TEME
“Oni” ne dolaze ni mijenjati ni
ugrožavati “nas”. “Mi” nismo krhki, a otvarajući vrata
“njima” možemo jedino postati – jači. Kad se dogode katastrofe, prva
je reakcija ljudi da pomognu, no empatija, nažalost, nema beskonačni vijek
trajanja. Zato se moramo učiti toleranciji i razbijati predrasude
FOTO: (AFP)
Znam naoko krhku Lejlu, stvorenje čelične
volje i energije nuklearnog projektila koja mi je, baš kao i mnogima na ovim
prostorima, pokazala da možemo… ako hoćemo. Ovu je jesen provela skupljajući
deke i vreće za spavanje, pelene i zimske jakne, vozeći kombi od mađarskog
Röszkea, prije nego što je Orban tamo digao zid, do beogradskih pločnika
preplavljenih bliskoistočnom nesrećom. Zadnjih mjeseci ona i, u međuvremenu,
narasla mreža njezinih volontera uglavnom su bili u Opatovcu, na Harmici, sad u
Slavonskom Brodu. Tog poslijepodneva ranog septembra stajale smo na njezinoj
terasi zatečene ksenofobičnim.
“Ti ljudi kao da… mrze izbjeglice”, jedva
je izustila. Sekundu potom, pozivajući se na elementarnu psihologiju i ponešto
životnog iskustva, obje smo u isti mah, pokušavajući nadglasati vlastite
tjeskobe, jedna drugoj viknule: “Nije da mrze, goni ih strah.” A u strahu,
znamo, ljudi postanu – manje ljudi; manji ljudi.
Mom petogodišnjaku lako sam, između pranja
zubi i usnivanja, objasnila ko su izbjeglice i zašto ih treba dočekati kao
svoje. Stavite pod bor, ako već niste ugurali u čizmicu, slikovnicu Holanđanina
Maxa Velthuijsa “Žabac i stanac”. Nešto je teže bilo uvjeriti poznanicu,
praktičnu vjernicu i majku velike porodice, da “oni” ne dolaze ni mijenjati ni
ugrožavati “nas”, da “mi” nismo krhki, te da otvarajući vrata “njima” možemo jedino
postati – jači.
Temeljni motiv koji diktira negativne
reakcije prema izbjeglicama, tumače psiholozi, strah je od nepoznatog i
drugačijeg.
“Walter i Cookie Stephen, poznati
istraživači predrasuda, kažu: ‘Ako je strah otac predrasuda, neznanje je njihov
djed.’ Iz neznanja proizlazi puno straha. Prirodna je reakcija da se bojimo ili
da smo tjeskobni pred onim što nam je manje poznato ili pak sasvim nepoznato”,
objašnjava dr. Dinka Čorkalo Biruški, profesorica s Katedre za socijalnu
psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
“Ono što znamo iz istraživanja i stava
prema imigrantima u zapadnoevropskim zemljama, a nema nikakvog razloga da je
kod nas drugačije, jest da postoji doživljaj prijetnje da će izbjeglice
mijenjati ‘našu’ kulturu. Dolaze ljudi iz drugačijeg kulturnog kruga, nose sa
sobom ponešto drugačije socijalne norme i pravila ponašanja, drugačije stilove
života i svjetonazore i u toj, kako mi psiholozi kažemo, ‘percepciji
prijetnje’, zaboravlja se da, prije svega dolaze – ljudi. Ljudi s kojima imamo
sličnosti. Takvu vrstu predrasuda diktira taj snažni doživljaj prijetnje koji
može biti na dvije razine. Prva je percepcija realistične prijetnje – ljudi se
boje da će im ti neki drugi i drugačiji uzeti egzistenciju, posao, resurse.
