ANALIZA
Zapad mora priznati da je sam stvorio monstruma koji se sada
okreće protiv njega, a zaogrnut plaštem vjerskog fundamentalizma. Zapad mora
priznati da je ne samo destabilizirao, nego i rušio, vojnom silom – izravno,
ili isporukama oružja i novca domaćim nezadovoljnicima, ali i stranim
avanturistima, plaćenicima – režime (istina je: ne demokratske po zapadnim
standardima, ali stabilne) što nisu bili po volji nezajažljivim apetitima
nadnacionalnih struktura gladnih energenata i željnih gospodarenja njima
FOTO
U noći s petka na subotu, 13. na 14. novembra godine 2015.
svjetla su se počela gasiti u Evropi (nimalo slučajno koristimo frazu šefa
britanske diplomatije s početka Prvoga svjetskoga rata). Na sedam lokacija u
Parizu, glavnom gradu druge najznačajnije države Evropske unije, napali su
teroristi, prema informacijama dostupnima u trenutku pisanja ovoga teksta,
pripadnici tzv. Islamske države. Nepotpuna bilanca tih terorističkih napada bez
presedana – više od 140 mrtvih i mnoštvo ranjenih. Neposredna posljedica:
proglašavanje vanrednog stanja u Francuskoj, zatvaranje francuskih granica,
prekidanje prometa podzemne željeznice i zatvaranje zračne luke francuske
metropole, suspendiranje letova iz SAD u Francusku te gotovo hiljadu i po
vojnika sa strojnicama na ulicama Pariza. Uz pojačane mjere sigurnosti na
belgijsko-francuskoj granici.
Zapad je stvorio monstruma
Prve reakcije demokratskog Zapada bile su očekivane: zaprepaštenje, osuda i
poruka ‘Neće nas oni terorizirati, niti ćemo mi pokleknuti’. Zvuči dobro, još
kada bi bilo istinito. Jer, gorka je istina – nasuprot zvučnim frazama – da
džihadisti već sada itekako teroriziraju ne samo Francusku, nego širenjem
atmosfere straha i nesigurnosti cijelu Evropu, zapravo cijeli svijet. I još
nešto: taj je svijet već pokleknuo pred prijetnjom s kojom se nije u stanju
nositi, proglašavanjem vanrednog stanja u Francuskoj, izvođenjem vojske na
ulice, prekidanjem vitalnih prometnih veza. Pokleknuo je i prihvatanjem, a sve
u skladu sa zakonima demokratije, jačanja ekstremne ksenofobične desnice kojoj
nije na umu ništa drugo, nego dokidanje demokratije pod firmom borbe za njezinu
zaštitu (od drugih i drugačijih). Ono što, međutim, taj svijet nije učinio, a
sva je prilika da neće ni učiniti, to je prestajanje saniranja simptoma i
okretanje prema stvarnim uzrocima međunarodnog terorizma koji je u liku tzv.
Islamske države dobio svoju do sada najopasniju varijantu.
Zapad mora priznati da je sam stvorio monstruma koji se sada okreće protiv
njega, a zaogrnut plaštem vjerskog fundamentalizma. Zapad mora priznati da je
ne samo destabilizirao, nego i rušio, vojnom silom – izravno, ili isporukama
oružja i novca domaćim nezadovoljnicima, ali i stranim avanturistima,
plaćenicima – režime (istina je: ne demokratske po zapadnim standardima, ali
stabilne) što nisu bili po volji nezajažljivim apetitima nadnacionalnih
struktura gladnih energenata i željnih gospodarenja njima. Zapad mora priznati
da je mnogo spominjanu borbu protiv međunarodnog terorizma godinama koristio za
ostvarivanje svojih ekonomsko-financijskih interesa, održavajući tek privid
borbe za uspostavljanje demokratije u državama kojima se do tada vladalo
čvrstom rukom. I Zapad mora priznati da nije učinio apsolutno ništa da bi
spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv. Islamskoj državi, dapače
da je ona dobrim dijelom njegov proizvod, jer je neselektivno naoružavao svakoga
tko je prihvatao borbu protiv sirijskog predsjednika Asada, čovjeka koji
ljubomorno čuva naftne i plinske izvore u svojoj zemlji od ruku globalnih
energentskih kompanija. Napokon, Zapad mora priznati da i dalje ne čini ništa
kako bi prekinuo trgovinu naftom tzv. Islamske države, koja je njezin bitan
izvor prihoda, kao ni naoružavanje pobunjenika u Siriji koje naziva umjerenim,
a koji u pravilu – s modernim oružjem – prelaze džihadistima.
Hoće li Zapad sve to priznati? Gotovo je sigurno da neće.
