MEŠA SELIMOVIĆ BJEŽI IZ SARAJEVA
Pođi Nurudine ponesi svijeću ponesi Knjigu čuvaj tajnu
a njih ostavi da se u mržnji ogledaju
i da se – u mraku – traže
Ti nisi njihov
al oni tvoji belli – jesu
Otarasi se serdara
te guje čija je repina opasala Šeher
i cijelu tvoju zemlju tvrđavu
Ne zaboravi korijen Ahmete Šabo
Tek tako će oni poći za tobom, i za Knjigom,
po svjetlo, i po prisadu
I tako će i oni drugi – kojim dolaziš srca slomljena –
vidjeti sebe pri svijeći, pred Knjigom
I u toj vjeri u srcu tome u zindanu
pred Vremenom
grijat će te „ljubav prema korijenu“
i obilazit će te Jakube „miris voljene zemlje.“
Sarajevo, nisan, 2003. Džemaludin Latić
„Derviš“ i „Tvrđava“ su dva srodna romana; ono što nije rekao u „Dervišu“, Meši se činilo da će reći – ponoviti? jače istaći? – u „Tvrđavi“. Ovaj drugi roman je nešto manje skriven, alegoričan, s nešto jasnijom aluzijom na komunistički teror kroz koji je prolazila Mešina zemlja Bosna nakon općeg razočarenja koje su njegovom narodu priredili „oslobodioci“ s kojima se tokom rata borio protiv fašista, četnika i ustaša.
Ali ni to ovom muslimanskom genijalnom piscu nije bilo dovoljno, i zato je napisao svoja „Sjećanja“ – jednu veliku studiju o strahu. Jedan od najpotresnijih dokumenata o strahu bosanskomuslimanskog intelektualca / pisca u poratnim dekadama, tokom komunističke vlasti!
Ta tri Mešina djela čine bitni dio njegova književnog i misaonog svijeta, i najbolje ćemo doprijeti do njihovih „duhovnih etimona“ i skriveno – otkrivenih poruka ukoliko ih sagledavamo zajedno, u con-textumu. Neke Mešine rečenice – izjave u „Sjećanjima“ „više skrivaju nego što otkrivaju“; one u tekstu služe samo da bi omogućile da se jave one druge, istinske, iskrene rečenice, one u kojima se skriva Mešin testament za dva naroda koji su se našli u vrtlogu povijesti, od kojih jednoga nestaje biološki, a drugi srlja u moralnu, pa time i u biološku propast.
Jedan savremeni muslimanski pisac – ako on ne želi da javno iznese svoje misli o Meši, zašto bih ja ovdje navodio njegovo ime? – opravdano tvrdi da se Meša ciljano, u brizi za vlastiti, bosanskomuslimanski narod, izjasnio da je srpski pisac – samo kako bi svjetlost njegova „Derviša“ taj, srpski narod, „lakše upio u se, da ne kažem – kako bi se duhovno prosvijetlio i kako bi prestao da biološki uništava narod u čijem je duhovnom humusu nastao ovaj roman.“
Taj je narod- u ovom slučaju: Srbi – komunizam upotrebljavao kao sredstvo za ostvarenje svojih hegemonskih ciljeva, a Mešin narod kao svoj zaklon – po cijenu da ostane bez svoje islamske biti. („Čiju vjeru slijedite?“ pita Ahmed Nurudin svoje sunarodnike na početku „Derviša.“) Sve tri ta svoja djela Meša nije mogao da ne napiše – toliki je, naime, bio pritisak savjesti koja ga je morila i zbog porodične tragedije (komunisti su mu ubili brata!) i zbog tragedije koja je zadesila sve muslimanske Šefkije u njegovoj dragoj domovini.
Ali napisati roman bez alegorije (takve je romane pisao Krleža napadajući K.U.K. monarhiju, npr.) značilo je staviti glavu na cjepalo, značilo je sebe osuditi na sigurnu propast, zauvijek ušutjeti i ostaviti i svoju zemlju i svoj narod bez svjedoka o tome vremenu straha i stradanja, i ostaviti ih bez piščeva testamenta, vasijjeta, i bez nade da će im Onaj koji mijenja stanja (Muhawwilu'l-ahwal), Allah, dž.š., poslati „njihova brata“, (Ramiza iz „Tvrđave“, o kome ćemo posebno govoriti), da ih izbavi iz faraonskog sistema.
O toj strašnoj drami i strahu navest ćemo, nadamo se, primjerena mjesta u spomenutim djelima; dekodirat ćemo Mešinu poruku; čitat ćemo ga onako kako je on želio da ga čitamo; otvorit ćemo njegov vasijjet.
O svome bratu Meša piše u „Sjećanjima“:
“Krajem 1944. godine strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III Korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam…) Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je:
– Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin.
– Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmero nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…“(190-191). I malo dalje:“…ništa nisam mogao da shvatim; …jer je sve moje dovedeno u pitanje…; platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim…“(192-193).
Ko je ubio Mešinog brata Šefkiju? Kako je moguće da jedan pisac, partizan, ne navodi imena njegovih ubica?
