POLEMIKE
Svodeći svaku duhovnu misao, svaku iskru života u šematske
religijske okvire, SDA ideologija
vjerske isključivosti, izolacije i samodovoljnosti, uskratila je
mnogim potencijalima slobodu stvaranja, umrtvila ih je, oduzela im je zrak koji
su trebali disati punim plućima, bacila u nazadak, u osamnaesti vijek.
FOTO: Čengić (Oslobođenje)
1 ISLAM KAO
KULTUROLOŠKI I SOCIJALNI OKVIR Nacionalizam preživljava jer se prilagođava
stalnoj potrebi ljudi da traže sigurnost
u kolektivu, posebno ako zaštita ne dolazi od demokratske države i njenih institucija. U teškim vremenima
ljudi traže utočište pod jednim
vođom, jednom ideologijom i
jednom vjerom – iz čega
se rađa totalitarizam. Alija Izetbegović je širokim slojevima muslimanskog stanovništva, u vrijeme opšte
nesigurnosti i straha, umjesto klasnog i regionalnog kolektivizma koji
su do tada bili dominantni, ponudio religijski kolektivizam koji nije bio
emocionalno ograničen, jer je istovremeno bio i nacionalan i univerzalan. Ono
što je bilo etnička zajednica pretvoreno je u vjersku zajednicu sa dominantnim osjećanjem pripadnosti cjelini u kojoj vlada jedinstvena
politička volja. Lojalnost prema naciji, koja je do tada bila iznad svake druge privrženosti,
pretvorena je u lojalnost prema vjeri.
Bošnjačka vjersko-nacionalna politička misao temelji se na
esencijalističkom pogledu na svijet, dakle onom sistemu vrednovanja u kome se ljudi grupišu oko jedne ideje, jedne
vjerske ideologije, jednog sistema mišljenja – koji je nepromjenjiv, stalan i
neupitan. To sasvim odgovara religioznom poimanju stvarnosti. Po tom vrednovanju
Bošnjak ne može biti ništa drugo nego islamski vjernik. Pojedinac, kao ličnost,
i ne postoji izvan naroda i vjere. Individualizam ugrožava socijalnu harmoniju
i jedinstvo i zbog toga je nepoželjan. U
kolektivističkom društvu individua
potpuno zavisi od drugih i nema slobodu
i neovisnost u donošenju odluka. Na tim osnovama se vrši redizajniranje
bošnjačkog identiteta.
2 SLIJEPA ULICA Esencijalistički pogled na svijet stavlja se danas pod znak pitanja i sve se više
shvata kao slijepa ulica koja ne vodi do održivog višenacionalnog društva. Smatra se da politika sazdana na ovoj osnovi vodi
društvo u segregaciju i od- nos “mi
– oni”. U posljednje dvije decenije čuju se sasvim novi glasovi
o tome kako održati zajedno društvo koje je multinacionalno obilježeno. Govori se o “pluralističkoj perspektivi” u
kojoj je svaka individua nosilac više identiteta, o perspektivi u kojoj će
ljudi istovremeno biti članovi više
različitih grupa. Prema pluralističkim pogledima, ljudima je teško da
ispune svoje životne potrebe kada su, sa svoje strane ili sa strane
drugih, prisiljeni ili
gurnuti u esencijalističke identitetske kategorije. Smatra se da je identitet veoma važan,
ali i promjenjiv i veoma
personalno obojen. Preovladava shvatanje da je sve teže ljude svrstavati
u pojedine kulturne grupe.
U pluralističkom društvu individua ima mogućnost i snagu da sama
utiče na stvaranje svoga identiteta. Takve mogućnosti su veoma sužene u društvima koja su formirana
prema esencijalističkom pogledu na svijet. Pojedinac nema tu slobodu jer mu je uskraćuje “izvorni identitet” kome on pripada, originalni, pravi etnički identitet koji je nepromjenjiv. Takav identitet je stalna kategorija,
trajni okvir i obrazac ponašanja i on se ne smije dovoditi u pitanje jer se
time ugrožava opstojnost nacionalnih
interesa. Bošnjačko društvo se u
posljednje dvije decenije reformiše prema esencijalističkim shvatanjima. Vjerski kolektivizam je jedan od najbitnijih rezultata tog procesa i ujedno glavna osnova bošnjačkog vjerskog nacionalizma.
