Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Dakle, kada je riječ o Senaidu Memiću, novom ambasadoru Bosne i Hercegovine u Maleziji, on uopće nije iznimka, već pravilo kadrovske politike SDA. Ono što njega čini uspješnim u bošnjačkim akademskim, jer on je čak i doktor nekih znanosti, i političkim sferama jeste sve ono što Bošnjake kao naciju unazađuje, a državu destruira. Prije svega Memić se može tretirati kao egzemplar vulgarnog bošnjačkog nacionalizma kojeg su u SDA inaugurirali Omer Behmen i Hasan Čengić. Memić je njihov učenik, šegrt i pulen. I stoga vjerujem da je Memića za ambasadora u Maleziju poslao Čengić zbog svojih poslova, a da je Bisera Turković, kao Čengićeva politička „posestrima“ završila proceduralni posao.
VULGARNI NACIONALIZAM
Sve drugo što je pri Memiću, od sina kojem se sudilo zbog teškog kriminala, pa ga kao osuđenika pomilovao Haris Silajdžić, a opet na intervenciju Hasana Čengića, pa do enormnog bogatstva kojeg je stekao kao „diler“ oružja, a kasnije i kao načelnik općine Ilidža, može se pronaći i kod desetine njegovih stranačkih pajdaša. Njihova djeca i(li) unuci su delinkventi ili se bar ne klone društvenih zala. Neki su skrivili saobraćajke sa smrtnim posljedicama a da ni dana u zatvoru nisu proveli. Mediji su objavili sudsku dokumentaciju o delikventnom i nasilnom ponašanju Harisa Zahiragića, nove zvijezde vulgarnog bošnjačkog nacionalizma čiji se politički stavovi ne razlikuju od akorda Tompsonovih pjesama.
“Nije sve što dođe poslije napredak“, poruka oca modernog italijanskog romana Alessandra Maconea. Skoro da se tako može reći za bošnjački režim koji je nastao na krhotinama komunističkog režima. Veoma malo, skoro neznatan broj Bošnjaka bio je uposlen u diplomatsko-konzularnim poslovima bivše Jugoslavije. Ali ako bismo usporedili biografije tih nekoliko ambasadora sa sadašnjom bošnjačkom diplomatskom bulumentom uočili bismo tako „drastične razlike“ da bismo se trebali naježiti od straha za budućnost naše domovine. Pa čak ako se prisjetimo i vremena kad su bosanskom diplomatijom kormilarili Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbegović, pa i Zlatko Lagumdžija i usporedimo to sa sadašnjim profilom ljudi koje je SDA uhljebila u diplomatiji uočit ćemo kako smo spali na „niske grane“ na geopolitičkom planu.
Tako smo dobili novog ambasadora u Turskoj Adisa Alagića koji će na novoj dužnosti zamijeniti dosadašnjeg ambasadora Bakira Sadovića. On zaslužuju pažnju jer je Ankara bila i ostala najbitnija diplomatska destinacija za Bosnu i Hercegovinu. Sadović je sijamski blizanac Osmana Mehmedagića Osmice kad je u pitanju njegov karijerno-politički profil. Kako je Osmica nosio tašnu Aliji Izetbegoviću i kupovao mu fish burgere u McDonald'su, tako je Sadović nosio tašnu Bakiru Izetbegoviću i vršio kurirske poslove nosajući ceduljice od zgrade Predsjedništva do zgrade AID-a. zauzet tim poslovima Sadović se nije mogao posvetiti studijama pa je stekao diplomu na sličan način kao i Osmica.
Alagić je relativno nepoznata ličnost na domaćoj političkoj sceni. Na dužnost ambasadora odlazi sa funkcije savjetnika člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića gdje je bio savjetnik za ekonomska pitanja. Doduše, Alagić se školovao se u Turskoj kao i njegova supruga. Predsjednik je asocijacije turskih aluminija Tumed.
