PRIKAZ
Nakon što mi je ukazana čast da pročitam
knjigu/roman “Sarajevski Armagedon”, shvatila sam da sam odabrala
pravi put. Kroz ovo djelo upoznajemo ličnosti koje su na ovaj ili onaj način
ostavile svoj trag u historiji ove zemlje, u pokušaju stvaranja jednog režima;
upoznajemo Sarajevo, koje je, s jedne strane, ni krivo ni dužno trpilo pohlepu,
svjedočilo sunovratu svih moralnih vrijednosti; a s druge strane iznjedrilo je
i one koji su radije gubili živote nego obraz.
Piše: Naida Hodžić, thebosniatimes.ba
Istina. Ta rijetka biljka, gotovo pa
iskorijenjena. Oduvijek sam cijenila ljude koji se njome služe, bez obzira
koliko nekad bila teška, gorka i neukusna. Napokon, svako će se usuditi probati
čokoladni kolač, kada ga njime ponudite. Ali, stavite na stol feferone, i za
njima će posegnuti samo oni najhrabriji. Tako vam je i sa istinom. Pogotovo ako
živite u zemlji u kojoj je ona postala porez na budale. Ne pretjerujem kada
kažem da su oni koji se ne plaše stvari nazvati njihovim pravim imenom, često
nepoželjni i nepodobni. Zato ja cijeli svoj život na stolovima tražim feferone.
Djelo gospodina Latića inspirisalo me da progutam još koju ljutu papričicu.
Svaki pisac kada Vam govori o nekom svom
značajnom i posebnom djelu obično kaže: “Ovo nije moje najbolje izdanje.”
Međutim, možete se kladiti da jeste. Gospodin Latić mi je svoje djelo predao
upravo uz te riječi, i odmah sam znala da u rukama držim nešto posebno. No,
nisam niti u jednom momentu pomislila da ću čitajući “Sarajevski Armagedon”,
prepoznati svoje stavove i mišljenja. Razumljivo je i apsolutno realno da svaka
individua na svoj način rezonuje i shvata pročitanu knjigu, tekst, sliku koju
vidi ili zvuk koji čuje. Pa, ne bi valjalo da svi jednako razmatramo i
promatramo, zar ne?
Krenimo, onda.
Nacionalizam, složit će se filozofi,
sociolozi, politolozi, obični ljudi i intelektualci, predstavlja najtežu bolest
s kojom se suočava čovječanstvo. Ja se, međutim, ne bih složila. I prije nego
me osudite i proglasite neukom i naivnom, pročitajte i razmotrite moje tvrdnje.
Uzimam, kako i sam autor, za primjer bošnjačku struju i njezinu tzv.
“političku elitu”. Postavit ću vam pitanje: da li smatrate da onaj
koji se ne plaši nikoga i ničega, pa ni Uzvišenog Boga, može biti pravedan? Taj
cinik koji se poziva na Božiju riječ i Njegov amanet, a i sam odstupa od
navedenog? Reći ću vam ono što ja znam.
Danas vas na Fakultetu političkih nauka
Univerziteta u Sarajevu uče da u Bosni i Hercegovini vladaju tri struje,
nacionalistički orijetnisane; probošnjačka, prohrvatska i prosrpska. Kada
upalite vaš televizor uglavnom vidite lidere ove tri struje kako se
“gađaju” pojmovima poput vitalnog nacionalnog interesa, referenduma,
dejtonskog ustava i slično. Namah vam pozli od lažnog morala. Na sve moguće
načine će vam pokušati skrenuti pažnju sa realnih problema ovog društva. Znate li
koji su to problemi? Dedo koji po kontejnerima traži koru hljeba; uvredljivi
grafit na crkvi; polupana stakla na džamiji; pola miliona nezaposlenih;
zapuštena prirodna bogastva; bespravna sječa šuma, izgradnja hidroelektrana;
krah poljoprivrede zbog krađe sredstava za poticaje, i da dalje ne nabrajam,
zasvrbit će me onaj pasoš u ladici.
Ipak kao mlada osoba koja je odabrala
traganje za istinom putevima filozofije, veoma rano sam naučila da nikada, ni
pod koju cijenu ne posežem za onim što mi se servira kao apsolut i jedino
ispravno. Nakon što mi je ukazana čast da pročitam roman “Sarajevski Armagedon”,
te upoznam njegovog cijenjenog autora, shvatila sam da sam odabrala pravi put.