Prihvatanje esencijalističke dogme o identitetu dalo je
Stranci demokratske akcije drugi bitan predznak vjersko-nacionalističkog pokreta. Po esencijalističkim shvatanjima samo jedna osoba, samo jedan predstavnik grupe koja se formira na osnovu kulturnog, religijskog ili etničkog zajedništva može
da predstavlja i zastupa tu grupu. Nacionalizam traži jednog vođu, jedno mišljenje, jednu državu. Na tim osnovama Alija Izetbegović
je izrastao u neprikosnovenog vođu Bošnjaka, kakvi su bili Milošević i Tuđman.
Sasvim je izvjesno da
će ovo ideološko naslijeđe i u budućnosti
usmjeravati Stranku demokratske akcije ka autokratiji i traganju za jakim liderom koji će donositi odluke i istupati
u ime vjerskog političkog
kolektiva. Ne postoji niti jedan znak koji bi najavio zaokret SDA ka pluralističkoj perspektivi, ka
individualnim slobodama u kreiranju identiteta i zastupanju političkih interesa
koje može da čini više osoba7, koje predstavljaju
više identiteta, a ne samo jedan
izvorni, u ovom slučaju vjerski.
3 VJERSKI
KOLEKTIVIZAM KAO NOVI IDENTITET Narodnost nije nepromjenjivo stanje, nego fenomen koji nastaje, mijenja se, nestaje i ponovo se rađa. U određenim periodima neki aspekti -.identiteta se
mogu političkim sredstvima pojačati i
izbaciti u prvi plan na račun drugih narodnosnih osobina. Svaki zahvat na promjeni nacionalnog identiteta istovremeno je i politički poduhvat sa političkim posljedicama.
Alija Izetbegović je na taj način aktivirao islam, a pasivizirao druge etničke karakteristike Bošnjaka. U
tom pohodu na izgradnju novog identiteta krenulo
se potiskivanjem starih narodnosnih veza. Pripadnost jednom prostoru i njegovo dijeljenje sa drugima
jedna je od tih veza iz koje se, kroz
vijekove, rodilo snažno osjećanje
regionalne pripadnosti Bosanaca i Hercegovaca Bosni i Hercegovini, osjećanje
pripadnosti zajedničkom zavičaju.
Preko interesa da se
taj prostor očuva stvoren je osjećaj bliskosti i shvaćanje o dubokoj
isprepletenosti zajedničkih sudbina. Svijest o zajedničkim precima i krvnoj povezanosti
i srodnosti objedinila je sve ove veze i učvrstila ih u obliku bosanskohercegovačkog zajedništva. Ono nije bilo proizvod političkog inženjeringa, nego rezultat životnog iskustva. Grubim odbacivanjem tog naslijeđa
stvoreni su veliki problemi kulturnog i
političkog identiteta Bošnjaka, ali i kod druga dva naroda, koji su još više potencirani nepostojanjem demokratske
zajednice i njenih institucija. Oni će
se vremenom sve više gomilati. To potvrđuju brojna iskustva koja su opisana u
naučnoj literaturi koja se bavi ovom tematikom.