Da li je Meša, učesnik Revolucije, partijski funkcioner, mogao da ne zna za istovrsne sudbine stotina svojih sunarodnika čije ubice niko nije smio spomenuti pola stoljeća? Kakvo je to pravosuđe u kome sudije znaju da su ljudi nevini a ipak ih šalju pred strjeljački stroj?
Kakav je to Mešin „raskol sa sobom bivšim“? Odgovore na ova pitanja možemo pronaći samo ako pretpostavimo Mešino odustajanje od komunističkih iluzija odmah nakon rata, njegov vlastiti „povratak korijenima“, zabrinutost za sudbinu naroda u kome je ponikao i njegovo prihvatanje najboljeg načina da se „osveti“ za komunističke zločine – tako što će svojim djelima svjedočiti o jednome dobu represije koja je bila zaprijetila duhovnom zatiranju toga naroda i te zemlje.
Pogledajmo Mešinu alegoriju u „Dervišu“: Nurudinov nevini brat Harun je u zatvoru, derviš pokušava da ga spasi, i on obilazi predstavnike vlasti, one s kojima je do jučer ratovao i one s kojima je odgovoran za javne poslove u gradu… To su izvitopereni ljudi, koje Nurudin ne okrivljuje nego ih sažalijeva, grozi se nad zlom stranom ljudske prirode, ali on krivi vlast koja deformiše ljude, vlast u kojoj se ljudi ubijaju za riječ i misao, kada god zatreba državnome Molohu, vlast koja počiva na strahu i besmislu, koja je deformisala tužioce, sudije, recepcionere, stražare – kao i „Mešina“ komunistička vlast:
U 7. poglavlju ( koje počinje ajetom:“Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan!“) Nurudin traži prijem kod muftije (koji ovdje funkcionira kao, otprilike, predsjednik suda u komunističkom sistemu), ali do njega ne može doći: svako u gradu zna da je nevin čovjek u zatvoru, da je to dervišov brat i da će biti pogubljen, ali niko o tome ne smije da govori.
(Takva je prijeteća tišina pratila svako komunističko hapšenje i suđenje ljudima za riječ i misao.) Stražar po imenu Kara-Zaim, Nurudinov drug iz rata, bojeći se za svoju egzistenciju, ne smije da ga pusti do muftije sve dok ga derviš ne pogodi u tetivu: kada mu govori kakav je junak bio u ratu, a na kakve je grane sada spao.
Kara-Zaima vlast drži u ucjeni: on na svome jadnom poslu može ostati samo milošću muftijinom. (Tako deformisane likove možemo pronaći još samo kod Kafke, u njegovom vizionarskom
„Procesu“ i „Zamku“.) Iz muftijina dijaloga sa Nurudinom odlično se sagledava količina straha koju je ovaj funkcioner „pojeo“ održavajući se na funkciji u totalitarnoj vlasti:
„- Došao sam s molbom.
-Ja sam umoran.
-Možda bi te zanimalo.
-Misliš?
-Pokušaću. Govorio si o pravdi…
-Zanimljivo – rekao je muftija, očekujući, a Malik me pogledao s poštovanjem. –
Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tuđom glavom?
– Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.
– Šta je prava ljudska misao?
– Koja se obično nikome ne govori… Htio sam da govorim o svojoj nesreći…
…
-Zašto je zatvoren?
-Zato što nije poslušao oca.
-Zanimljivo…
…
-Ko to nije poslušao?..
…
– Umoran sam – rekao je muftija, užasnut gotovo kao i ja.
– Umoran sam. Idi sad.
-Nisam sve rekao.
-Idi sad.
-Naredi da ga puste.
-Koga da puste?
-Moga brata.
-Dođi sutra. Ili reci Maliku. Sutra.“
„Duhovni etimon“ „Derviša“ je, naravno, onaj dio njegove fabule kada Harunov mejt donose pred Begovu džamiju i kada se Nurudin obraća klanjačima / svojoj etničkoj zajednici nakon što je kao imam klanjao džennazu Harunu. Uzet ćemo ovdje samo nekoliko rečenica iz tog najpotresnijeg mjesta ovog romana – kako bismo ih komparirali sa već navedenim svjedočenjem iz „Sjećanja“:
„ –Sinovi Ademovi! Nikad ih nisam tako nazvao. Nisam znao, ni samo čas ranije, šta ću reći…
Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem…
-Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko…I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži… Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju… Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Nuhove: -Rastavi mene i njih, i sudi nam.“
Nakon toga Meša / Nurudin uči dovu – poznate ajete sa kraja sure Bekare u kojima – od straha – izostavlja dio posljednjeg ajeta:
„Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo. Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom preteškim za nas. Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što podnijeti i izvršiti ne možemo. Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas“ (izostaje:“protiv nevjernika“).
Zar bosanski muslimani nisu bili „zaboravili i pogriješili“ kada su, u strahu, spašavajući golu kožu, ulazili u komunizam, i zar, „u raskolu sa sobom bivšim“, kao i Meša, nisu postali povijesno svjesni kakav ih težak teret čeka u godinama torture koja ih je čekala? Zar nisu, kao i Nuh, kao i Meša, kao i Nurudin, zavapili:“Rastavi nas od njih“?!
(Autor je ugledni bosanskohercegovački pjesnik, pisac, prevoditelj i univerzitetski profesor)
(TBT, INS)