„TATA MATA“ DIPLOMATA
Pošto je ovo vrlo delikatan period za tursko-bosanske odnose, poslati ovako neiskusnog „tata mata“ diplomatu u Ankaru može biti kobno za Bosnu i Hercegovinu. S jedne strane Bakir Izetbegović nikad nije bio slabiji. Njegova pozicija lidera SDA je ozbiljno poljuljana, dok su njegovi odnosi sa opozicijom frustrirajući. Tako da se zahvaljujući njemu probosanske snage doimaju kao nemoćne i uspavane u odnosu na secesionistički politički hrvatskosrpski blok, što međunarodnim diplomatama pruža mogućnost za izgovor da shvate kako su se Bošnjaci, ipak sic. (!), umorili od borbe za državu. Pitanje je dana kad će neki ambasador izgovoriti istu rečenicu kao i Bill Clinton kad je izgovorio kako se borci Armije BiH neće da bore za Srebrenicu. Na opasnost ovakve bošnjačke politike upozoravao je pokojni Ivo Banjac.
S druge strane turskog predsjednika zapadne diplomate vide kao autokratu sa sultanskim ovlaštenjima i kalifskim ambicijama. Ovakav Erdoganov profil definirali su nakon konverzije Aja Sofije u džamiju. Erdogan po njima stimulira i finansira promociju Aja Sofije, kao trećeg svetog islamskog objekta po važnosti, odmah iza Velike džamije u Meki i Al Akse u Jerusalemu. U vrhu liste megalomanskih planova Erdogana je uzdizanje Turske u sunitskom svijetu na postolje sa Saudijskom Arabijom i Egiptom i zato mu je potrebna Aja Sofija, kao najmoćnije znamenje u posjedu Turske u muslimanskom svijetu. Saudijci imaju Meku, Egipćani Al Azhar, a Erdogan od Aja Sofije želi napraviti novi simbol muslimana sunita.
Meka je simbolično mjesto rađanja islama, univerzitet Al Azhar je metaforički rečeno mozak islama jer obrazuje muslimansku inteligenciju, a Ajaa Sofija bi trebalo postati simbol trijumfa islama nad kršćanstvom, najvećeg trijumfa muslimana u historiji: osvajanje drugog Rima, grada nad gradovima, pišu zapadni mediji.
Oni ukazuju kako Erdogan radi predano na tome da prikaže Turke kao avangardu muslimanskog svijeta. Međutim, malo ko, a pogotovo među arapskim državama, priznaje taj status Turcima, osim pripadnika panislamskog pokreta Muslimanska braća kojem Ankara pruža finansijsku i logističku podršku.
Štaviše, većina muslimanskih država je otvoreno protiv obnove hegemonističke uloge nekadašnje Porte u arapskom svijetu. O tome svjedoči i snažna alijansa koju su napravili Egipat, Saudijska Arabija i zalivske petromonarhije, sa izuzetkom Katara, protiv Turske.
Diplomatski izvori beogradskog časopisa „Nedeljnik“ u Bruxellesu upozoravaju da je samo pitanje vremena kada će se oko turskog “sultana” Erdogana koncentrirati na prostor Zapadnog Balkana.
“Čim bude riješio jedan od četiri otvorena fronta (Kurdi, Sirija, Libija i teritorijalne vode oko Cipra), Erdogan će otvoriti, iz njegovog ugla gledanja, sjeverni front, odnosno Zapadni Balkan. Najveća opasnost u sigurnosnom i političkom kontekstu je da Turska i Rusija, preko svojih marioneta u zapadnobalkanskim državama, pretvore čitav region u bure baruta. Erdoganov uticaj na bošnjačku i albansku političku elitu je mnogo jači nego što se to pretpostavlja, dok je ruski uticaj jak u Beogradu i Banjaluci, ali ne toliko koliko se vjeruje, baš kao što nije neutraliziran u Podgorici i Skoplju i pored njihovog inkorporiranja u NATO”, kaže za „Nedeljnik“ izvor iz jedne od vodećih članica Sjevernoatlantske alijanse.
Zar na ovakve geopolitičke izazove mogu odgovoriti Memić i Alagić? Bez ikakve dileme mogu reći da ne mogu, jer nemaju niti obrazovanje niti političku kulturu da uopće vode brigu o ovome. Ne mislim ja da smo trebali poslati diplomate koje bi imale kuraži reći „u brkove“ turskom predsjedniku kako njegova politika može ozbiljno naškoditi ugledu i položaju Bosne i Hercegovine kako na zapadu, još više na islamskom istoku, već mislim da naše diplomate moraju „sa lica mjesta“ tačno informirati onoga ko ih je poslao kako se postaviti i kakve stavove zauzimati kad je u pitanju „emanet“ kojeg je Erdogan preuzeo od Izetbegovića. Zato svu odgovornost i svu krivicu pripisujem isključivo njima!
(TBT)