Stvarajući islamsko društvo u Bosni i Hercegovini, Izetbegović
je istovremeno rušio bosanskohercegovačko zajedništvo, samo na mnogo diskretniji način od svojih koalicionih partnera. Nisu uvijek najopasniji oni nacionalisti koji su najglasniji. Najopasniji su oni
koji su na vlasti. Alija Izetbegović je
bio na vlasti i ta pozicija mu je davala
mogućnost da pod okriljem demokratske volje naroda
krene u radikalno mijenjanje njegove svijesti i identiteta. Taj proces nije išao prirodnim
tokom, uz dobrovoljno prihvatanje ili
odbijanje onih koji su zadržavali raniju samosvijest, nego brzo i radikalno, krajnje nametljivo i agresivno. Onaj ko se odupirao novoj nacionalnoj identifikaciji i islamskoj
asimilaciji bio je kažnjavan kroz izolaciju, psihološke pritiske,
omalovažavanje, netoleranciju i gubitak radnog mjesta ili profesionalnu
devalvaciju, posebno u akademskoj zajednici i javnom sektoru
4 NOVI ČOVJEK Svaka utopistička ideja polazi od unaprijed utvrđenog projekta. U marksističkoj antropologiji ljudi su predstavljeni kao radna bića, kroz parolu “Rad je stvorio čovjeka!” Sva socijalistička
društva su izgrađena na ideji o prevlađujućoj ulozi radnika. Kao
utopistička vizija socijalizam je vidio svijet kao jedan ogroman radni prostor u kome se sve
veže za rad, a prije
svega ideologija i moral koji
su bez rada besmisleni i bezvrijedni. Rad je stvorio čovjeka. I Alija Izetbegović je u svojoj utopističkoj viziji novog islamskog
društva u Bosni i Hercegovini ljude smjestio u jedan
projekat. Oni su, – ti ljudi – faktički
bili njegov projekat. Bog je
stvorio čovjeka. Obje ideologije o
kojima govorimo su u prvi plan stavljale
karakter čovjeka, izgradnju “novog čovjeka”, nove ličnosti, po
datom etičkom i ideološkom obrascu.
U svojoj utopističkoj
viziji novog islamskog društva Alija Izetbegović, kao i njegovi prethodnici, komunistički utopisti, nije
polazio od toga kakav je čovjek, nego kakav treba da bude. Utopisti ne prave kompromis sa stvarnošću.
Oni ignorišu stvarnost u kojoj se ljudi integrišu kroz uzajamno iskustvo i
zajedničke interese, postaju zajednica
koja nije nastala na nekoj ideji ili programu, nego na realnosti, na životu punom protivurječnosti. U vjerskoj utopističkoj ideji ljudi se ne integrišu na osnovu njihove
volje, nego na osnovu
vjerske dužnosti. Ta vjerska dužnost će strukturirati društvo, a ne
demokratija. Utopisti ne vole demokratiju.
Ona je opasna jer iz nje izviru nove ideje i mogućnosti, javlja se opasna konkurencija. Totalitarizam je najbliži oblik vladavine namijenjene
utopističkim društvima.
5 ISLAMSKI SPECIFIKUM Islam za bosanske
muslimane nije bio samo vjera koja je u Izetbegovićevoj utopističkoj misli
neprikosnovena, nego kulturni i socijalni okvir, posebna duhovnost. Islamska civilizacija je
ostavila dubokog traga u bosanskim muslimanima,
u njihovom svakodnevnom životu, ponašanju, promišljanju života,
odnosima sa drugima. Taj islamski kulturološki i socijalni okvir
davao je bosanskim muslimanima
duboku specifičnost koja je bila
najmarkantniji faktor njihovog narodnosnog prepoznavanja u socijalističkoj Jugoslaviji.
U javnoj sferi on je došao u prvi plan nacionalne identifikacije u
odnosu na islamsku vjeru i njeno praktikovanje,
koji su bili nosioci tog prepoznavanja
kroz vijekove. Vjerski elemenat
nacionalnog izdvajanja bio je potisnut u drugi
plan, u sferu ljudske
intime, porodice i vjerskih institucija.
Ispostavilo se da taj kulturni i civilizacijski islamski specifikum može
da živi, da se bogati i
razvija i izvan islamske vjere i njenih institucija, da djeluje slobodno i bez ikakvih stega i dogmatskih
ograničenja. On je u socijalističkoj Bosni i Hercegovini postao svojina svih Muslimana, i vjernika, i nevjernika.
