BRISEL – Muškarac sa respiratornom maskom sjedio je na stolici pored prozora, bezizražajnog lica i dišući što je mogao ravnomjernije u balon od aluminijske folije koji je držao u krilu. Trebalo mu je šest sati da napuni 20 takvih balona i naslaže ih iza sebe.
“Na kraju će ih biti stotinak”, kaže Vil Lun, direktor londonske galerije Koperfild u pokušaju da objasni “Exhaust”, performans u izvedbi britanskog konceptualnog umjetnika Dejvida Rikarda kog zastupa. Rikard će u toku 24 sata zrak neophodan čovjeku na dnevnom nivou pretvoriti u veliku i sjajnu skulpturu.
Ovaj zahtjevni komad (umjetniku nije dozvoljeno da unosi hranu i tečnosti, a sve vrijeme se mora voditi računa o nivou ugljen-dioksida u njegovoj krvi) prvi put je predstavljen na Institutu Gete u Londonu 2008. godine u okviru drugog Sajma performansa koji se svake godine održava sa ciljem da se podstakne prodaja umjetnosti performansa.
Ovaj četvorodnevni događaj prošle godine održan je u Vanderbortu, nekadašnjoj robnoj kući u art-deko stilu, a okupio je više od 30 umjetnika u nadi da će privući pažnju belgijskih kolekcionara savremene umjetnosti koji vole riskirati.
Jednokratna izvedba performansa “Exhaust” košta 10.000 eura, kaže Lun.
Performans je medijum trenutka u umjetničkom svijetu. Litvanska ekološki osviještena opera “Sun & Sea (Marina)” u maju je osvojila Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji. Tejt modern u Londonu u svojoj kolekciji ima 17 performansa.
Ipak, uprkos tome što su muzeji sve naklonjeniji umjetnosti performansa, svijet komercijalne umjetnosti još uvijek zaostaje, a za to postoji očigledan razlog.
“Ova umjetnost je efemerna”, objašnjava Vil Ker, koosnivač Sajma performansa. “Performans vidite svuda, ali je on najslabija karika na tržištu. Dileri ga koriste kao mamac da bi prodali djela drugih umjetnika. On se doživljava kao zabava.”
Aukcijske kuće Sotbi, Kristi i Filips još uvijek nisu prodale nijedno ovakvo umjetničko djelo. Oni se, kao i potencijalni kupci, s razlogom pitaju: šta se, tačno, ovdje nudi?
U pokušaju da se standardizira odgovor na ovo pitanje, Sajam performansa u saradnji sa kustoskinjom Šantal Ponbrijan iz Montreala izradio je nacrt protokola u kojem su ustanovljeni okviri performansa poput dužine trajanja i onoga što kupcu ostaje kada se performans završi.
Bez sertifikata koji bi utvrdio takve praktične detalje, umjetnost performansa bit će teško prodati i preprodati.
“Otkup pravog performansa je novina”, kaže Frederik de Goldšmit, kolekcionar iz Brisela koji je i član odbora za selekciju Sajma performansa. “Kupujete nešto nematerijalno.”
Goldšmit se prisjeća kako je 2012. godine platio oko 2.500 eura za performans francuskog umjetnika Filipa Parenoa. “Transubstantiation” u kojem umjetnik priprema jela po tajnom receptu svoje pokojne majke nikada nije aktiviran.
Goldšmit je pitao kuću Filips može li da stavi performans na aukciju, ali nije bilo neophodne dokumentacije.
“Nije bilo utvrđeno vrijeme trajanja, nikakvi praktični detalji. Bilo je mnogo dvosmislenosti”, kaže Goldšmit koji je na kraju zadržao djelo.
U slučaju “Banketa”, novog performansa briselske umjetnice Arijan Loze, kupac dobija 12 scenarija. Dostupni na četiri evropska jezika, svaki od njih sadrži rečenice iz snimka formalne večere iz 2016. godine na kojoj Lozeova tumači desetak likova.
Evan Sibens, bivša balerina iz Vankuvera, posjeduje arhivu sačinjenu od djela koja iscrtavaju historiju umjetnosti performansa, od Alana Kaprova do Marine Abramović.
Na ulici ispred Vanderborta, Džon Ji, biznismen iz San Franciska, bio je fasciniran prizorom Rikarda koji polako puni balone vazduhom.
“Nisam siguran razumijem li, ali je kul”, kaže Ji i dodaje da je izvedba “veoma evropska”. Potom je ušao na sajam.
(TBT, Nedeljnik)