Drugo je ta, već spomenuta, simbolička prijetnja, doživljaj da će naša kultura
biti ugrožena ili barem biti promijenjena. Nema nikakvog razloga za strah od
promjene kulture, jer broj ljudi koji dolazi vrlo je mali u poređenju s brojem
stanovnika država koje ih primaju.”
Uzalud, primjerice, kancelarka Merkel
govori da njemačka privreda treba ljude i da imaju realan plan kako izbjeglice
učiniti ne teretom za socijalni sistem, nego vjetrom u leđa ekonomiji.
“Moderni oblici predrasuda se manje
zasnivaju na tome da ljudi doživljavaju izbjeglice kao egzistencijalnu
prijetnju, da strahuju da će im uzeti poslove, a više na ovoj simboličnoj
razini da će vrijednosti moje kulture biti promijenjene, da dolaze ljudi koji
se neće znati adaptirati, već će nametnuti svoju kulturu”, kaže Čorkalo
Biruški. “U podlozi je ideja da islam ne pripada evropskom civilizacijskom
krugu, što nije tačno. To je etnocentrična reakcija. No, takav mehanizam funkcioniše
u bilo kojoj grupi, bilo gdje, ne samo u Evropi etnocentrični stav kaže da je
moja kultura ‘metar’ kojim mjerim sve ostalo, pa i sve druge kulture, i pritom
držim da je taj ‘metar’ najbolji. Sve ono što je bitno drugačije od moje
kulture je nevažno, netačno ili ne valja. Svaka se grupa, jer to je
karakteristika socijalne dinamike, nastoji ponašati tako da su norme unutar
vlastite grupe jasne, kako bi ljudi znali kako se u određenim situacijama
ponašati. Kad te norme postanu nejasne, ili kad odjednom postane moguće i jedno
i drugo, ljudi se ne snalaze, ili se snalaze teže. Prva reakcija je da se
zatvoriš u poznato. Dio ovih etnocentričnih ili, ako hoćete, ksenofobičnih
reakcija, ide iz nespremnosti kulture da se mijenja.”
Da je pitanje izbjeglica na razini politike
vođeno s manje očite nepripremljenosti i improvizacije, moguće je da bi Evropljani,
pa tako i Hrvati, imali i manje straha od ljudi koje nevolja tjera u naše
krajeve. Bi li doista bilo tako, teško da će čvrsto potvrditi ijedan sociolog,
socijalni psiholog ili stručnjak slične provenijencije jer istraživanja nema. Ali
logika kaže da bi se građani osjećali sigurnije, a straha bi bilo manje, kad bi
mislili da se oni kojima su povjerili upravljanje dobro i planski nose s krizom
i velikim brojkama ljudi koji dolaze. “EU je trebala reagirati na puno
spremniji način, izbjeglički val se mogao predvidjeti. Ako se već toliko bojimo
za našu evropsku kulturu, onda valja reći da se, baš po uzusima te naše evropske
kulture, i nismo najbolje snašli, jer reakcija nije sasvim bila u skladu s
jednom od temeljnih vrijednosti Evrope, a to je – solidarnost”, upozorava
Čorkalo Biruški.
Kako bi se situacija mogla potencijalno
razvijati, o čemu ovisi hoće li strah od izbjeglica i ksenofobija opadati ili
rasti? Dr. Dean Ajduković, socijalni psiholog i profesor na zagrebačkom
Filozofskom fakultetu, kaže da će na to utjecati više faktora.
“Prije svega, ovisi o tome kako će vođe,
političari, artikulirati odnos prema izbjeglicama. U tom pogledu vidimo,
primjerice, vrlo različito ponašanje savezne kancelarke Merkel i regionalnog
bavarskog premijera. Ljudi u ovako ozbiljnim situacijama osluškuju ono što
političari – na kojima je odgovornost – rade, govore i koliko odaju dojam da
znaju kako će upravljati krizom. Kad imaju dojam da političari znaju šta govore
i da upravljaju krizom, onda im vjeruju ili će im vjerovati u onim porukama
koje neće pridonositi ksenofobiji. S druge strane, neki političari, kao što je
mađarski premijer, potiču ksenofobiju i iskorištavaju ovu situaciju.
