Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Mnogi vjeruju da istina ide uz moć i da će razboritost na kraju ipak pobijediti vođe, religije ili ideologije koji izvrću stvarnost. Kaže se da je istina najbolja strategija za osvajanje moći, ali je to nažalost bajka. Istina i moć zapravo imaju daleko kompliciraniji odnos, jer u ljudskom društvu moć podrazumijeva dvije sasvim različite stvari.
S jedne strane, moć znači imati sposobnost manipuliranja objektivnom stvarnošću: loviti divljač, konstruirati mostove, liječiti bolesti, praviti atomske bombe. Ta vrsta moći je blisko povezana s istinom. Ako vjerujete u lažnu teoriju fizike, nećete moći napraviti atomsku bombu.
S druge strane, moć također znači sposobnost manipuliranja uvjerenjima ljudi, što omogućava njihovu djelotvornu saradnju. Izrada atomske bombe zahtijeva ne samo dobro poznavanje fizike, već i koordinirani rad miliona ljudi. Homo sapiens je osvojio planetu Zemlju zato što smo mi jedini sisari koji su u stanju da sarađuju u vrlo brojnim zajednicama. Kooperacija mnoštva pojedinaca zavisi od vjere u zajedničke priče. Ali te priče ne moraju biti istinite. Milioni ljudi se mogu ujediniti vjerom u potpuno izmišljene priče o bogu, rasi ili ekonomiji.
Iz dualne prirode moći i istine proishodi neobična činjenica da mi ljudi znamo mnogo više istina nego druge životinje, ali i vjerujemo u mnogo više besmislica. Istovremeno smo i najpametniji i najlahkoverniji stanovnici planete. Zečevi ne znaju za E=MC² ili da je svemir star oko 13,8 milijardi godina, a ni da se DNK sastoji od citozina, guanina, adenina i timina. S druge strane, zečevi ne vjeruju u mitološke fantazije i ideološke apsurde kojima je tokom historije hipnotizirano nebrojeno mnogo ljudi. Nijedan zec ne bi pristao da se zaleti avionom u Svjetski trgovinski centar, ubijeđen da ga na onom svijetu čekaju 72 zečije djevice.
Kad je riječ o ujedinjavanju ljudi oko zajedničke priče, izmišljotina zapravo ima tri bitne prednosti nad istinom. Prvo, dok je istina univerzalna, izmišljotine su uglavnom lokalne. Ako nam je namjera da razvrstamo svoje pleme od stranaca, izmišljena priča će se pokazati kao daleko bolja oznaka identiteta nego istina. Recimo, ako svoje saplemenike učimo da vjeruju da se „sunce rađa na istoku, a zalazi na zapadu“, to zvuči kao vrlo loš plemenski mit. Slučajni prolaznik u džungli koji također misli da se sunce rađa na istoku, može biti odani pripadnik istog plemena ali može biti i pametni stranac koji je do istog zaključka došao nezavisno od nas. Bolje je učiti saplemenike da je „sunce u stvari oko jedne ogromne žabe koja svakoga dana skače preko neba“ jer će malo stranaca, ma koliko bili pametni, samostalno doći na istu ideju.
Druga ogromna prednost fikcije nad istinom leži u principu hendikepa, koji kaže da pouzdani signali moraju biti skupi za onog ko ih emitira. U suprotnom će ih prevaranti lahko oponašati. Na primjer, mužjak pauna ženkama signalizira svoju fizičku kondiciju raskošnim repom. To je pouzdan signal kondicije, jer mu je rep težak, glomazan i privlači predatore. Samo istinski sposoban paun može da preživi uprkos takvom hendikepu. Nešto slično dešava se i s pričama.
Ako se politička lojalnost signalizira vjerom u istinu, takav signal svako može oponašati. Vjerovanje u budalaste i bizarne priče nameće veći teret, te je stoga bolji signal lojalnosti. Šta dokazuje to što svom vođi vjerujete samo kada govori istinu? Vjerovati vođi čak i kad pravi kule u vazduhu, e to je lojalnost! Lukave vođe ponekad namerno pričaju besmislice da bi razaznali svoje pouzdane poklonike od onih koji se povijaju kako vjetar puše.
Treće, i najvažnije, istina često boli i uznemirava. Onaj ko ne uljepšava stvarnost neće imati mnogo sljedbenika. Predsjednički kandidat koji bi američkoj javnosti govorio istinu, potpunu istinu i ništa osim istine o američkoj historiji, garantirano gubi izbore. Isto važi za kandidate u svakoj drugoj zemlji. Koliko bi Izraelaca, Italijana ili Hindusa moglo da svari cijelu istinu o svojoj naciji? Beskompromisna privrženost istini jeste zadivljujuća duhovna praksa, ali ne čini pobjedničku političku strategiju.
