Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Neposredno poslije Drugog svjetskog rata Nijemci su dobijali bonove za snabdijevanje tek kada odgledaju dokumentarne filmove o užasima koncentracionih logora. Ali činjenica da su išli da ih gledaju, ističe Tony Judt u svojoj knjizi o historiji Evrope poslije 1945 (Postwar: A history of Europe since 1945) ne znači da su ih zaista i gledali. „U polutami oko projektora vidio sam kako mnogi okreću lice od platna čim bi film počeo“, napisao je njemački pisac Stephan Hermlin mnogo godina kasnije. „Danas vjerujem da je to okrenuto lice bilo stav miliona“.
Dok zvaničnik njemačke vlade povodom porasta zločina izazvanih antisemitskom mržnjom za 20% u svojoj zemlji poručuje Jevrejima da nije sigurno nositi kipu „svuda i sve vrijeme u Njemačkoj“ i dok italijanska partija krajnje desnice vodi na izborima za Evropski parlament, bilo bi dobro da razmislimo o korozivnom dejstvu namernog „zaboravljanja“. Takva sjećanja se moraju održavati prije svega iz poštovanja prema onima koji su umrli i stradali. Ali ne samo zato: sjećanje je ključno i za moralni potencijal i političku vitalnost počinilaca. Prosto je nemoguće namjerno „zaboraviti“ strahote koje ste činili i nastaviti život kao da se one nisu dogodile i kao da ih niko nije primijetio.
Temeljno prerađene priče o tome ko smo – neprovjerene i neispravljene jer je tako bilo lakše i ljepše – pojavljuju se kao slogani na bejzbol kapama i plakatima. Ako vam nije jasno šta znači „veličina“ ili kako je ona stečena, onda naravno želite „Ponovo učiniti Ameriku velikom“ ili „Britaniji vratiti pridjev Velika“.
„Bitka protiv netolerancije, predrasuda, ksenofobije i proizvodnje nepovjerenja i nesloge“, koju je jučer na ovim stranama opisao Gordon Brown nije „nova bitka za Britaniju“, već ista ona bitka koja traje decenijama. Važno je razumjeti da su se protiv bigotrije u ovoj zemlji borili ljudi svih rasa. Jednako važno je razumjeti i to da se oni nisu prosto borili protiv loših ljudi, već protiv lošeg sistema, da nisu uvijek pobjeđivali – i da taj sistem još uvijek postoji.
„Suštinska osobina nacije je da njeni pojedinci imaju mnogo šta zajedničko“, pisao je francuski filozof Ernest Renan. „I da su mnogo šta zaboravili“. Ali oni ne zaboravljaju pasivno ili nasumično. Nije riječ o tome da su nam neke stvari prosto iskliznule iz sjećanja. One su aktivno, voljno, namjerno, selektivno, svrhovito pokopane. Nije riječ ni o vremenskoj udaljenosti. Po potrebi se možemo vratiti unazad sve do 1066, do posljednje invazije Britanije, da bismo razjasnili ko smo i šta radimo. Ali nekako nam izmiču strahote naših logora u Keniji tokom 50-ih godina 20. vijeka, naš udio u bengalskoj gladi 1943. i noviji događaji kao što je rat u Iraku.
Naše kolektivno osjećanje odgovornosti za te događaje i angažiranje u njima jednako je prevrtljivo. Ljudi kažu „Dobili smo rat“, iako u njemu nisu učestvovali ili „Pobijedili smo na svjetskom prvenstvu“ iako nisu oni igrali.
Da bismo se identificirali s nekim trijumfom, ne moramo biti rođeni u vrijeme kad se on dogodio. „Mi“ se implicitno shvata kao zagrljaj koji povezuje vremena, prostore i aktivnosti. Ali malo ko će u sličnom duhu zajedništva reći: „Silovali smo ljude“ ili „Masakrirali smo ljude“. U tom slučaju „mi“ se shvata kao optužba, a individualnost postaje krajnji alibi. „Kakve to veze ima sa mnom? Tada još nisam bio rođen“.
Čak i ako su strahote počinjene relativno nedavno, pojedinci ih manje-više ubjedljivo poriču. Kad je intervjuirao vinovnike genocida u Ruandi, francuski ratni dopisnik Jean Hatzfeld je primjetio da su oni priznavali svoje učešće tek kad bi prešao s neformalnog, pojedinačnog ti na formalno vi, to jest na množinu. „Iako je svako bio voljan govoriti o svom doživljaju genocida“, rekao je, „svi su osjećali potrebu da se sakriju iza razblažene sintakse“. Zato moć i slava imaju mnogo roditelja, dok brutalnost potrebna za njihovo sticanje i održavanje ostaje siroče.
„Bojim se da svi patimo od amnezije“, rekao mi je jednom urugvajski pisac Eduardo Galeano. Upitao sam ga ko je za to odgovoran. „Nije riječ o osobi“, odgovorio je. „Riječ je o sistemu moći koji uvijek odlučuje u ime čovječanstva o tome ko zaslužuje biti zapamćen, a ko biti zaboravljen“.
U posljednje vrijeme taj sistem radi prekovremeno na obje strane Atlantika. Obje nacije trude se „oprati“ ratne zločine ili zločince. Prije dvije sedmice britanska ministricaa odbrane Penny Mordaunt svesrdno se zalagala za to da se donese zakon o zastarijevanju zločina koje su počinili vojnici u ratu, osim u Sjevernoj Irskoj, to jest da se poslije 10 godina ne može pokrenuti sudski proces. Na taj način bi bila uvedena amnestija za veterane iračkog i afganistanskog rata koji su možda počinili ratne zločine. Ona se zalagala i za istupanje iz Evropske konvencije o ljudskim pravima u budućim oružanim sukobima. Suđenje za zločine starije od 10 godina bilo bi dopušteno samo u „izuzetnim okolnostima“, kad se pojave ubjedljivi novi dokazi. Kao da ubijanje i mučenje nedužnih civila u stranim, nezakonito napadnutim zemljama nije dovoljno „ubjedljivo“. Sudovi će očigledno zahtijevati nešto „izuzetnije“.
Ranije ovog maja u Sjedinjenim Državama Donald Trump je pomilovao Michaela Behennu, vojnika osuđenog za ubistvo Alija Mansura, iračkog pritvorenika, 2004. godine. Mansur je bio uhapšen i zatim ispitivan – vezan i s povezom preko očiju – o postavljanju improvizirane bombe koja je ubila dvojicu Behenninih redova. Pošto su Mansura oslobodili, trebalo je da ga Behenna isprati do kuće, ali ga je ovaj odveo na skrovito mjesto, natjerao ga da se skine i ubio ga iz vatrenog oružja. Kasnije je rekao da mu je Mansur pokušao oteti pištolj.
Prema Behenni se već postupalo nevjerovatno popustljivo – prvobitna kazna od 25 godina smanjena je na 15, a onda je poslije pet godina pušten na uvjetno izdržavanje kazne. Nije loše za hladnokrvnog ubicu. Ali to Trumpu nije bilo dovoljno. Portparolka Bijele kuće Sarah Sanders rekla je da je Behenna bio „uzoran zatvorenik“. Mike Hunter, državni tužilac Oklahome, gdje Behenna živi, rekao je: „Nadam se da će Michael i njegova porodica ove noći mirno spavati, sigurni da je ta tragična situacija ostala iza njih“.
Možemo samo pretpostaviti da Mansurova porodica ne spava tako mirnim snom. Amnezija je privilegija moćnih, ali u svakom slučaju svi ipak moramo živjeti i umrijeti sa posljedicama svojih činova.
(TBT, The Guardian)
