao zlo koje je podmetnuto Bošnjacima, protivi se ideji hilafeta (kalifata),
opisuje kako se othrvao negativnom stavu koji je, pod uticajem Alije
Izetbegovića, imao o Kemalu Ataturku…
Knjiga “Sarajevski Armagedon” svojevrsni je politički triler
u kojem ne manjkaju ni epizode nalik na televizijske “sapunice”, sočno i
strasno pisan “njegov” obračun “s njima”, sa onima koji su, po Latićevom
mišljenju, obrukali ideju s kojom je stvorena SDA i koji su, umjesto bošnjačkog
naroda, kajmak mazali po svom privatnom kruhu.
Činjenica da u teškim riječima nije štedio ni oca i sina
Izetbegovića ovo štivo čini značajnim za objektivno i svestrano izučavanje
stvarne uloge koju je u jednom burnom vremenu odigrao čovjek za kojeg SDA
smatra da o njemu može suditi samo istorija. Latiću se ipak žurilo. Mislim da
je, u interesu javnosti, dobro da ga je pero zasvrbilo dok je sve još friško i
dok su mnogi likovi iz njegove knjige još politički i na druge načine aktivni
na našoj sceni. Uostalom, eto im javnosti, neka kažu svoju verziju onoga čime ih
je Latić šokirao ili možda nepravedno optužio.
(The Bosnia Times)
