KULTURA
SRANJE, kao što je filozof Harry Frankfurt napisao u svojoj
knjizi iz 2005. “O sranju”, nije isto što i laž. U slučaju laži,
lažac zna da ono što govori nije istina. U slučaju sranja, seratora jednostavno
nije briga je li ono što govori istinito.
FOTO: (Idiocracy/Press)
SRANJE, kao što je filozof Harry Frankfurt napisao u svojoj
knjizi iz 2005. “O sranju”, nije isto što i laž. U slučaju laži,
lažac zna da ono što govori nije istina. U slučaju sranja, seratora jednostavno
nije briga je li ono što govori istinito.
Stoga, kada bih vam u ovom trenutku rekao “ovaj članak
napisao sam na pisaćoj mašini”, to bi bila laž, ali kada bih vam rekao
“neke komponente u mom računalu proizvedene su u Tajvanu”, radilo bi
se o sranju jer se nisam potrudio provjeriti istinitost moje izjave.
Zlatno doba sranja
Živimo u zlatnom dobu sranja. Internet je prepun
neprovjerenih tvrdnji. Tome je posebno podložan svijet duhovnosti, alternativne
medicine i slično. Pročačkate li malo po takvim člancima, nabasat ćete na
tvrdnje kao što su “kvantna svijest” ili homeopatski princip
“slično se sličnim liječi”, a radi se o tvrdnjama koje su iznesene na
način da se istina ne uzme u obzir.
U nedavnoj provedenoj studiji, tim istraživača pod vodstvom
dr. Gordona Pennycooka sa univerziteta Waterloo, pozabavio se posebnim, ali
uobičajenim oblikom sranja – pseudo-dubokoumnim sranjem ili “naoko
impresivnim opažanjima koja su predstavljena kao istinita i značajna, ali
zapravo su isprazna”. Pseudo-dubokoumna sranja nalazimo na svakom koraku,
a posebno u raspravama koje nisu utemeljene na racionalnom rasuđivanju.
Tokom istraživanja, Pennycook i njegove kolege ispitale su
stotine ljudi da ocjenama od 1 do 5 ocijene dubokoumnost pojedinih izjava od
kojih je većina uzeta sa satirične stranice wisdomofchopra.com koja funkcioniše kao generator
tobože dubokoumnih izjava Deepaka Chopre (“samo jedna čestica je teren
nevjerovatnih poteza”) dok su druge izvučene iz Choprinih pravih tweetova,
a istraživači su u njima prepoznali barem tragove dubokoumnosti (“rijeka
prolazi kroz kamen, ne zbog svoje snage već zbog upornosti”).
Rezultate su uvrstili na “skalu sklonosti sranju”
koja pokazuje koliko je određeni ispitanik sklon doživjeti sranje kao nešto
uistinu dubokoumno, a prikupili su i podatke o inteligenciji ispitanika, o tome
vjeruju li u paranormalne pojave, jesu li vjernici te još neke njihove
karakteristike.
Ko je sklon sranjima?
Pennycook je u zaključku napisao da su ljudi koji su
“manje skloni refleksiji, smanjenih kognitivnih sposobnosti ili naginju
vjerovanju u urote, ujedno skloniji i religioznim, paranormalnim uvjerenjima te
alternativnoj medicini”.
Radi se o karakteristikama koje bismo mogli staviti pod
egidu “ne pretjerano skeptični”, grupu u koju spadaju svi oni koji
instinktivno ne propituju svaku informaciju s kojom se susretnu. Primjerice,
oni bi izreku “svako od nas uzdiže egzistencijalno blaženstvo”
protumačili kao nešto dubokoumno iako se radi o slučajno generiranoj izjavi s
gore spomenute stranice. Oni koji su skeptični, takvo bi što nazvali
najobičnijim sranjem.
Stvari postaju nešto komplikovanije kad dođemo do odnosa
vjerovanja u pseudo-intelektualna sranja i vjerovanja u štetna medicinska i
znanstvena uvjerenja. Ima smisla pretpostaviti da je neko tko vjeruje u
Choprine mudrosti skloniji povjerovati i u, primjerice, neprovjerenu
informaciju da kokosovo ulje liječi Alzheimerova bolest.
Ali, bez daljnjih istraživanja to je teško dokazati.
Kako natjerati ljude da počnu razmišljati
Pennycook tvrdi da nije najjasnije kako ljude natjerati da
prestanu vjerovati u pseudo-dubokoumna sranja: “Inače naglašavam važnost
kritičkog razmišljanja, ali ovo je nov za sve nas. Ne možemo učiniti mnogo kako
bi povećali inteligenciju, ali možemo se potruditi da više promišljamo o
informacijama na koje svakodnevno nailazimo. Naravno, zbog količine informacija
u današnje vrijeme, potrebno je biti posebno predan kad se radi o pojedinim
temama (primjerice, zdravlje ili dobrobit).
Ako postoji direktan način da ljude odviknemo od
lakovjernosti onda će to vjerovatno uključivati poticanje da izađu iz prvog sistema
razmišljanja (brz, intuitivan i emotivan) i uđu u drugi sistem (sporiji,
savjetodavniji, racionalniji). Šta bi se dogodilo kada bi nam u naviku prešlo
da autore s kojima se najviše slažemo ponekad stavimo na test, uzmemo neku
njihovu knjigu i odlučimo pristupiti sadržaju kao da smo skeptični prema onome
što čitamo?”
Uglavnom, cilj bi trebao biti da malo usporimo i pažljivije
istražimo informacije koje su pred nama i ispitamo jesu li sranje.
(The Bosnia Times, Jesse Singal, New York Post)