Veliki dio Muslimana koji nisu
bili vjernici, dijelio je u tolerantnoj atmosferi i nacionalnoj
harmoniji najveći dio onoga što je sačuvano kao islamska tradicija i način života sa Muslimanima vjernicima
koji su, opet, bez zazora i sa punom otvorenošću, prihvatali moderna progresivna
stremljenja. Tako, naprimjer, većina Muslimana nevjernika nije jela svinjetinu, zajedno sa svojim roditeljima obilježavala je bajramske praznike, davala vitre i zekjate, klala kurbane za umrle roditelje, sunetila mušku djecu – i to ne iz
nekih vjerskih, nego iz tradicijskih, kulturoloških i humanističkih pobuda.
Ti Muslimani su bili najveći
promotori i nositelji muslimanskog identiteta ili, bolje reći, kulturnog
entiteta Muslimana. On je izašao
izvan okvira mahala
i zatvorenih muslimanskih sredina, dobio svoju vrijednost
i potvrdu u literaturi, slikarstvu, arhitekturi, muzici, filmskoj umjetnosti. Izašao je na
svjetlo dana i prvi put nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora bio
je, osamdesetih godina prošlog vijeka, podstican i podržavan zvaničnom
kulturnom politikom i svrstan u
zajedničke vrijednosti kulturnog naslijeđa jugoslavenskih naroda. Za nacionalnu
afirmaciju bošnjačke kulture najveću
zaslugu nose pojedinci iz ovog
naroda koji su ličnim genijem, duboko ukorijenjenim u svoju tradiciju i kulturu, pokazali svijetu vrijednosti jedne osebujne kulture, svoju specifičnost,
životnu filozofiju, svjetonazor itd.
Njih nisu iznjedrili nikakva nacionalna isključivost niti
vjerski preporod, niti im je odvojenost od vjere smetala da o svom narodu progovore autentičnim umjetničkim izrazom i da svoju inspiraciju nađu u kulturnoj i narodnoj tradiciji svoga prostora i svoga naroda. Nasuprot tome, religiozni preporod Alije Izetbegovića u
svom okrilju, nakon
više od dvije decenije izrastanja i narastanja, pokazao je svoju
stvaralačku sterilnost i nije donio ništa vrijedno sa čime bi se mogao podičiti. Svodeći svaku duhovnu misao, svaku iskru života u šematske religiozne
okvire, SDA ideologija vjerske isključivosti, izolacije i samodovoljnosti,
uskratila je mnogim potencijalima slobodu stvaranja, umrtvila ih je, oduzela im
je zrak koji su trebali udisati punim plućima, bacila u nazadak, u osamnaesti vijek.
6 LAŽNI MUSLIMANI Nakon dolaska SDA na vlast u Bosni i Hercegovini nastaje
jedan neshvatljiv civilizacijski
obrt i kulturološki prevrat. Svi
Muslimani, ma koliko se osjećali Muslimanima i živjeli kulturološki i
socijalni islamski specifikum, ako nisu
bili vjernici, ako se kao takvi nisu javno deklarisali, proglašeni su
lažnim Muslimanima, nedorečenim,
nedovršenim, neprirodnim božijim
proizvodom. Pod pritiskom demokratski izabrane islamske vlasti počeo
je svojevrstan kulturološki i politički izgon i diskriminacija ove muslimanske populacije, pri čemu je prema njima Izetbegovićeva islamistička politička mašinerija ispoljavala
daleko žešći šovinizam i nepodnošljivost nego što su to činili prema pripadnicima
drugih vjera i nacija.
Teško je bilo očekivati da će se svi oni koji su se u nekom vremenu identificirali po
jednoj osnovi u drugim političkim prilikama svi identificirati po nekoj drugoj novoj osnovi. Identitet je
proces koji zavisi od mnogih okolnosti, pa se u datim uslovima može pretvoriti i u proces diferencijacije. Mnogi su bošnjaštvo počeli prepoznavati kao za
njih novu narodnosnu skupinu kojoj se moraju prilagođavati kao njeni
novi članovi, zaboravljajući svoj raniji identitet. Morali su se inkorporirati u novo shvaćanje porijekla i
identiteta. Ovo bi se moglo
shvatiti kao proces nestanka socijalističkog bošnjačkog
identiteta i stvaranje novog-starog islamskog bošnjačkog identiteta.