Kroz ovo djelo upoznajemo ličnosti koje su na ovaj ili onaj način ostavile svoj
trag u historiji ove zemlje, u pokušaju stvaranja jednog režima; upoznajemo
Sarajevo, koje je, s jedne strane, ni krivo ni dužno trpilo pohlepu, svjedočilo
sunovratu svih moralnih vrijednosti; a s druge strane iznjedrilo je i one koji
su radije gubili živote nego obraz. Zahvaljujući ovom djelu spoznajemo koliko
su i jedni i drugi uticali na to da ovaj grad, zajedno sa državom Bosnom i
Hercegovinom, postane poprište stalnih borbi između onih koji se bore za istinu
i ne plaše se njezine težine, te onih koji istinu kroje onako kako im politička
klima to i zahtjeva.
Gospodin Nedžad Latić transparentno i ‘bez
dlake na jeziku’ naziva problem njegovim stvarnim imenom. Opisujući i iznoseći
na vidjelo niz događaja i činjenica, autor nam pokazuje kako stvarni problem
Bosne i Hercegovine ne leži u nacionalizmu. Zašto ovo tvrdim?
Od vajkada su se na ovim prostorima vodili
ratovi. Ginulo se za ideologije za koje je običan čovjek mislio da su ispravne.
Da, običan čovjek. Ipak, shvatit ćemo da se kroz našu tragičnu historiju radilo
o jednoj ideologiji. Jednoj svetkovini. Radilo se o moći. I jednom oruđu koje
vodi do nje. Pohlepa, kao jedina religija onih koji se utrkuju za moć.
‘Muslimanski biznismeni’, kako ih autor u ovom djelu naziva, najbolji su domaći
primjer beskičmenjaka, koji su izdali vlastitog Boga, za ono što je prolazno i
kratkotrajno, poput jednog uzdaha na usnama. Izdati Boga, bez imalo stida i
kajanja, najgnusnije je zlo koje čovjek može načiniti svojoj sudbini. No, nije
li naš zločin, kažem naš referirajući se na nas obične ljude, možda i gnusniji
od njihovog? Izgubili smo se negdje
između onog što smo trebali biti i onoga što su drugi od nas htjeli napraviti.
I lakše nam je zažmiriti lažnim moralistima, uz onu poznatu rečenicu
rasprostranjenu među Bošnjacima: “Ma svi su oni lopovi, ovaj je barem
naš.” Ne, naš. Vaš. Ja tu ne vidim čast. Ne vidim ahlak, iman. A čovjek
koji ne vjeruje ni u šta, nije čovjek. On postaje pohlepna zvijer, koja ne bira
sredstva da stigne do svog plijena. O tome nam govori gospodin Latić. Kroz
svoje djelo pažljivo i detaljno opisuje dekadenciju svih moralnih postulata na
kojima su udareni temelji Bosne i Hercegovine. Ako imate hrabrosti pristupiti
ovom djelu bez predrasuda, shvatit ćete da su neki od njegovih aktera osobe
koje su prodale svoje ionako sitne i bijedne duše. A zbog čega? Za šta? Za
novac. Za moć. To je njihova vjera, nacija, njihova sveta kuća i knjiga. Nas su
podijelili u torove, ubjedivši nas da smo jedni drugima po prirodi
neprijatelji. Jer, lakše je upravljati masom koja u vama vidi spasioca, koji
štiti njihov vitalni nacionalni interes, koji gradi crkve, džamije, sve u ime
Boga. U ime naroda. Da, a narodne kuhinje svakoga dana sve punije. Sin koji je
izdao ideje i djelo vlastitog oca, govori nam o obrazu i uči nas kako biti
Bošnjak i musliman. Neobrazovana bagra po televizijskim emisijama, novinama,
portalima širi neistinu i propagande kojima iskrivljuje historiju i pokušava
izbrisati ono na šta bismo trebali biti ponosni. Pa kako onda da ne osjetim
snažnu povezanost sa onim što sam pročitala u ovom djelu?
Stoga, “Sarajevski Armagedon”
preporučujem onima koji se ne plaše istine. I koji biraju feferone sa stola.
Ostali neka uživaju u svojim kolačima.
* Autorica teksta je diplomirani politolog.
FOTO: Knjiga Sarajevski armagedon (TBT)
(The Bosnia Times)
