Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Steven Mnuchin, sekretar trezora u administraciji predsjednika Trumpa, izazvao je buru negodovanja liberalnih komentatora na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu zluradim komentarom na račun mlade klimatske aktivistkinje Grete Thunberg. Odgovarajući na njen poziv da se odmah obustave investicije u fosilna goriva, Mnuchin je izjavio da bi Greta trebala završiti „studije ekonomije“ na koledžu, pa da nam onda „objasniti šta zapravo hoće“. Samo dva dana ranije, Trump je klimatologe opisao kao „nasljednike ludih proročica iz davnih vremena“.
Odnos Trumpove administracije prema klimatskim promjenama i ljudima koji zahtijevaju drastične mjere jeste ružan, zloban i pogrešan. Ali iza grubosti i toksičnosti u istupima Trumpa, Mnuchina i ostalih stoji jasna logika i brutalna otvorenost: njihova politika je jedina moguća odbrana savremenog kapitalizma. Sudeći po savjetu koji je Mnuchin uputio Greti Thunberg, oni znaju da je za razliku od klimatologije ekonomija na njihovoj strani.
Ni ja se nisam uspio da uzdržati poslije Mnuchinove izjave u Davosu, pa sam se oglasio na Twitteru: „Ako bi Greta studirala ekonomiju, nekoliko semestara bi učila o modelima tržišta u kojima ni klimatske katastrofe ni ekonomske krize ne postoje. Vrijeme je za temeljnu promjenu ekonomskih politika i same ekonomije“.
Mnogi od kolega ekonomista nisu bili zadovoljni mojim komentarom. Jedan je odgovorio: „Nisam siguran na koje programe mislite, ali svi uvodni kursevi ekonomije za koje znam uključuju i temu poremećaja tržišta, sa klimatskim promjenama kao jednim od glavnih primjera“. Zapažanje je tačno. Ali, bojim se da promašuje poentu. Moguće je da bi neki od historijskih primjera i ideja o kojima bi Greta učila učvrstili njenu rješenost i bolje je pripremili za sukob sa Mnuchinom i Trumpom, ali ona bi na tom putu sigurno bila frustrirana, možda i slomljena važećom ekonomskom naukom i njenim efektima na ostale studente.
Razloge treba tražiti u načinu na koji ova disciplina kontekstualizuje svoje teme i „podrazumijevanim“ postavkama koje prihvata. Svi znamo kakva je snaga stvari koje se podrazumijevaju. U društvima u kojima je donacija organa osnovni i podrazumijevani izbor – to jest, pristanak se podrazumijeva, osim ako ne postoji pisana izjava koja kaže drugačije – broj organa za transplantacije je znatno veći nego u zemljama u kojima se davaocima izdaju donatorske kartice. Način na koji se problem postavlja i prikazuje krucijalan je u situacijama kada treba mobilizirati ljude protiv neke nevolje.
Ekonomija nije izuzetak. Udžbenici ekonomije koje bi Greta Thunberg čitala polaze od modela tržišta kojima se matematički dokazuje da je sticanje lične dobiti u službi općeg interesa. Tek kada savlada takve teoreme i uvježba mentalnu gimnastiku potrebnu za izvođenje matematičkih dokaza, profesori bi joj izložili i primjere „odstupanja“, na primjer „eksternalija“ u procesu proizvodnje, kao što je zagađenje koje dovodi do klimatskih promjena i tako proizvodi troškove koje zagađivač neće snositi. Sama činjenica da se disfunkcionalnost prikazuje kao „odstupanje“, izazvano možda nekom „eksternalijom“, predstavlja propagandnu pobjedu za sve Trumpove i Mnuchine ovog svijeta.
Za razliku od doniranja organa, gdje društvo lako može donijeti odluku da promjeni podrazumevani izbor, profesori ekonomije ne mogu jednostavno obrnuti način prezentiranja ekonomskih znanja tako što će neuspjehe i padove tržišta prikazati kao primarno stanje, a savršeno funkcionalna tržišta kao devijaciju. Ako uvedemo eksternalije, ikonične ekonomske teoreme više nije moguće dokazati. A upravo ti dokazi su ono što najviše impresionira studente i ostatak društva, naročito nosioce vlasti, što profesore ekonomije stavlja u položaj diskurzivne hegemonije u odnosu na ostale društvene nauke, da ne govorim o lavovskom dijelu privatnih i javnih budžeta koji im pripada.
Kada imamo to u vidu, nameće se zaključak da je Mnuchin svojom izjavom sračunato (ili možda intuitivno) izrekao nešto više od omalovažavajuće opaske. Ako bi prihvatila njegov savjet, Greta Thunberg bi oslabila sopstvenu poziciju. Diploma iz ekonomije, umjesto prirodnih nauka, politike ili istorije, slomila bi joj duh i odvratila je od rada koji ugrožava ekonomske interese koje Trump zastupa.
Neki lamentiraju nad neprijateljskim odnosom Trumpove administracije prema mladim ljudima i naučnicima koji sa pozicija zdravog razuma govore o prijetnji s kojom se moramo suočiti kroz globalnu saradnju. Ali izgleda da Trump i njegovi saradnici dobro razumiju nešto što njihovi liberalni protivnici još nisu shvatili: ako priznamo opasnost klimatskih promjena i obavežemo se da učinimo sve što je potrebno da se one zaustave, onda ne možemo nastaviti vjerovati da je kapitalizam bogomdani sistem koji nam uz nekoliko manjih intervencija svima može donijeti zajednički zeleni prosperitet.
Trump to odlično razumije: klima je za kapitalizam ono što je Vaterlo bio za Napoleona. Jednostavno, ne postoji način da se klima dovede u red, a da glavni stubovi kapitalizma ostanu neoštećeni. Sistem u kom živimo, za razliku od sistema koji prikazuju udžbenici ekonomije, zavisi od patološke dinamike mehanizma recikliranja: oligopoli vratolomnom brzinom ekstrahuju vrijednost iz ljudskih bića i prirode, koristeći finansijalizaciju i turbo-zaduživanje kao pogonsko gorivo. Finansijalizacija, s druge strane, podstiče rast takvih ekstraktivnih oligopola.
Ova „tehnostruktura“, kako je John Kenneth Galbraith opisao taj mehanizam u knjizi Nova industrijska država 1967. godine, nikada neće dobrovoljno pristati na ograničavanje fizičkog rasta i ekstrakcije, što je neophodno da bi se klimatske promjene zaustavile, jer to ne bi preživjela. Uz političku klasu koja zavisi od donacija za političke kampanje, svaki pokušaj limitiranja, uvođenja kvota ili sistema trgovanja emisijama štetnih gasova koji bi nametnula država može biti samo kozmetičko i u krajnjem ishodu nedjelotvorno sredstvo. Dok studenti ekonomije izučavaju poremećaje tržišta kao odstupanja unutar inače funkcionalnog sistema, reformatori sa centra prihvataju se sizifovskog zadatka zamišljanja reformiranog zelenog kapitalizma.
Neotesan i odbojan, trampizam je samo otvorena manifestacija historijskog trenutka u kom pozni kapitalizam gura čovječanstvo preko tačke sa koje nema povratka. Dok Trump poziva da nastavimo po starom, Mnuchin predlaže Greti Thunberg da anestezira dušu opijumom mainstream ekonomije. Jedina alternativa njihovoj politici ubrzavanja klimatskih promjena i prokletstvu nafte i finansijalizacije koja pokreće kapitalizam jeste potpuno demontiranje postojeće tehnostrukture. Jesmo li dorasli takvom zadatku?
(TBT, Project Syndicate)