Tolerancija u okviru
jedne nacionalne zajednice isto
toliko je potrebna kao i tolerancija u
multinacionalnoj zajednici. U okviru bošnjačke nacionalne zajednice postoje velike kulturne razlike, pa
samim tim i potreba za tolerancijom i
uvažavanjem svih posebnosti pojedinih
grupa. Da bi u okviru
bošnjačke nacionalne zajednice uspio
da stvori političku partiju, Alija Izetbegović je kreirao kriterije i strategiju koja mu je donijela politički uspjeh. Ti kriteriji su definisani kroz pripadnost bošnjačkoj
vjerskoj grupi i nisu odgovarali onim koji ih, zbog drugog pogleda na svijet, nisu mogli prihvatiti. Ista je stvar
bila i u doba socijalističkog sistema u kome su vladajući komunisti
utvrdili kriterije po kojima je stvoren
zajednički profil pripadnika vladajuće komunističke partije. Ti kriteriji,
među kojima je jedan od najvažnijih bio nespojivost
religijskog ubjeđenja sa komunističkom ideologijom, zatvorili su vjernicima
mnoga vrata, posebno ona koja su vodila ka visokim rukovodećim pozicijama u vlasti.
Osamdesetih godina prošlog vijeka vjerske slobode i vjerska tolerancija bili su
iznad mnogih drugih sloboda. Vjernici su mogli bez
ikakvih prepreka ispoljavati svoja vjerska ubjeđenja, ali su bili zakinuti za
ravnopravno učešće u vlasti zbog nedemokratskog karaktera jednopartijskog
sistema. Religija je bila potisnuta iz javnog života, a na vjernike koji su se kao takvi javno deklarisali i pokazivali, naprimjer prilikom ramazanskih teravija i drugih vjerskih okupljanja, u velikim
gradovima se gledalo kao na
arhaične kreature koje je vrijeme
pregazilo.
Kriteriji po
kojima je stvoren zajednički profil pripadnika vladajuće Stranke demokratske
akcije bili su, također, ideološki. Ako nisi islamski vjernik, nisi politički podoban. Jedna velika grupa u sastavu bošnjačke nacionalne zajednice nije ih htjela prihvatiti. U novim, demokratskim uslovima, dominirajuća
vjerska grupa koja
je preuzela vlast i moć potpuno
je primijenila samo loše metode i praksu bivšeg sistema i umjesto
uvažavanja razlika i stvaranja demokratskih
uslova u kojima će se svi osjećati ravnopravno, započela je
diskriminaciju i obespravljivanje onih koji se nisu htjeli povinovati njenim kriterijima. Borba za vjersku dominaciju u okviru bošnjačke nacionalne zajednice nije imala
demokratski karakter.
Jedan veliki dio
dotadašnjih “socijalističkih” Bošnjaka je preko noći, iz pragmatičnih razloga, prihvatio nove
identifikacijske kriterije i prešao u dominantnu grupu “islamskih”
Bošnjaka. To je dovelo do strašnih
podjela i podvajanja, nepovjerenja i
neprijateljstva, čak i u okviru porodica, među dojučerašnjim prijateljima.
Vjerska netolerancija i isključivost
vladajućih islamista oslabila je
otpornost i jedinstvo Bošnjaka i
isprovocirala sve moguće antagonizme u okviru bošnjačkog nacionalnog korpusa. Islamski šovinizam u BiH vremenom dobija bartolomejsku fizionomiju. Ili si sa
nama, ili si protiv nas. Nema sredine. Zbog toga je veliki broj vrhunskih bošnjačkih intelektualaca, ne mireći se sa takvom politikom i odnosom, rješenje našao u trajnoj emigraciji. Umjesto jačanja nacionalnog jedinstva i zajedničkog osvajanja novih demokratskih sloboda, nastaje vrijeme netolerancije i revanšizma koji se temeljio
na neistinama o progonu vjernika u vrijeme socijalizma. Za fantomska antiislamska zlodjela bili su okrivljeni svi
Bošnjaci koji se nisu priklonili islamskoj političkoj opciji i na njih se počelo gledati neprijateljskim očima.
