ANALIZA
Ne treba uopće sumnjati u sljedeće: što se više i
bjesomučnije bude razarao Bliski istok, to će utjecati na sve veću
radikalizaciju i motiviranost muslimana u cijelome svijetu, a ne samo na
Bliskom istoku.
FOTO: Duraković (Agencije)
Piše: Esad Duraković
Pariz. Grad svjetlosti u doslovnom a naročito u figurativnom
značenju. Grad umjetnostī i filozofije; gnijezdo povremenih slobodarskih uzleta
čovječanstva; kulturalni epicentar svijeta… Sada je taj grad zamračen
strahovima, u grču je, uprskan krvlju nedužnih žrtava terora, i to upravo – gle
apsurda! – krvlju onih ljudi koji su u tome času bili predani muzici, na
koncertu. Utoliko je njihova smrt tragičnija, ako se može tako reći, i utoliko
je riječ „žalost“ neadekvatnija da bi izrazila sve potencijale te pregoleme
tragike. I šta se potom događa?
Iz takvoga Pariza koji je slao svoje ubitačne vojne
eskadrile na Libiju i Bliski istok (čitaj: muslimanski svijet) sada se
najavljuje još odlučnija vojna akacija u tom dijelu svijeta. I nosač aviona
(francuski) zaplovio je ka tome svijetu. Dakle, iz Grada koji sam opisao prvim
rečenicama polazi golema vojna sila (i dvije najveće vojne sile svijeta
angažirane su tu) da uništi Mesopotamiju, a u ovom kontekstu je bolje reći: da
uništi kolijevku kultura i civilizacije, ishodište monoteističkih religija.
Iz Grada svjetlosti i umjetnostī, filozofije, razara se
kolijevka civilizacije čije stanovništvo u epskim razmjerama hrli upravo onima
koji uništavaju njihov svijet, ali i postojbinu vlastite civilizacije i
religije
Paradoks se zatim razvija ovako:
Iz te kolijevke civilizacije hrle stotine hiljada izbjeglica upravo prema tome
svijetu (Evropi) kojeg u najboljem predstavlja Pariz. Taj dio Bliskog istoka
kao da se prazni, a vjerovatno je i to dio nekog đavolskoga plana. Dakle, iz
Grada svjetlosti i umjetnostī, filozofije, razara se kolijevka civilizacije
čije stanovništvo u epskim razmjerama hrli upravo onima koji uništavaju njihov
svijet, ali i postojbinu vlastite civilizacije i religije.
No, paradoks još nije usavršen. Naime, svi oni što razaraju
Blisku istok i neke zemlje Afrike ne uočavaju jednu fundamentalnu činjenicu, a
možda je i uočavaju pa je svjesno podržavaju. Upravo razaranje toga svijeta
(da, nisu uništeni samo politički režimi nego je razoren jedan svijet) dovelo
je do porasta terorizma. U skladu s tim, sigurno je da pojačanim bombardiranjem
neće pobijediti terorizam, naprotiv. Mogu i atomskim bombama uništiti Siriju,
ali će se time samo povećati i pojačati terorizam u svijetu, jer je očigledno –
kako oni to ne vide?! – da teroristi stižu i iz evropskih zemalja, a ne samo i
ne u prvome redu iz Sirije.
Ne treba uopće sumnjati u sljedeće: što se više i
bjesomučnije bude razarao Bliski istok, to će utjecati na sve veću
radikalizaciju i motiviranost muslimana u cijelome svijetu, a ne samo na
Bliskom istoku. Istovremeno, u zemljama Zapada jačat će ksenofobija i desnica
svih vrsta. To je put kojim se zlo i destrukcija stalno osnažuju.
Mogu i atomskim bombama uništiti Siriju, ali će se time samo
povećati i pojačati terorizam u svijetu
Nije rješenje u pojačanim razaranjima, već je hitno
okončanje i obnova razorenih zemalja najpouzdaniji način da se sadašnjim i
potencijalnim teroristima oduzme motivacija. Taj svijet neće se promijeniti
uništavanjem već izgradnjom i suradnjom…
Najzad, valja imati u vidu i sljedeći aspekt paradoksa koji
ovdje predstavljam. Intenziviranim razaranjem muslimanskog svijeta (umjesto da
se odmah okončaju ratovi), čak će i velik broj onih muslimana koji danas stižu
u Evropu kao izbjeglice postati isfrustrirani uništavanjem svoga svijeta kao
takvog pa će se radikalizirati (u tome će im pomoći ksenofobi na Zapadu) iako u
ovome času uopće nisu radikalni niti oni sami slute o svojoj radikalizaciji.
Dakle, oni sada bježe od užasa u svojim zemljama u zemlje
koje su inicirale taj užas, sa vrlo izglednom perspektivom da i sami – neki ili
mnogi od njih – postanu protagonisti sve većeg i sveopćeg užasa. Zato je
fatalno pogrešna strategija još intenzivnije razaranje Bliskog istoka.
Oni sada bježe od užasa u svojim zemljama u zemlje
koje su inicirale taj užas, sa vrlo izglednom perspektivom da i sami – neki ili
mnogi od njih – postanu protagonisti sve većeg i sveopćeg užasa
Krug zla tako se savršeno zatvara. Svijet općenito ulazi u
autodestrukciju.
U danim okolnostima, postaje očigledno kako oni što vode naš
ojađeni i ubogi svijet mogu biti jedno od ovo dvoje: ili su to ljudi
poremećene sposobnosti za valjano i pozitivno rasuđivanje, ili su odveć lukavi
pa svjesno vode svijet u sunovrat. U oba slučaja, riječ je o ozbiljnoj
poremećenosti koja uporno vodi svijet u dramatične poremećaje.
(The Bosnia Times, Depo.ba)