Demokratska društva će apsorbirati veliki broj izbjeglica bez podizanja razine
ksenofobije. Jasno, eventualna ekonomska kriza bi mogla potencirati
ksenofobiju. To su dobro poznati socijalno-psihološki procesi da se oni drugi i
drugačiji, kad dođe kriza i neimaština, prozivaju da su krivci. Historija je
puna toga”, kaže dr. Ajduković.
S druge strane, dodaje, Evropljani će
pažljivo posmatrati i ponašanje izbjeglica. “Sad govorim kao da su oni
jedinstvena grupa, makar nisu. Svaki problem u njihovu ponašanju gledat će se
kroz povećalo i vjerovatno generalizirati. Vjerujem da su ti ljudi svjesni da
dolaze u kulturu u kojoj vladaju i trebala bi vladati pravila i red kojima se
moraju prilagoditi i, ako tako to bude, onda će doći do njihove integracije i
neće doći do povećanja ksenofobije.”
Neki su, makar niti na izbjegličkoj ruti
niti izbjeglička destinacija, poput Poljske, Češke ili Slovačke, jasno
izbjeglicama dali do znanja da na njih ne računaju. Drugi, poput Mađarske,
spriječili su im prolaz kroz njihovo dvorište. Treći, poput Njemačke ili
Švedske otvorili su vrata i počeli s restrikcijama tek kad su brojke postale
zabrinjavajuće.
“Jedni reagiraju ovako, drugi onako i u
cijelom tom kompleksu različitih reakcija dogodi se još I užas poput
terorističkog napada u Parizu. Jasno da to dodatno i jako poveća strahove i
ksenofobične reakcije, a uz to je praćeno i poluinformacijama jesu li neki od
počinitelja prošli kroz našu zemlju, pa nastaje opasnost da generaliziramo
vlastiti strah i počinjemo sve izbjeglice smatrati opasnima, stvara se
percepcija da su svi ti ljudi jednaki. Naravno da nisu”, kaže Čorkalo Biruški.
Julija Kranjec, socijalna radnica iz Centra
za mirovne studije (Cms), koja godinama radi s izbjeglicama i tražiteljima
azila, naučila je kaže, prvo iz teorije, a onda hiljadu puta iz prakse da se
ljudi otvaraju i prihvataju druge i drugačije onda kad imaju priliku upoznati
ih, a ne samo gledati ih izdaleka. Od 2004. do septembra ove godine u Hrvatskoj
je oko 5000 ljudi zatražilo azil, dobilo ga je njih samo 165 – uglavnom
Afganistanci, Sirijci, Iranci, Iračani, poneko iz Konga, Ugande, Turske,
Rusije… Donedavno je tema azila i izbjeglica u nas bila gotovo sasvim
marginalna, s tim ljudima susretali bi se, izdaleka, tek građani Kutine,
Zagrepčani u Dugavama, gdje su centri za azilante. Prije dvije godine Cms je
proveo istraživanje u Hrvatskoj koje je pokazalo da ljudi u Hrvatskoj imaju
najveću socijalnu distancu i najnegativnije stavove prema Srbima, Romima te
potom tražiteljima azila.
“Bilo je to iznenađujuće, jer većina u
Hrvatskoj u to doba nije imala nikakvo iskustvo s azilantima, nije ih nikada ni
srela, vidjeli su ih na televiziji”, komentira Kranjec. Dinka Čorkalo Biruški
kaže: “Nije jako neobično da se razvijaju predrasude – ako čovjek nikad nije ni
imao priliku upoznati osobu iz te druge kulture, ako nikada nisu imali priliku
za kontakt, i to za kontakt koji bi se odvijao pod uvjetima koji bi omogućili
stvarno upoznavanje, a to je da su ljudi jednakoga statusa, da imaju prilike za
duženje, za saradnju, za razviti prijateljstvo…
Uz to je nužan još jedan uvjet – stvarna i
nepodijeljena institucionalna podrška integraciji.”