7 DVOJNI BOŠNJAČKI IDENTITET Proces stvaranja i
jačanja “islamskog” bošnjačkog
identiteta dobio je u okviru Stranke
demokratske akcije i većeg dijela
muslimanskog klera prvorazredni značaj. Mnogi Bošnjaci su bili prisiljeni da
svoj nacionalni identitet u veoma kratkom vremenu prepoznaju u potpuno
novom svjetlu. Oni su se počeli osjećati kao novi članovi u novoj narodnosnoj skupini. Da bi ih vladajući islamisti
prihvatili i uzeli u svoje okrilje, morali su se prilagođavati kriterijima koji će im vratiti “nacionalnu čistotu”. Umjesto da se
islamski identitet u BiH obogati novim sadržajima koje je najveći dio
bošnjačke populacije bio prihvatio i živio, traži se da se ti civilizacijski
sadržaji i dostignuća, ta modernost, odbaci. Ono što ne može podnijeti nove političke
kriterije o bošnjačkom identitetu jednostavno se proglašava nepoželjnim.
Nastao je nasilni proces vjersko-političke asimilacije i oživljavanja onoga što je bilo zaboravljeno.
Tako su zahvaljujući
militantnosti i isključivosti jedan pored drugog počela da žive dva bošnjačka identiteta, sve više se
udaljavajući i sve više se približavajući konfliktu. Izetbegovićeva
zamisao o novom kontekstu identifikacije
nije opšteprihvaćena i zbog toga je proces
“konačnog dovršavanja” bošnjačkog identiteta dobio novu
dimenziju. I ovaj put se pokazalo da narodnosni identitet ne može biti “propisan” od neke moćne
političke grupacije. On zavisi od opsega
znanja svakog pojedinca, od širine pogleda na život i svijet, od njegove mogućnosti da komunicira sa spoljašnjim
svijetom, da prima informacije i inovacije,
da ih uključuje u svoj mentalni i intelektualni sklop. Što je mogućnost takvog znanja, komuniciranja i otvorenosti ograničenija, to je i mogućnost
identifikacije svakog pojedinca sa bilo
čim izvan njegovog zatvorenog i
njemu dostupnog svijeta i svjetonazora ograničenija.
Među Bošnjacima je mnogo onih koji su davno izašli iz tog
zatvorenog i šematiziranog kruga. Oni se ne žele odreći kulturnih,
obrazovnih i civilizacijskih dosega koji
im garantuju da budu ljudi svoga vremena. Nisu spremni da prihvate identitet koji im ne
garantuje evropsku budućnost, identitet koji je nesposoban da u sebe inkorporira inovativnost, otvorenost i demokratičnost. Agonija bošnjačkog identiteta se nastavlja. Ovaj put
je izazvana šovinističkom netrpeljivošću i isključivošću u okviru bošnjačkog nacionalnog korpusa. Razlozi za redizajn bošnjačkog identiteta najmanje su
povijesni, oni su ideološki, uslovljeni fundamentalističkim nametanjem
ideoloških vrijednosti koje treba da utiču na ukupan život i položaj svakog pojedinca i formiranje društvenih odnosa.
8 KULTURNA OTVORENOST U toku jednog vijeka
Bošnjaci su doživljavali prave tektonske poremećaje vezane za promjenu
njihovog kulturnog identiteta. Svaki put te promjene su donosili traumatični događaji, kao što
je bila propast Otomanske imperije, dolazak nove
evropske kulture koju sobom donosi Austro-Ugarska, potom prva, pa druga
Jugoslavija sa novim socijalističkim uređenjem, i konačno,
najtraumatičniji od svih, rat za
biološki opstanak i očuvanje
teritorijalnog integriteta koji je povezan sa reislamizacijom i stvaranjem
islamskog društva. Svi ti, manje-više traumatični događaji, ostavili su duboke posljedice po kulturnu sadržinu bošnjačkog identiteta.
