NACIONAL
Šta je zajedničko Hrvatima u Čileu, Australiji, Novom
Zelandu, Južnoafričkoj Republici, i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, piše
publicista Ivan Lovrenović u redovnoj kolumni na internetskom portalu Telegram
koju prenosimo u cjelini.
FOTO: Lovrenović (Arhiv)
Evo: prema izbornim pravilima Republike Hrvatske svi su oni
iseljenici iz svoje matične države Hrvatske. Tako će i na ovim izborima za Sabor
Republike Hrvatske bosanskohercegovački Hrvati biti tretirani kao dijaspora, a
oni tu političku sramotu prihvatati kao milost i privilegij. Sada će čak, prema
sporazumu dviju “sestrinskih stranaka”, HDZ-a i HDZ-a BiH, prvi put nositelj
HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu (“lista za dijasporu“) biti hadezeovac iz
Bosne i Hercegovine – Božo Ljubić. To je ona stranačka lista koju na svim
dosadašnjim izborima nijedna druga nije uspjela ugroziti.
Dvije su stvari koje ovdje prizivaju komentar kad je riječ o
Bosni i Hercegovini. Jedna je taj politički koncept dijaspore, druga sama
ličnost i politički profil aktualnoga nositelja HDZ-ove liste.
O prvoj temi napisano je mnoštvo tekstova i tumačenja, pa i
ovaj autor ispisao ih je u prošlih dvadeset godina cijelu gomilu, ali stvar
spada u onaj repertoar velikih političkih manipulacija o kojima je uvijek važno
govoriti, makar izgledalo da je to govor u gluhe uši.
Na početku devedesetih godina prošloga stoljeća snažna
Tuđmanova propaganda uvukla je Hrvate u Bosni i Hercegovini u zamku ideologije
svehrvatstva, s ciljevima za čije ostvarenje im je bila namijenjena tek uloga
dodatne glasačke mase i ljudskoga materijala za etničko-teritorijalnu razmjenu.
Ta ideologija i do danas u mnogim glavama stoji kao zapreka da se do
posljednjih konzekvenci politički osvijesti činjenicu da su Bosna i Hercegovina
i Hrvatska dvije zasebne, samostalne države te da se više ne živi pod
zajedničkim državnim krovom kao u četiri susjedna državno-politička sistema
punih 114 godina, od austrougarske okupacije 1878. do osamostaljenja 1992.
godine. I dalje se ustraje na iluziji o “jednom jedinstvenom narodu”, kojega
“ne smiju dijeliti nikakve državne granice”. Upravo to bio je jedan od dva
temeljna ideologema tuđmanovskog svehrvatstva. Drugi je onaj o Hrvatskoj kao
matičnoj državi i o Hrvatima iz Bosne i Hercegovine kao njenoj dijaspori.
Valja reći da su tu ideologiju u samoj Bosni i Hercegovini
zdušno podržavali svi crkveni krugovi, u svim trima biskupijama i u objema
franjevačkim provincijama, kao i velik dio hrvatske inteligencije. Ona bi i u
psihološkom i u političkom smislu morala za svakoga bosanskog Hrvata, koji
imalo drži do svojega osobnog i etničkog dostojanstva, biti uvredljiva i
sarkastična, jer bi po njoj Hrvati imali biti nekakav import u Bosnu i
Hercegovinu, etnička dijaspora i došljaci, dok cjelokupno povijesno iskustvo
svjedoči upravo suprotno – da je taj narod jedino u Bosni i Hercegovini u
svojoj matičnoj zemlji, a da se iz nje stoljećima rasijavao po Slavoniji, Dalmaciji,
Bačkoj, Južnoj Ugarskoj, modernoj Hrvatskoj, pa su, recimo, Milan Bandić, Zoran
Milanović, braća Mamići, Gojko Šušak, Josip Leko, Branimir Glavaš i milijun
drugih znamenitih i manje znamenitih stanovnika Hrvatske – potomci bosanske i
hercegovačke dijaspore u Hrvatskoj. Jedino Franjo Tuđman to nije, njegovo je
podrijetlo, kažu, mađarsko.
Što Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju od prava da glasaju
na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj? Kakvu političku korist
im to donosi, na koji način se poboljšava njihov politički položaj u Bosni i
Hercegovini, kako utječe na izgradnju njihova vlastitog političkog identiteta i
dostojanstva u toj zemlji, u kojoj su konstitutivni narod kao i druga dva? S
kakvom političkom ozbiljnošću i političkom lojalnošću se uopće može
prakticirati hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, ako njeni protagonisti i
njena elita pristaju da sami sebe percipiraju kao dijasporu!Tko je Božo Ljubić Tragikomično,
u tomu se oni potpuno slažu s onim bošnjačkim ideolozima i “znanstvenicima“
koji u svojim novim “istraživanjima” ustvrđuju da su samo Bošnjaci-muslimani
starosjedioci u Bosni. Kada, dakle, Hrvati iz Bosne i Hercegovine pristaju da
se na izborima za parlament Republike Hrvatske legitimiraju kao pripadnici ili
predstavnici dijaspore, oni ozbiljno destruiraju svoj primarni
bosanskohercegovački politički integritet.
Činjenica da se hrvatski političari i kandidati iz Bosne i
Hercegovine i dalje služe ovim štetnim institutom može značiti samo to da im je
svraka koristoljublja popila političku pamet i zrelost.Tako dolazimo i do
nositelja HDZ-ove liste za dijasporu na ovim izborima. Tko je Božo Ljubić?
Širokobriježanin koji je predratnu karijeru priznatog sarajevskog ortopedskog
stručnjaka i uglednoga “člana društvene zajednice“ zamijenio drugom, vješto
sklonjen od bilo kakva rizika, a uvijek dobro politički udomljen – tipičan
tranzicijski nacionalistički parazit.
U žargonu hrvatske javnosti od nekoga doba vrlo je
frekventan izraz “uhljeb“.Ne znam jesu li se hrvatski jezikoslovci već
pozabavili njegovim porijeklom, no i bez toga očito je da dolazi od riječi
“uhljebljenje“, a ova, pak, od srpskoslavenskog “uhljebije“. Srpski jezik,
međutim, ima mnogo slikovitiji izraz za ovu pojavu: “Lezi lebe, da te jedem!“,
a tip na kojega se odnosi je – lezilebović. Kad izgovoriš “lezilebović“, isto
je kao da si izgovorio: “Ljubić“.
(The Bosnia Times)