Cms je posljednjih godina inicirao kontakte
između azilanata i domaćih stanovnika. Tako je, primjerice, nastao Kolektiv
Okus doma: tražitelji azila i hrvatski građani zajedno su kuhali, kasnije
objavili i kuharicu.
“Ako smo prihvatili hranu s drugog kraja
svijeta, zašto ne bismo prihvatili i ljude? Družili su se tako, otkrivali
odakle je hrana koju mi u Hrvatskoj svakodnevno jedemo, razmjenjivali priče o
običajima. Pamtite kad vam Afganistanac ispriča koje je zadnje jelo pojeo prije
nego što je morao napustiti dom… Tu padaju zidovi, prepoznaju se sličnosti”,
ilustrira Kranjec. Prije pet godina nogometaši NK Zagreb 041, pokrenuti svojom
navijačkom grupom Bijeli anđeli, prišli su aktivistima Cms i ponudili da
njihovi navijači igraju fudbal s tražiteljima azila. “Bila je to odlična ideja.
Jer većina tražitelja azila u Hrvatskoj bili su muškarci, a većina naših
volontera su tad bile žene. Ovako su dobili priliku za kontakt s muškarcima,
druženje i aktivnost na zraku, što im sve treba. Igrali su fudbal jednom sedmično
u blizini prihvatilišta u Dugavama, zajedno odlazili na neke utakmice. Osnovali
su i zajednički fudbalski klub, a trener je bio Nigerijac…” priča dalje
Kranjec. U doba kad je tek otvoreno prihvatilište za azilante u zagrebačkim
Dugavama, Cms je organizirao druženje stanovnika prihvatilišta i njihovih
zagrebačkih susjeda. “Bio je 1. maj, dan za grah, došlo je puno ljudi, starih,
mladih, porodica s djecom, tražitelji azila svirali su afričke bubnjeve i
stvorili atmosferu i taj dan su vjerovatno pale barijere u nekima. Prije toga
većina stanovnika Dugava tražitelje azila viđala je tek u prolazu, ‘izdaleka’.
Sasvim je drugačije kad dobijete priliku upoznati te ljude od kojih možda i
podsvjesno pomalo zazirete. Nakon takvih druženja javljaju nam se ljudi koji
požele volontirati, neki od njih otvoreno kažu da su prije imali velike
predrasude, ali ih je život demantirao. Takav je slučaj starije žene kojoj je
jedna azilantica iz Nigerije u ZET-ovu autobusu htjela pomoći nositi vrećice, a
starica je mislila da ju želi opljačkati. Kasnije je shvatila koliko je njezina
reakcija bila neprimjerena, izazvana predrasudama.”
Volontera je, kaže Kranjec, puno, ali treba
ih i više. “Javljaju se razni, od onih koji imaju vremena da odu volontirati u
kamp na pet dana, do ljudi koji imaju svoje firme, koji žele donirati, penzionera,
studenata, zaposlenih…”
Čorkalo Biruški upozorava: “Koliko god se
činilo da smo jednonacionalni, Hrvatska je zapravo multikulturna zemlja. Mi smo
na stjecištu različitih kultura i imamo iskustva sa školovanjem različitih
nacionalnih manjina, pa možemo iskoristiti ta iskustva ne bi li olakšali
integraciju djece migranata koji će eventualno odlučiti ostati u Hrvatskoj.
Proces integracije nije jednosmjeran, ne podrazumijeva samo akciju i napor
onoga koji dolazi, nego je napor i angažman sa strane kulture primateljice.
Tolerancija na različitosti nije nešto s čime se ljudi rađaju, toleriranje
različitosti se uči.”
