ANALITIKA
Jedan od vodećih američkih listova,
Christian Science Monitor pita: „Da li Saudijska Arabija može voditi širi
ideološki i taktički rat protiv oblika ekstremizma kojem je njena vlastita
politika dozvolila da se širi?”
Piše: Hajrudin Somun, thebosniatimes.ba
Vrhovni lider Irana Sejid Ali Hamenei,
motivisan „gorkim događanjima slijepog terorizma u Francuskoj“, obratio se
mladim ljudima Zapada porukom u duhu i stilu kako vjekovne perzijske mudrosti,
tako i principa iranske islamske revolucije.
U želji da oni „udare temelje ispravnoj,
časnoj i dostojanstvenoj interakciji sa svijetom islama“, Ajatolah Hamenei
mlade ljude nastoji dovesti do „ispravne spoznaje“ stanja i mentaliteta čiji su
plod „prezrene skupine kakav je ISIL (tzv.Islamska država)“. „Dok politikom
Zapada dominiraju dvostruka mjerila, i dok se terorizam u očima njegovih moćnih
sponzora dijeli na dobri i loši, i dok interesi vlada imaju preimućstvo nad
humanim i etičkim vrijednostima, nema potrebe da na drugim mjestima tragamo za
korijenima nasilja“.
Podsjećajući na pariske prizore „koji neizostavno moraju izazvati ljudska
osjećanja“, Ajatolah Hamenei ih odmah stavlja u širi kontekst: „Ko god u
sebi ima i koliko trun ljubavi i čovječnosti“, kaže, „biva dirnut i ožalošćen,
bez obzira da li su se takvi prizori odigrali u Francuskoj, Palestini, Iraku,
Libanu li Siriji“. U skladu sa načelima koje kao vođa Islamske republike Iran
ističe već decenijama, on posebno naglašava da su „ova nasilja, na različite
načine, djelotvorno i konstantno bivala i jesu potpomagana od velikih sila“.
Pri tome kaže: „Danas je već malo onih koji ne znaju da su Sjedinjene Američke
Države imale ulogu u osnivanju, snaženju i naoružavanju Al-Kaide, Talibana i
njihovih sramnih produžetaka“. A onda u istu ravan uz tu podršku stavlja
„očigledne i poznate podržavatelje tekfirijskog terorizma“, koji su „uprkos
tome što se radi o najretrgogradnijim političkim sistemima, uvijek u redovima
saveznika Zapada, dok se istovremeno nemilosrdno nastoje ugušiti najnaprednije
i najsvjetlije ideje u regionu koje su proizišle iz dinamičnih demokratskih
procesa“.
Otvoreno pismo Ajatolaha Hameneija omladini Zapada, koje je zaslužilo veću
pažnju nego što mu je data, privuklo me je iz bar dva razloga. Jednog više
ličnog, drugog opštijeg i konkretnijeg. Ono kad kaže „danas je malo onih koji
ne znaju…“ podsjetilo me na vrijeme kad sam bio među „malo onih koji su to
saznavali“, i to baš u Teheranu, na diplomatskoj dužnosti. Tada, krajem
osamdesetih, jedan prijatelj iz UNOKE, agencije UN, tek stigao iz Afganistana u
kojem je buktao rat protiv Rusa, rekao mi je da se tamo pojavila neka grupa
mladih, fanatičnih buntovnika koji siju strah u narodu, a nazivaju ih
„talibani“. Još mi je rekao da izgleda kako Amerikanci stoje iza njih i
naoružavaju ih. Zatim sam saznao da su Iranci protiv njih, da im ne daju preko
svoje granice i da su posredno upozoravali Zapad o njihovoj pravoj prirodi.
Drugi je razlog iznenadna vijest koju je u ponoć prošlog utorka obznanio
saudijski drugi prijestolonasljednik i ministar odbrane princ Muhamed Bin
Selman o formiranju „vojne koalicije“ muslimanskih zemalja za brobu protiv
terorizma. Osim toga što je rekao da su se pozivu iz Rijada odazvale 34
većinski muslimanske države, sve ostalo vezano za tu neočekivanu inicijativu sa
saudijskog dvora još je nejasno. I konfuzno, kad se pita koje sve u toj
koaliciji, kako će to ona „vojno“ predvoditi borbu protiv terorizma, i kako to
da je pokreće kraljevina čija avijacija od proljeća tuče Jemen, umjesto da se
okrene svom silom protiv ISIL-a.
Lijepo je što takvu ideju iznose „Hadimu-šerifejn“ -„čuvari dviju
najvećih islamskih svetinja“, Meke i Medine, jer je ISIL, odnosno Daeš, zlo s
kojim treba da se suoče i bore protiv njega muslimani prije svih drugih. Ako se
ne raspadne i prije nego što stupi u rat protiv terorizma, o toj koaliciji će
se još raspravljati, ali evo već početnih sumnji u njenu djelotvornost. Prvo, svijet
se pita kakva je to „islamska koalcija“ ako u njoj nisu Iran, Irak i Sirija, na
primjer. Drugo, Indonezija, s najviše muslimana na svijetu, već je rekla da ne
bi rado ni u kakvu „vojnu alijansu“, a prihvatila je poziv iz Rijada samo zato
što joj je traženo da pristupi „centru za koordinaciju protiv ektremizma i
terorizma“, a ne „vojnoj koaliciji“. Druga po redu, Pakistan, teško da bi svoju
vojsku stavljala pod saudijsku komandu kad je njen parlament već odbacio
koaliciju za borbu u Jemenu, formiranu takođe u Rijadu. SAD ne može a da ne
podrži svog, uz Izrael, najvažnijeg saveznika na Srednjem istoku, ali se u
State departmentu vjerovatno pitaju što i jedan od vodećih američkih listova,
Christian Science Monitor: „Neki se pitaju“, pisao je ovih dana, „da li
Saudijska Arabija može voditi širi ideološki i taktički rat protiv oblika
ekstremizma kojem je njena vlastita politika dozvolila da se širi.“
Da pomenem i dva stava iz muslimanskog svijeta. Hakim Azameli, član Komisije za
sigurnost i odbranu iračkog parlamenta saudijsku inicijativu nazvao je
„sektaškom koalcijom“, a Amin Saikal, direktor Centra za arapske i islamske
studije na Australijskom nacionalnom univerzitetu kaže: „To je važan korak
prema ubjeđivanju skeptika, posebno na Zapadu, da je muslimanski svijet ostao
pasivan u suočavanju s nasilnim ekstremizmom. Međutim, taj savez teško da može
učiniti neku veću razliku u borbi protiv globalnog terorizma, a vjerovatno će
produbiti sunitko-šiitske sektaške podjele unutar muslimanskog svijeta.“
Na to je nesumnjivo ciljao i Ajatolah Hamenei, a pod njegovim „očiglednim i
poznatim podržavateljima tekfirijskog terorizma“ nije teško prepoznati
Saudijsku Arabiju. Bilo kako bilo, zar se može uopšte govoriti o „koaliciji
islamskog svijeta“ bez Irana?
(The Bosnia Times, Vijesti.ba)