Hoće li Zapad prihvatiti rusko savezništvo, možda čak i vodeću ulogu u borbi
protiv međunarodnog terorizma, nakon što su ruski udari na ciljeve ISIL-a u
Siriji u malo više do mjesec dana postigli više od onih što ih SAD uz nekoliko
saveznika vodi već godinu dana? Hoće li Zapad pritisnuti Tursku koja je u
dobroj mjeri odgovorna kako za širenje oružane pobune protiv Asada u Siriji,
tako i za višemjesečnu plimu izbjeglica što iz kampova u Turskoj preplavljuje
Evropu? Gotovo je sigurno da neće!
I šta će se onda dogoditi? Šta se događa s teškim bolesnikom kod kojega ljekari
uporno liječe simptome, ne prepoznajući, ili ne želeći prepoznati stvarne
uzroke bolesti? Jednostavno: bolesnik umire. Šta će se dogoditi s projektom
ujedinjene Evrope i borbe protiv međunarodnog terorizma (samo) u režiji Zapada?
I opet jednostavno: ujedinjena je Evropa na najboljem putu da između svojih
članica izgradi utvrđene granice (ako ih već neće trajno zatvoriti), te da
utvrdi vanjske granice, pretvarajući se u ‘tvrđavu Evropu’, a borba protiv
međunarodnog terorizma koja će se i dalje ograničavati na suzbijanje
terorističkih akata, ali se neće baviti njihovim uzrocima, ostat će u konačnici
neuspješna. Što drugim riječima znači da će teroristi jačati, da će područje svog
djelovanja sve više prenositi u Evropu, pa i dalje. Riječju: da će pobijediti.
Ima li na Zapadu državnika koji bi smogao hrabrosti prihvatiti te jednostavne i
nepobitne istine? Nema! Ovih dana preminuli, iznimno popularni (zapadno)
njemački kancelar Helmut Schmidt prije nekoliko je godina (i to baš u razgovoru
s ruskim predsjednikom Putinom) vrlo otvoreno rekao kako današnja Evropa nema
državnika od formata. Savršeno tačno. ‘Mali’ državnici, zapravo
političari-otpravnici poslova nisu više od činovnika kojima nesmetano manipulišu
krupni kapital i finansijski centri, da vojno-industrijski kompleks (na kojega
je poodavno, ali uzalud, upozorio američki general-predsjednik Dwight
Eisenhower) i ne spominjemo.
Strah će zavladati Evropom
Ko će, osim projekta ujedinjene Evrope, osim otvorenih granica i demokratije
(što će neminovno ustuknuti pred naletom desničara – nacionalista i šovinista)
biti najveća žrtva terorizma koji ‘gasi svjetla u Evropi’ (govori se već i o
očekivanim napadima u Londonu)? Bit će to upravo oni koji u hiljadama i
stotinama hiljada bježe pred teroristima, tražeći utočište pred njima na Zapadu
koji je te iste teroriste stvorio. U noći nakon napada u Parizu je planuo
izbjeglički kamp u francuskom obalnom gradu Calaisu, a prema nepotvrđenim
vijestima zapaljen je u znak odmazde. ‘Potvrdu’ za svoju ksenofobnu politiku
dobit će svi ‘a la Orban’ čija ‘moda’ podizanja nove ‘željezne zavjese’ u
obliku zidova i bodljikavih žica na granicama dobiva sve više pristaša (pa i
kod naših susjeda Slovenaca). Bit će to vjetar u jedra svima koji su
sumnjičavi, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, prema svim ljudima druge
nacije, rase, vjere ili uvjerenja. Izbjeglice koje spašavaju gole živote počet
će tretirati kao potencijalne teroriste, bit će pooštrena politika davanja
azila, ali i postupak prisilnog vraćanja u zemlje iz kojih bježe (pa čak ako ih
tamo čeka i nož ISIL-ovih koljača). Evropa će tonuti sve dublje u novi mrak,
tješeći se da time spašava svjetlo demokratije. Na žalost, gasit će svjetla što
su ih zapalili oni koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata htjeli
postaviti temelje jednoj novoj, drugačijoj i boljoj Evropi. Čini se da smo od
cilja ostvarivanja takve Evrope dalje nego i u jednom trenutku otkako je
osnovana Zajednica za ugljen i čelik, preteča ideje i prakse (koja se pretvara
u svoju suprotnost) Evropske unije.
Strah će zavladati Evropom. Nesigurnost će prevladati u svijetu. Različitosti
koje su nas mogle obogaćivati, pretvorit će se u nepremostive zapreke u
međusobnim odnosima naroda i država. Scenarij sudnjega dana? Ne mora biti, ako
se Zapad suoči s istinom o sebi i promašenosti svoje politike. Šanse za to su
vrlo male, ali nisu ipak isključene. Nadajmo se barem da nisu. Vjerujmo da će
poneko svjetlo u Evropi ostati upaljeno.
(The Bosnia Times, Autor Tomislav Jakić/Portal Novosti)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni
stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije The Bosnia Times portala
