Orhan Pamuk je pisac koji vjeruje u moć mašte i slobode da se izmašta novi svijet bez granica. Umjetnost romana, prema njegovom mišljenju, temelji se na snazi koju imaju samo ljudi, da vide svijet očima drugih ljudi. Njegov roman “Snijeg” zbog svoje političke dimenzije postao je predmet kritike iako ga Pamuk nije pisao sa namjerom da kritizira ili sudi, nego da razumije islamskog teroristu.
Nobelova nagrada za književnost učinila ga je jednim od najpopularnijih i najuticajnijih savremenih književnika. Za sebe kaže da je čovjek koji teško pronalazi sreću. Ima u njemu neki dio koji ga gura u probleme i izazove, kreativnost je dio tog paketa. Svaki put kada počne pisati novi roman, ne imitira uspjeh prethodnog. Čak i ako je prethodni bio uspješan, ne vidi novi uspjeh ispred sebe.
Književni uspjesi i literarno umijeće koje mu je donijelo globalnu popularnost nisu jedni razlozi zbog kojih su “njegov lik i djelo” bili vruća tema u bh. medijima. Početkom prošle godine Gradsko vijeće Grada Sarajeva dodijelilo mu je pa oduzelo titulu počasnog građanina glavnog grada BiH, uz obrazloženje da Pamuk ništa nije učinio za Sarajevo. O tome nije želio govoriti. Pamukova sujeta, očito, počinje na mnogo većoj razini. Sretan je što ponovo dolazi u Sarajevo, kaže da se tu osjeća kao kod kuće.
Bićeš paša
„Ovo će biti moja druga posjeta Sarajevu. Vrlo sam sretan što dolazim, mnogo volim taj grad i tu se osjećam kao kod kuće. Iznimno sam uzbuđen i sretan zbog dobrodošlice“, kazao je Pamuk.
Jedini turski književni nobelovac dolazi na poziv Izdavačke kuće Buybook, 25. juna održat će javno predavanje, a 26. će u Narodnom pozorištu Sarajevo prisustvovati premijeri predstave “Snijeg”, rađene prema njegovom istoimenom romanu.
O politici nije želio razgovarati. Ne treba podsjećati da je Pamuk 2005. godine sudski gonjen pod optužbom da je uvrijedio naciju nakon što je u jednom intervjuu kazao da je u Turskoj počinjen genocid nad milion Jermena i masakr nad 30.000 Kurda. Tužitelji su kasnije povukli optužbe. O Jermenima i Kurdima nije bilo razgovora.
Istanbul je njegova vječna opsesija, opisivao je taj grad u različitim historijskim epohama i iz mnogobrojnih perspektiva, uspijevajući da ispriča tek djelić njegovih priča. Kaže da je to normalno, jer je rođen u Istanbulu i tu je proveo život.
„Želio bih potcrtati da sam rođen i živim u Istanbulu, osim povremenih odlazaka na jedan američki univerzitet gdje predajem (Columbia University), čak se i dešavalo da nisam napuštao grad duže od dvije godine. U mojoj je prirodi da pišem o Istanbulu, svi pisci pišu o onome što najbolje poznaju, kaže Pamuk. Nevolja je, međutim, što je Istanbul grad u kojem živi 17 miliona stanovnika. Teško je napraviti bilo kakvu generalizaciju:
„Moja vizija nipošto nije objektivna, to je samo moje gledište, a ja sam cijeli život stanovao u kvartu gdje živi prozapadna viša srednja klasa. Grad se, međutim, toliko promijenio da nije moguće iznijeti nijednu tvrdnju koja važi za sve. Često fotografišem grad i njegove ulice, a pripremam i fotomonografiju za jednog njemačkog izdavača. Ne želim idealizirati ili zašećeriti svoju vezu s ovim gradom, ali svako je vezan za svoju okolinu i bilo bi normalno da to činim, ali ja ne želim romantizirati svoju ljubav prema Istanbulu“.
Provincijska tuga
Pamuk će prisustvovati i premijernoj izvedbi predstave “Snijeg”, koju prema njegovom romanu postavlja reditelj Dino Mustafić. Smatra da pisca romana ne treba pitati šta misli o adaptaciji, jer predstavu postavljaju drugi autori.
Iako je nemoguće izbjeći politička čitanja “Snijega”, slaže se da su dominantne estetske emocije u ovom djelu melanholija, tuga i osjećanje provincijalnosti.
Glavni junak Ka ima univerzalne liberalne ideje, a došao je u ograničeno, provincijsko mjesto. Svjestan je da neće biti dio historije čovječanstva, da je marginalan, ali pokušava pristupiti savremenim dramatičnim problemima kao što su politički islam, vjerske slobode, prava manjina, položaj vojske u politici, nacionalizam. Svi junaci romana imaju velike ideje i ambicije, žele biti važni u svijetu, ali postepeno i s tugom shvataju da je to nemoguće. Stavio sam sebe u pozadinu i dozvolio sam likovima da govore, naglašava Pamuk, kojeg su nakon izlaska “Snijega”, kako u Turskoj tako i SAD-u, gdje je roman bio jako popularan, kritikovali da “suosjeća sa islamistima”.
„To je jedna od mojih poruka: razgovarati o ovim problemima, ali bez demonizacije, da ih ne činimo čudnim i strašnim. Lik Muhtara, recimo, prikazan je kao sasvim običan: on želi biti važan u partiji koja umnogome podsjeća na Erdoganovu, nije radikalan, nije terorista koji je “lak na obaraču”. Ljudi ne znaju da u Turskoj postoji i blaži politički islam, sličan demokršćanima u Evropi. Na Zapadu ljudi takve političke pojave odmah odbacuju kao islamiste. Ne vide različite nijanse. To me je ljutilo – posebno kod viših klasa u Turskoj, koje su neznalice i ne obraćaju pažnju na rast političkog islama. Moji čitatelji, sekularni i prozapadni ljudi, ne razumiju šta se dešava u njihovoj zemlji. Htio sam ovim romanom poručiti svojim prijateljima buržujima: evo šta se dešava u Turskoj, a vi ne shvatate i ne razumijete zašto to vaši ljudi čine, zašto ih gubite – zato što ste autoritarni u svom sekularizmu, kaže jedan od najznačajnijih savremenih svjetskih pisaca. Sekularnim turskim čitaocima nije se svidjelo Pamukovo glediše, ali on smatra da pisac mora razumjeti kulturu koja proizvodi likove kao što su Muhtar, Kadifa ili Modri.
(TBT, Oslobođenje)