U svim pomenutim vremenima su se zadržavali neki oblici prethodne kulture, prije svega vjerske, koja
je objedinjavala i nadahnjivala
druge zajedničke elemente jedinstvenog
etniciteta i osiguravala etničko istrajavanje. Vjera čuva osjećanje zajedničkog etniciteta, ali ako se ne prepusti i otvori prema modernosti, prema novim izazovima koje donosi novo vrijeme, ona može potpuno umrtviti etnicititet, oslabiti njegovu mogućnost prilagođavanja, smanjiti
sposobnost komunikacije sa okruženjem i usporiti ili potpuno onemogućiti njegov razvoj i napredak. Kulturna otvorenost je presudno uticala na uobličavanje i dovršenje bošnjačkog
nacionalnog identiteta, dala mu građanski i evropski karakter. Kulturna isprepletenost
i pozajmljivanje je srž bosanske duhovnosti i u tom smislu su Bošnjaci u posljednjih pedesetak
godina bili otvoreni prema svojim susjedima i kada su jezičke “pozajmice” i prihvatanje
nekih običaja koji u
svojoj osnovi imaju kršćansko porijeklo i karakter.
Iako je vjera težila ka veoma ograničenom kulturnom kontaktu sa okruženjem,
Bošnjaci etničku otpornost nisu
nalazili u izolaciji nego u
prihvatanju i prisvajanju kulturnih i
drugih posebnosti iz okruženja,
čime su obnavljali i upotpunjavali svoju etniju. Zatvaranje i izolacija
su ih vodili u samouništenje. U tom smislu su svoj veliki doprinos dali i pojedini vjerski poglavari, kakav je, naprimjer, bio reis Džemaludin Čaušević.
S tim u vezi je sasvim vidljiv i
konstantan sukob u okviru same Islamske zajednice između konzervativnih vjerskih radikala i slobodoumnih i otvorenih vjerskih
vođa i prosvjetitelja. Ista suprotnost je sve vrijeme postojala i u okviru bošnjačke kulturne, intelektualne i političke
elite. Takva podjela je postojala i u bošnjačkoj aristokratskoj
zajednici koja je dugo vremena bila nosilac bošnjačkog etničkog identiteta, aristokratske
etničke kulture, moralnih načela, jedinstvenih kulturnih biljega i osjećanja
različitosti.
Sasvim je izvjesno da
će se u vremenu koje je pred nama ova tradicionalna podjela sve više razvijati u sukob između proevropske
intelektualne grupacije i konzervativnih vjerskih intelektualnih radikala. Ta
sučeljavanja su u toku i ona kreću ka eskalaciji. Nakon erupcije vjerskog
konzervativizma koja je pomela proevropsku bošnjačku intelektualnu zajednicu – nositelja moderniteta,
multikulturnog i multinacionalnog identiteta Bosne i Hercegovine, ova se grupacija
sabira, okuplja i počinje davati snažan otpor nazadnoj konzervativnoj misli i politici.
Veoma snažnu potporu ova intelektualna zajednica dobija od slobodnih i od politike odvojenih
bošnjačkih islamskih mislilaca i učenjaka koji se, pored intelektualne i znanstvene superiornosti, iskazane u raspravama o pitanjima islama, odlikuju velikom građanskom hrabrošću.
Profesor na Fakutetu islamskih nauka dr Adnan Silajdžić ovako komentariše odnos ilmije prema razvoju bošnjačkog kulturnog identiteta i njeno istrajavanje na povijesno istrošenim
kulturnim paradigmama: “Ilmija na početku 21. stoljeća, u ime tobožnje zaštite fundamentalnih kulturnih nacionalnih interesa, opravdava svoj zastrašujući dogmatizam i krajnju intelektualnu i kulturnu rezistentnost.
Pitam vas šta je to ulema osim famoznih ilahija i kasida
značajno pridonijela radikalnom osvježavanju bošnjačkog kulturnoga bića? Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i
kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se
vremenom gubi ili osvaja, baš kao i
čovjekova sloboda. U tom smislu nema nekih značajnijih razlika između oficijelne uleme i
vehabija”.
(The Bosnia Times, izvod iz knjige „Alija Izetbegović, anđeo
mira ili jahač apokalipse“ )
