Piše: Vlada Stanković, thebosniatimes.ba
Koliki mora biti jaz između „stvarnih” činjenica i proklamiranih, propagandnih laži političara da bi ovi posljednji bili primorani da makar i prećutno priznaju ono što je očigledno – da činjenice zaista i jesu činjenice?
U slučaju nedavnih izbora u Istanbulu, razlika od gotovo deset procenata natjerala je turskog predsjednika da prihvati da je njegov rodni grad u tolikoj mjeri glasao protiv njegovog kandidata da više nije moguće tu činjenicu prikriti niti je prepraviti. Nepriznavanje osnova matematike pokazalo se kao ona granica koju čak ni saradnici i glasači Recepa Tayyipa Erdogana ne žele preći i prihvatiti da je volja „narodnog vođe” iznad tako jednostavnih i nedvosmislenih matematičkih operacija kao što su brojanje i sabiranje, u ovom slučaju brojanje i sabiranje glasova. Prisilno prihvatanje jedne činjenice, međutim, ne znači nikako okretanje realnoj politici samoproklamiranih narodnih vođa. Upravo suprotno, to iskustvo ih samo uči da moraju mnogo bolje i snažnije predstaviti svoje „činjenice” kako ih istina sljedeći put ne bi zatekla nespremne.
Činjenica koja je nesumnjivo uzdrmala Erdogana čak i više od rezultata glasova u njegovom rodnom gradu, jeste brzina kojom su se njegovi najbliži saradnici, nekadašnji i sadašnji, odrekli njegove „istine” i prihvatili stvarnost. Sam njegov kandidat za gradonačelnika Istanbula, doskorašnji Erdoganov premijer Binali Yildirim, požurio je da odmah nakon zatvaranja glasačkih mjesta prizna sopstveni poraz i čestita sada već dvostruko izabranom Ekremu Imamogluu. Kao da je ovom brzom reakcijom Jildirim želio spriječiti turskog predsjednika da eventualno još jednom pokuša da ne prihvati činjenice, odnosno da nastavi pokazivati ne samo građanima Istanbula i Turske već i čitavog svijeta da ne priznaje matematiku i da je on taj koji propisuje jedinu istinu. Kao i svi autokrati, ni Erdogan ne osjeća sramotu ni sopstvenu bruku koju prouzrokuje svojim nepriznavanjem činjenica. Ali to ne znači da je ljudi u njegovoj okolini ne osjećaju.
Borba za samoodržanje je jedna od osnovnih ljudskih osobina i ona podjednako krasi i autokrate i krugove njihovih saradnika i poslušnika. Yildirimovo ekspresno priznavanje poraza bilo je jasan signal svima u Turskoj, ali i izvan nje, da se on neće dodatno brukati zarad Erdogana i njegovih stavova odvojenih od realnosti, niti više žrtvovati za vođu naroda. Upravo suprotno, on je svojim potezom pokušao da se što je više moguće udalji od političara čija cijena lojalnosti sada podrazumijeva ne samo potpunu poslušnost, već i apsolutno prihvatanje njegovih „činjenica” kao jedine istine.
Yildirimov potez nije bio emotivan niti politički neproračunat. On je pokazatelj jednog snažnog talasa koji se pokrenuo na turskoj političkoj sceni još 2013. godine nakon protesta u istanbulskom parku Gezi i Erdoganove ekstremne reakcije na to. Svoju snagu ovaj talas je dobio nakon ustavnih promjena 2015, pokušaja prevrata iz jula 2016. i, posebno, osvete nad sopstvenim građanima koju Erdogan neprestano sprovodi od tog ljeta 2016. Razlika je u tome što je taj politički talas sada izašao na površinu, sa sve većim brojem nekadanjih bliskih saradnika turskog predsjednika koji otvoreno istupaju protiv njega. Samo sedam dana nakon istanbulskog političkog šamara, nekadašnji ministar finansija Ali Babacan objavio je vijest koju su svi već odavno znali: zajedno sa nekadašnjim predsjednikom Turske Abdulahom Gulom, formirat će novu političku partiju koja će okupiti sve one moćne i, poneke ugledne, nekadašnje Erdoganove političke saradnike, predstavnike političke i finansijske elite koja već ima široku klijentelsku podršku unutar Turske i brojne političke saveze izvan njenih granica. I u slučaju ovih predstavnika turske političke elite, očigledno, jaz između stvarne situacije u kojoj se zemlja nalazi i propagandnih laži turskog predsjednika postao je toliko veliki da je počeo ugrožavati njihove lične, političke i ekonomske interese.
„Povratak” na prave vrijednosti Partije pravde i napretka stoji u osnovi programa svih novoproklamiranih suparnika Recepa Tayyipa Erdogana, a najjasnije ga je izrazio nekadašnji ministar vanjskih poslova i premijer Ahmet Davutoglu. Podjednako su važna oba ključna elementa tog „povratka”: ekonomski i politički. Turska je u recesiji, a krug ljudi koji podržava pokušaje kontrolirane državne ekonomije koja odbija strane investitore postaje sve uži. Pretvorivši upravljanje državom u privatno-porodični serijal, Erdogan je najprije finansije povjerio svom zetu Beratu Albajraku, ali je nakon navodnog nevjerstva zeta i njegove afere sa turskom manekenkom koju su pratili svi turski – i ne samo turski – tabloidi ipak preuzeo sve u svoje ruke. U subotu 6. jula je tako osvanula vijest da je smijenjen guverner Narodne banke Turske, koji se uporno protivio Erdoganovom zahtjevu da snizi kamate, u čemu ga je donedavno podržavao i zet turskog predsjednika. Uzak krug poslušnih ljudi time je postao još uži.
Slična je situacija i sa političkim problemima Erdoganove vladavine. Sukob sa svima, odustajanje od makar i prividno dobrih dobrosusjedskh odnosa, omogućeni su koalicijom sa ekstremnim „nacionalistima” – nacionalistima pod navodnicima, jer oni od svoje ekstremističke retorike dobro profitiraju, dok služe kao podloga za sve nesuvislije vanjskopolitičke poteze turskog predsjednika, nemajući pritom nikakvu odgovornost što će im omogućiti da lako promijene stranu kad za to bude došlo vrijeme.
Oni su trenutno najsnažnija uzdanica Erdogana u njegovoj vanjskoj politici koja se sve više udaljava od realnosti, postajući potpuno šizofrena. Isto kao što su novoprofiteri nacionalizma najveće uzdanice srpskog predsjednika u njegovoj borbi protiv činjenica i stvarnosti, podjednako ekonomske i političke. I što su jedini na čije istupe on ne reaguje hajkom, jer su oni zapravo samo organizirana podrška njegovoj politici a ne stavovi i misli nekakvih stručnjaka, ili, daleko bilo, činjenica.
/Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije./
(TBT, Peščanik.net)