Neko bi rekao da dugoročne posljedice vjerovanja u izmišljene priče ipak pretežu nad njihovim kratkoročnim preimućstvom u društvenoj koheziji. Navodno, kad ljudi jednom steknu naviku da vjeruju u apsurdne fikcije i prijatne neistine, ta će se navika prenijeti na sve više oblasti, pa će oni posljedično donositi loše ekonomske odluke, usvajati kontraproduktivne vojne strategije i biti neuspješni u razvoju djelotvornih tehnologija. Mada se to povremeno zaista dešava, daleko je od općeg pravila. Čak i najekstremniji ziloti i fanatici znaju kako da izdvoje svoju iracionalnost tako da u nekim oblastima vjeruju u besmislice, dok su u drugim izvanredno racionalni.
Uzmimo naciste za primjer. Njihova rasna teorija je bila pseudonauka. Mada su se trudili da je podupru naučnim dokazima, ipak su morali da priguše sposobnost racionalnog mišljenja da bi razvili uvjerenje dovoljno jako da opravda ubistvo miliona ljudi. Međutim, kada je trebalo projektirati gasne komore ili organizirati vozni red za Aušvic, njihova racionalnost je neokrnjena izronila iz mraka.
Isto važi i za mnoge druge fanatične grupe koje se pojavljuju kroz historiju. Otrežnjuje uvid da je Naučna revolucija krenula iz najfanatičnije kulture na svijetu. U doba Kolumba, Kopernika i Newtona, Evropa je bila gusto naseljena vjerskim ekstremistima, uz najniži nivo tolerancije.
Sam Newton je izgleda više vremena provodio u potrazi za tajnim porukama Biblije nego na izučavanju fizičkih zakona. Najveći umovi Naučne revolucije živjeli su u društvu koje protjeruje Jevreje i muslimane, spaljuje heretike na veliko, vidi vješticu u svakoj vremešnoj ženi s mačkama i svako malo pokreće novi rat.
Da ste putovali u Kairo ili Istanbul prije nekih 400 godina, zatekli biste multikulturalne i tolerantne metropole u kojima suniti, šiiti, pravoslavci, katolici, Jermeni, Kopti, Jevreji, pa i poneki hinduista žive jedni pored drugih u relativnom skladu. Mada su znali za neslogu i pobune – i mada je Osmansko carstvo rutinski diskriminisalo ljude po vjerskoj osnovi – bio je to liberalni raj u poređenju sa zapadnom Evropom. Da ste potom otplovili u tadašnji Pariz ili London, vidjeli biste gradove ogrezle u vjerskoj netrpeljivosti, gdje opstaju samo pripadnici brojnije sekte. U Londonu su ubijali katolike; u Parizu su ubijali protestante; Jevreji su odavno bili proterani, a nikom nije ni padalo na pamet da pripusti muslimane. Ipak, Naučna revolucija je započeta u Londonu i Parizu, a ne u Kairu i Istanbulu.
Sposobnost za kompartmentalizaciju racionalnosti vjerovatno dosta zavisi od strukture mozga. Različiti dijelovi mozga odgovorni su za različite moduse mišljenja. Ljudi su u stanju da podsvjesno deaktiviraju i reaktiviraju one dijelove mozga koji su presudni za skeptično mišljenje. Tako je Adolf Eichmann mogao da isključi svoj prefrontalni korteks dok sluša raspaljeni Hitlerov govor, a onda da ga restartuje kad treba da organizira polaske vozova za Aušvic.
Čak i kada deaktiviranje racionalnih funkcija skupo košta, prednosti povećane društvene kohezije često su toliko važne da izmišljotina rutinski trijumfira nad istinom. Naučnicima je to poznato već hiljadama godina, jer se i sami moraju odlučiti da li da služe istini ili društvenoj harmoniji. Da li bi trebalo da teže ujedinjenju ljudi, starajući se da svako povjeruje u istu izmišljotinu, ili treba da objave ljudima istinu čak i po cijenu nejedinstva? Sokrat je izabrao istinu, pa je pogubljen. Najmoćnije naučne institucije u historiji – bilo da su ih činili kršćanski svećenici, konfučijanski mandarini ili komunistički ideolozi – stavljali su jedinstvo iznad istine. Zato su i bile tako moćne.
/Yuval Noah Harari je izraelski historičar, najpoznatiji po knjizi Sapiens: Kratka historija čovječanstva. Uskoro mu izlaze zbirke eseja Moderna etika u 77 argumenata i Moderna filozofija u 133 argumenta, sa esejima iz rubrike The Stone (The New York Times), koje uređuju Peter Katapano i Simon Critchley, u izdanju Liveright Books./
(TBT, The New York Times)