Dodaje kako dijete izbjeglica iz Sirije,
koje je došlo u razred svojih vršnjaka s jednakom spremnošću da uči i radi kao
i drugi đaci, ima mnogo više sličnosti s drugim učenicima nego različitosti.
“Ako dobije poruku prihvaćenosti, može se puno brže prilagoditi, lakše naučiti
jezik i uklopiti se u zajednicu. Škola se može odlično iskoristiti kao
integracijski prostor i to zapadna Evropa radi. Neki od izbjeglica neće samo
ovuda proći, neki će i ostati. Ljudi koji odaberu ovdje ostati žele isto što i
svi mi – privređivati i brinuti se za svoje porodice. Ja ne vidim da je
potrebna neka veća sličnost od toga… To su ljudi koji su spremni pošteno
raditi, brinuti o svojim porodicama, nastojeći se prilagoditi sredini u kojoj
žive.”
U posljednje vrijeme i neki liberalniji
političari polako mijenjaju retoriku, pritisnuti zabrinutom javnošću. Kako svako
od nas može poraditi na sebi, racionalno neutralizirati eventualni osjećaj
ugroženosti i straha koji polako počinje pritiskati i neke koju su ispočetka
bili otvoreni prema izbjeglicama? “Možemo se upitati ko je od naših bližnjih,
od predaka, rođaka i ostalih bio u situaciji da spašava glavu u zadnjih 50, 60
godina. Upitati se kako je taj bio primljen, ko mu je pomogao, kako su se
ponašali u sredinama koje su ih primile. Mi smo svi, živeći na Balkanu i u
istočnoj Evropi, dotaknuti veliki migracijama, ako ne u našem životu, onda u
životu naših bližih predaka. I to bi sad moglo pomoći ljudima da kažu: ‘Da, i
moji su bili u takvoj situaciji.’ Ili: ‘I ja sam bio u takvoj situaciji.’ Da se
upitaju: koje su bile posljedice po društvo i po ljude s kojima su se moji tad
počeli družiti, gdje su se integrirali i koje su bile posljedice po našu porodicu?
No, budu li brojevi silno veliki, do te mjere da postanu zastrašujući, onda bi
i te ograde mogle pasti”, kaže Dean Ajduković. Što u tom slučaju napraviti da
ne eskaliraju negativne emocije? “Baš zato je potrebno da se krizom upravlja,
da ljudi znaju da nije izmakla kontroli, da će te ljude biti moguće na
pozitivan način apsorbirati i staviti u funkciju razvoja društva. Mi ćemo se u
Hrvatskoj sigurno s time suočiti, u to nema sumnje. I zato je bitno da se o
tome javno razgovara, piše…”
Čorkalo Biruški dodaje: “Ključna je dobra
informiranost građana, to mora biti strateška odluka vlasti. Kad se dogodi
katastrofa, prva reakcija ljudi je nesebična pomoć, ali empatija ima vijek
trajanja. Pomoć ne treba očekivati u beskraj, ako je ona neorganizirana i ako
ne znamo koliko će to trajati, ako nemamo jasnu ideju koja su očekivanja, koja
je uloga i funkcija Hrvatske, na koji način se naše društvo priprema, kako ćemo
integrirati male imigrante u škole, vrtiće, kako ćemo omogućiti da njihovi
roditelji što prije počnu živjeti produktivnim životom.”
Nakon žestokih stresova koji su ljudi
preživjeli, dodaje, nužno je omogućiti im što normalnije uvjete, i to što
prije. “Bilo bi dobro da javnost zna koji su planovi naše države, jer na taj
način ćemo pomoći i izbjeglicama i domaćem stanovništvu koje je onda ohrabreno
jer osjeća da ih vlasti vode i kroz taj proces prihvatanja situacije i novih
ljudi u društvu.”
(The Bosnia Times, Globus, Autor: Karmela
Devčić)
